Balkanske zemlje najbolje razumiju patnje kroz koje prolaze Ukrajinci i zbog toga postoji posebna emocionalna povezanost između naših naroda, kazala je u eksluzivnom intervjuu za BUKU poslanica Parlamenta Ukrajine (Vrhovne Rade) Lesia Vasilenko.
Sa Vasilenkovom smo razgovarali tokom vikenda uoči uvođenja policijskog sata u Kijevu u koji se, kako nam je rekla, polako vraća normalan život u mjeri koliko je to moguće usljed žestokih napada ruskih snaga.
Ukrajinsku poslanicu smo pitali da li je njena zemlja mogla da uradi nešto više kako bi izbjegla rat, kao i koji je krajnji cilj Putina. Takođe, Vasilenko nam je objasnila zbog čega se osjećaju napušteno i frustrirano kada se pomene podrška Zapada.
Ukrajinska poslanica, koja vrlo dobro poznaje situaciju na Balkanu, imala je i posebnu poruku za sve države regiona koje podržavaju njenu zemlju ali i za one koje opravdavaju Putinove akcije.
BUKA: Kakva je trenutno situacija u Kijevu? Posebno me zanima kako provodite dane?
Svaki dan je drugačiji. Za više od trideset dana rata naučili smo da živimo sat po sat bez nekog strateškog planiranja. Ponekad postoji određena normalnost kada na primjer imamo zasjedanja parlamenta. Recimo, danas je prvi dan vikenda i pripremamo se za policijski čas koji će trajati 36 sati. Jutros smo imali vježbe pucanja na strelištu a nakon toga imali smo sreće da pronađemo pijacu koja je radila i pronađemo svježe namirnice. I sada, nakon inervjua, idem do grada da završim još neke obaveze. Sve ovo vam govorim kako bi shvatili da se život u Kijevu vraća koliko-toliko u normalne tokove. Ljudi se vraćaju na svoje poslove, ekonomija se, ne bih rekla vraća u normalu, ali je to na neki način povratak tržišta, dio po dio, što je dobro za nas.
BUKA: Tako je trenutno u Kijevu što se ne može reći za neke druge djelove Ukrajine poput Mariupolja recimo.
Da, sada su glavne borbe na drugim mjestima koja su blizu ruske granice. Na sjeveru gdje je Černihiv, region Sumi je pod jakim udarima, Harkov kao i Mariupolj a borbe se neprestano vode i u Luganjskom regionu kao i u Mikolaevu i Hersonu. U cijelom tom pojasu koji se proteže uz rusku granicu život je potpuno drugačiji. Gradovi poput Černihiva i Mariupolja danima su pod opsadom. Ljudi tamo nemaju hrane, tekuće vode, struje i grijanja. Situacija sada postaje gora jer je zima prošla i nema više snijega kojeg su topili i tako dobijali vodu.
BUKA: Nekoliko miliona ljudi je napustilo Ukrajinu od početka rata. Kada bi se rat završio sjutra smatrate li da bi se vratili i šta bi pronašli u svojim mjestima kada to učine?
Trenutno imamo više od deset miliona raseljenih. Imamo interno raseljene koji su napustili svoje domove i prešli na zapad Ukrajine kao i izbjeglice koje su spas potražili van granica države kojih je između tri i po i četiri miliona. Ali, imamo i oko pola miliona ljudi koji su vratili u Ukrajinu. Napustili su na kratko zemlju, shvatili da ih baš tamo niko posebno ne čeka. Mnogo muškaraca se takođe vraća kako bi se borili. Ako me pitate da li su ljudi voljni da se vrate, reći ću da. Ako pogledate mape većina izbjeglica prebjeglo je u susjedne zemlje iako je većina zemalja koje su članice EU otvorilo svoje granice za Ukrajince. Većina ljudi bira susjedne zemlje jer se nadaju da će se rat brzo završiti nakon čega bi se vratili u svoje domove.
BUKA: Od početka ruske agresije čuli smo nekoliko verzija onoga što Kremlj želi. Od spajanja Krima sa samoproglašeniim republikama do uspostavljanja marionetske vlade u Kijevu. Šta je prema Vašem mišljenju krajnji Putinov cilj?
Putin to nikada nije krio. Njegov krajnji cilj je da uništi ukrajinsku nezavisnost. Sve što Putin želi je da vrati Ukrajinu pod njegov uticaj. To je minimum njegovih želja. U idealnom scenariju Ukrajina bi prema Putinu trebalo da bude dio obnovljenog ruskog carstva.
