Foto: BUKA
“Najprije kao čovjek i Srbin, a onda kao otac, brat i sin, a tek onda
kao predsjednik Republike Srpske, moram reći da je ovih devet dana jula
srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda. Učesnici
ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ničim. Onaj koji je činio
ovakav zločin i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu
i prezimenu činio je zločin i prema vlastitome narodu.”
Ovim se
riječima, 22. juna 2004. godine, Dragan Čavić, u funkciji Predsjednika
Republike Srpske, u centralnom terminu na javnom televizijskom emiteru
Radio Televiziji RS, obratio svojim sugrađanima povodom izvještaja
Komisije Republike Srpske o dešavanjima u Srebrenici.
«Ne mogu znati hoće li srodnicima postradalih Bošnjaka, koji su žrtve
ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti
bilo kakvo olakšanje. Razumijem i suosjećam bol onih koji još uvijek
traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjerovat će u pravdu
ako doznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni
koji su počinili zlodjela. Kao predsjednik Republike Srpske, Srbin,
građanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i otac dvoje djece koja
svoju budućnost vide ovdje, pozivam svakog pojedinca, bez obzira na
nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost, da istinom i
poštovanjem pomogne da nam istorija počne biti hronika humanosti i
preporoda, a ne sukoba i destrukcije”, završio je svoje obraćanje
tadašnji Predsjednik RS.
Iako
se Izvještaju Komisije za Srebrenicu prigovaralo zbog neiznošenja
brojki i imena žrtava, Izvještaj i samo obraćanje Dragana Čavića bili su
svojevrstan šok za javnost u Srpskoj, ali i u cijeloj Bosni i
Hercegovini i regiji, naviknutu da se zločin u Srebrenici od strane
zvanične srpske politike negira i umanjuje. Slučajno ili ne, ostaće
zabilježeno i da je tokom obraćanja Čavića javnosti u većem dijelu
Banjaluke na trenutak nestalo struje.
Ubrzo nakon objave
Izvještaja, počela je velikom brzinom da nestaje i politička moć Dragana
Čavića. Doživio je poraz i u tadašnjoj stranci SDS-u. Smijenjen je sa
mjesta predsjednika Stranke, koju je ubrzo i napustio, a nakon toga
osnovao svoju partiju. Politički protivnici, ali i sama javnost, nikad
mu nisu zaboravili ovaj govor o Srebrenici i smatrali su ga izdajničkim i
iznuđenim, na šta su ga podsjećali svake izborne kampanje.
U
intervjuu datom autoru ovog teksta 2009. godine, za TV emisiju BUKA u
ciklusu na temu “Ima li Bosne i Hercegovine?”, Dragan Čavić, tada već
žestoki opozicioni političar, rekao je da stoji iza svake riječi u svom
obraćanju povodom dešavanja u Srebrenici i da, bez obzira na neprilike
koje mu je ono donijelo, ne bi promijenio ni jedno slovo u njemu.
U
istom ciklusu emisija, razgovarao sam i sa Sulejmanom Tihićem,
tadašnjim predsjednikom SDA i bivšim članom Predsjedništva Bosne i
Hercegovine, koji je nekoliko mjeseci ranije, na kongresu SDA, izgovorio
riječi koje su nepovratno uzdrmale njegovu lidersku poziciju u ovoj
stranci.
“Mislim da je krajnje vrijeme da se promijeni redoslijed
prioriteta bošnjačko-bosanske politike, u kojoj je do sada centralno
mjesto zauzimala filozofija žrtve. Tražit ćemo nestale i insistirati na
tome, sve dok i posljednji ne bude pronađen. Ali, prošlost, zločini,
stradanja i samosažaljevanje ne treba da budu centralna tema naše
politike” – glasila je Tihićeva izjava, kojom je najavljivao novi pravac
u politici stranke koju je vodio.
“Proveli ste jedan veliki dio
rata zatvoreni u Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici, Sremskoj
Mitrovici”, podsjetio sam ga tokom razgovora, “a ovom izjavom ste
praktično doveli svoju poziciju u pitanje, i žrtve rata i političara. Da
li biste je ponovili?”