BUKA: Oko osam miliona etničkih Rusa živi u Ukrajini. Da li oni većinski podržavaju Putinove akcije i smatrate li da je normalan suživot između vas moguć nakon završetka konflikta?
Drugi dio vašeg pitanja je teži za odgovor pa ću krenuti od početka. Da, imamo više miliona etničkih Rusa koji žive ovdje, ali oni su takođe i Ukrajinci. Uvijek je bilo tog međunacionalnog miksa između dva naroda. Putin je uvijek govorio da brani Ruse u Ukrajini, što je potpuno netačna tvrdnja. Većina ljudi u Ukrajini govore i ukrajinski i ruski jezik. Imamo slobodu izbora koji jezik da koristimo i u kojim okolnostima. Ne postoji progon zasnovan na korišćenju jezika, religije ili etničkog porijekla. Znate,
zvanični jezik prema Ustavu je ukrajinski. To je prosto tako. Ukrajinci bez obzira na njihovo porijeklo bilo to rusko, rumunsko ili jevrejsko su srećni zbog toga jer govore ukrajinski. Ista stvar je i sa tvrdnjama da etnički Rusi imaju problem sa ukrajinskom Vladom. Mnogi od njih se bore na strani ukrajinskih oružanih snaga i apsolutno su protiv Rusije. Postoje takođe i slučajevi, imam takvih prijatelja, Rusa koji su došli iz Rusije prije deset godina. Za to vrijeme naučili su ukrajinski odrekli se ruskog pasoša i zatražili i dobili ukrajinski. Neki od njih su sada lideri pojedinih grupa koje su suprotstavljaju ruskoj agresiji. To se dešava jer govorimo o našoj slobodi, demokratiji. Sve te stvari nedostaju u Rusiji. Prosto, te vrijednosti i principi ne postoje u Rusiji. Zbog toga je neprihvatljivo da se te vrijednosti izbrišu i u Ukrajini. Zato se mnogi
etnički ili čak Rusi iz Rusije bore na našoj strani, za veliku zemlju koja je na neki način za njih ostrvo slobode na koje bježe iz Rusije. Kada je o pomirenju riječ, u ovom ratu se bukvalno borimo za pravo na naše postojanje i da Ukrajina i sutra bude nezavisna zemlja. O toj temi prosto sada ne možemo da razmišljamo dok smo u ratu. Naravno da nam je to u podsvijesti, ali kada imate neprijatelja koji vas svakog dana bombarduje teškom artiljerijom i koji gađa civilni ciljeve poput bolnica, vrtića i škola, onda ne postoji puno prostora da razmišljate o pomirenju.
BUKA: Skoro cijeli svijet opravdano optužuje akciju Rusije. Smatrate li, s druge strane, da je Ukrajina mogla učiniti nešto više kako bi izbjegla ovaj rat. Tu posebno mislim na status neutralnosti koji je sada prihvatljiv za zvanični Kijev.
Ne mislim da bi rat bio izbjegnut i da smo imali proglašen status neutralnosti. To jednostavno nije dovoljno Putinu. Takođe želi kontrolu nad teritorijama u Ukrajini. Jednostavno, želi da Ukrajinci prestanu da postoje kao nacija a Ukrajina kao nezavisna država. Rat je mogao biti izbjegnut da smo imali status neutralnosti, da smo oslabili našu armiju, da smo proglasili ruski za drugi zvanični jezik, što bi u suštini značilo da je Ukrajina gotova. Takođe, rat je mogao biti izbjegnut da smo prihvatili da je Krim ruski kao i kompletni regioni Donjecka i Luganska, što znači da bi naša teritorija bila značajno smanjena. Da smo sve to uradili, rat bi možda bio izbjegnut. Ali, iskreno mislim da bi i tada Putin izmislio razlog da nas napadne ili bi imao još nešto na toj ludoj listi želja što bi trebalo da ispunimo.
BUKA: Da se sada vratimo na ulogu Zapada. Da li se na neki način osjećate napušteno u borbi protiv jakog neprijatelja i da li su zapadni partneri poput NATO i EU mogli da urade nešto više kako bi spriječi konflikt?