“Svakako da bih ponovio tu izjavu”,
odgovorio mi je Tihić, “i mislim da je ta izjava dobra i korisna za sve,
prvenstveno za Bošnjake, čija politika je opterećena pričom o
prošlosti, o genocidu, o stradanjima. Mi, normalno, ne možemo zaboraviti
prošlost, trebamo sve činiti da odgovorni za zločine odgovaraju. Isto
tako, to ne može biti prioritet naše politike i ne može biti na prvom
mjestu. Smatram da pitanje zločina, pitanje prošlosti treba da istražuju
istoričari, sudovi, tužioci. Normalno da mi političari treba da
stvorimo uslove da se to radi na jedan objektivan način, ali da se mi
bavimo pitanjima sadašnjosti, da se bavimo problemima budućnosti i da je
to od interesa i za Bošnjake, i za Srbe, i za Hrvate. A kad ste
pomenuli logore, ja sam prošao torture tih svih pet. Bio sam svjedok
raznih likvidacija. U Bosanskom Šamcu smo nas devetero bili u jednoj
prostoriji, metar i dvadeset sa metar i osamdeset, 10 dana. I samo jedna
klupa. Sa svim onim torturama, tučama, itd. Međutim, u svim tim
vremenima, u svim logorima kroz koje sam prošao, uvijek je bilo ljudi
koji su mi pristupali, koji su pomagali, koji te jednostavno izmaknu u
drugu kancelariju kada dođu likvidacije. Ja sam o tome govorio i na sudu
u Hagu. Ja sam kroz svoje iskustvo, kroz svoj život, kroz te teške
trenutke, vidio da se nikada ne može zločin poistovijetiti sa jednim
narodom. Jer Sulejman Tihić ne bi preživio tih pet logora da su svi
isti. Tako da, to je jedno moje iskustvo koje sam proveo, to mi stvara
obavezu da činim sve kako se to zlo ne bi ponovilo.”
Izjava
Sulejmana Tihića na kongresu SDA u decembru 2008. godine nije donijela
promjenu u redoslijedu prioriteta bošnjačko-bosanske politike, u kojoj
centralno mjesto zauzima filozofija žrtve, ali je doprinijela postepenom
slabljenju Tihićeve moći i jačanju pozicije Bakira Izetbegovića u ovoj
stranci, koji je preuzeo lidersku poziciju u SDA i prije smrti Sulejmana
Tihića od teške bolesti.
Ove godine obilježava se 25 godina od zločina u Srebrenici.
Do
danas, nijedan političar, ni na srpskoj, ni na bošnjačkoj strani, nije
izjavio ništa važnije za budućnost i pomirenje u Bosni i Hercegovini od
ovih riječi Dragana Čavića i Sulejmana Tihića.
Sudbina koja je
zadesila ova dva političara nakon njihovih obraćanja navodi na samo dva
moguća zaključka – da se pozivanje na pomirenje i suočavanje sa
prošlošću u Bosni i Hercegovni politički ne isplate, a da politički
uspjeh garantuje upravo suprotno, negiranje zločina i izbjegavanje
pomirenja kao teme.
Ovu tezu je lako dokazati na primjeru
Milorada Dodika, trenutno najmoćnijeg političara u BiH, koji je,
neposredno nakon što je Međunarodni sud pravde povodom tužbe BiH protiv
Srbije presudio da su snage Vojske Republike Srpske počinile genocid na
široj teritoriji Srebrenice, u intervjuu za Face TV izjavio: “Ja znam
savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio
sud u Den Hagu i to je nesporna pravna činjenica.”
Međunarodni
sud pravde u Hagu donio je 2007. godine presudu kojom masakr u
Srebrenici, u kojem je pobijeno preko 8000 osoba, kvalifikuje kao čin
genocida.
Ovo je prvi, ali i zadnji put da je neki političar iz
Republike Srpske javno priznao presudu Međunarodnog suda pravde. Ubrzo
nakon toga, i sam Milorad Dodik počeo je svoju izjavu negirati,
koristeći svaku priliku da iznese svoj novi pogled na dešavanja u
Srebrenici.
Tako je na predizbornom skupu svoje stranke u
Srebrenici, 2010. godine, Dodik izjavio: „Ne mogu nerođena srpska djeca
biti kriva za nešto što je bilo prije deset-petnaest godina. Ne mogu i
neće biti. I nije bio genocid ovdje. I nećemo prihvatiti da je bio
genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo
putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije
genocid.“
Te godine, Milorad Dodik i njegova stranka ostvarili su jedan od najboljih izbornih rezultata.