Da li se osjećamo napušteno. Da. Rekla bih prije da je riječ o frustraciji, jer ne bi bilo fer da kažemo da smo napušteni jer dobijamo dosta vojne i humanitarne pomoći. S druge strane, to je sve stiglo prekasno. Isto to možemo reći i za sankcije Rusiji. Svaki put osjećamo frustraciju kada tražimo isporuku protivvazdušnih ili protivtenkovskih sistema odbrane. To je nešto što nam je zaista potrebno i što tražimo već mjesec ali i prethodnih godina. Takođe, tražimo prisustvo međunarodnih snaga u Ukrajini što je
njihova obaveza po Povelji Ujedinjenih nacija a čujemo lažna opravdanja da je to nemoguće zbog veta Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a. Ono što sada nedostaje jeste suprotstavljanje najvećem agresoru na svijetu. Umjesto toga svijet stoji po strani i čeka koliko Ukrajina dugo može izdržati. Sve to nam izgleda kao jedna velika šala, pogotovo kada čujemo govore poput onog koji je imao predsjednik SAD-a Džo Bajden u Poljskoj kada nam je poručio da se ne plašimo. On nema pravo to da kaže ženama i djeci koji su zarobljeni u podrumima, ženama koje svojim tijelima brane njihove bebe, ali takođe nema pravo da to kaže meni i mojim kolegama koji su ovdje na terenu. Zbog toga kažem da smo frustrirani. NATO i EU mogu da urade više, kao i članice UN-a. Moraju uraditi više to je njihova obaveza. Ako Rusija
napadne naše nuklearne elektrane onda je cijeli svijet u opasnosti.
BUKA: Kako mislite da će ovaj konflikt završiti i smatrate li da Ukrajina može dobiti rat bez uključivanja zapadnih snaga u sukob?
Svima mora biti jasno da ovo nije konflikt već ruska agresija koja je pokrenuta prije osam godina. Ukrajinci se bore hrabro i želimo samo jednu stvar – našu slobodu i naše pravo da postojimo kao nezavisna nacija i država sa već priznatim međunarodnim granicama. Čim dobijemo sve to ovaj rat će završiti. Rusija mora da prekine okupaciju dijela teritorije, da prizna postojeće granice i plati za ratnu štetu. Da li sve to može da se uradi bez uključivanja zapadnih snaga – ne. Zapad se mora uključiti. Jedina stvar koja sprečava disoluciju jeste vrijeme i broj stradalih Ukrajinaca. Mislim da ako broj civilnih žrtava poraste na milion onda neće biti drugog načina za prestanak rat osim ako se zapadne zemlje ne uključe. Samo se nadam da će Zapad probuditi na vrijeme i da neće dozvoliti da se ponovi užas kakav je bio u Drugom svjetskom ratu.
BUKA: Ne znam koliko ste upoznati sa činjenicom da mnogo ljudi na Balkanu podržava Ukrajinu i otvorenih ruku dočekuju izbjeglice iz Vaše zemlje. Takođe, organizuju se skupovi podrške Ukrajini, ali ima i onih koji podržavaju Putina i Rusiju. Šta biste poručili tim ljudima?
Upoznata sam sa podrškom balkanskih zemalja. Veoma smo zahvalni zbog toga. Onima koji podržavaju Ukrajinu iz dubine duše kažem – hvala. Hvala vam za sve što činite i posebno onima koji prepoznaju nasilje kojima smo izloženi, a što su mnogi balkanski narodi takođe prošli. Kada ste imali rat na vašim prostorima bila sam svjesna toga, ali sam bila previše mlada da bih shvatila šta se dešava. Sada imam mnogo kolega sa kojima sam u kontaktu iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Hrvatske pa čak i zemalja koje nisu bile pogođene tim sukobom kao što su Crna Gora i Slovenija. Jednostavno, to su narodi koji su preživjeli razaranja i oni danas razumiju Ukrajince više nego bilo ko jer imaju ista iskustva kao sada mi. Zbog toga mislim da postoji velika emocionalna povezanost između naših naroda i zato kažem – veliko hvala na tome. Riječi ohrabrenja koje dobijamo i savjete od njih je nešto što nam najviše treba u ovom trenutku. Što se tiče onih koji podržavaju Putina i Rusiju, to je izbor koji svaki čovjek pravi. Da li želite da živite u strahu u državi terora, da li želite da budete povezani sa ubicama ili želite da gradite bolju budućnost za vas i vašu djecu? Da li želite slobodu ili da budete zarobljeni kao u najgorem periodu 1990-ih i 1980-ih kada su samo uživali politička elita i oligarsi dok je narod bio preplašen. Tako da je to stvar izbora – da li želite da podržite život i slobodu ili smrt i strah?