Na
tome se nije zaustavio, te godinu dana kasnije dovodi zločine u
Srebrenici u direktnu vezu sa onima počinjenim u logoru Jasenovac.
Govoreći 25.05. 2011. godine na konferenciji o Jasenovcu u Banjaluci,
izjavio je da je “činjenica da se Srebrenica desila u okviru završnih
vojnih operacija rata na ovim prostorima, u čemu je u osnovi samoj
vjerovatno bio i sam Jasenovac, i to što nije bilo jasne istine o samom
Jasenovcu. Srebrenica jeste mjesto velikog zločina, ali ona je
neuporediva sa Jasenovcem”.
U međuvremenu je lično otvorio i Studentski dom nazvan po Radovanu
Karadžiću, kome je za zločin u Srebrenici presuđeno u Hagu, poslavši
tako i simboličku poruku da ne očekuje da neka buduća mladost
preispituje prošlost na način koji nije u skladu sa njegovim i većinskim
javnim i političkim narativom u RS.
Na koncu je, u avgustu 2018.
godine, Vlada Republike Srpske stavila van snage Izvještaj Komisije za
istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
godine, koji je prethodno odbacila Narodna skupština RS. Izvještaja
Komisije odrekao se i Dragan Čavić, a indirektno i svog govora sa
početka ovog teksta, oduzevši mu tako i trajno dio smisla.
Riječi
Sulejmana Tihića odavno su zaboravljene. Niko ih se više ne sjeća, ni
riječi, a ni njega. Bošnjačka politika i dalje kao dominantnu koristi
filozofiju žrtve, ne odričući se najvažnijeg političkog aduta te
filozofije, genocida u Srebrenici.
Tako se i prilikom nedavne
afere u vezi sa kupovinom respiratora za potrebe Federacije BiH,
činjenica da je jedan od aktera ove afere iz Srebrenice u javnosti
predstavljala kao olakšavajuća okolnost.
Govoreći o prošlim
lokalnim izborima u BiH u Švajcarskoj, aktuelni reis Kavazović pozivao
je Bošnjake da se registruju i glasaju u Srebrenici i da ne dopuste da,
kako je rekao, “vlah vlada u Srebrenici”.”Nećemo halaliti nikome ko bude
mogao, a ne bude htio. Svako ko može dati svoj glas, svako ko može da
se registruje, svako ko može dozvoliti da ‘vlah’ ne vlada u Srebrenici.
Nek mu je haram /nečisto/ ako to ne učini… To je naše i to ne možemo
ostaviti”, rekao je tada Kavazović.
Prema rezultatima prošlih
izbora može se zaključiti da je reis ovom izjavom više učinio na
mobilizaciji Srba, a vrlo brzo nakon toga, novi načelnik Srebrenice
Mladen Grujičić izjavio je da u Srebrenici nije bio genocid i da će to
biti njegov stav dok je živ, te da nikad neće otići na komemoraciju u
Potočare.
Svakodnevno negiranje genocida u Srebrenici od strane
politike u Republici Srpskoj dovoljno je dobar materijal za pogubnu i
pogrešnu tezu o Srbima kao genocidnom narodu, koja je kao takva zauzela
mjesto i u bošnjačkoj oficijelnoj nauci.
Ova dva sukobljena stava
dovoljno su jaka i masovna da bi ideju pomirenja i suočavanja sa
prošlošću potisnuli na margine, u zapećke rijetkih NVO kružoka koji još
nisu odustali od ove zemlje. Istovremeno, ovdašnje vladajuće poltike,
nosioci tih narativa, ne prestaju da ih zloupotrebljavaju huškajući
građane jedne protiv drugih i sarađujući uspješno, dok već četvrt vijeka
nekažnjeno pljačkaju preostale Srbe, Bošnjake i Hrvate u ovoj zemlji.
Dok
se, istovremeno, ti Srbi, Bošnjaci i Hrvati drže za vratove u
virtuelnoj i javnoj sferi, ne primjećujući da su odavno višak u
sopstvenoj zemlji, kako oni živi, tako i oni mrtvi, i da postoje samo
kao beskorisni, ali neophodni dio postizbornih talova.
Postizborni
plijen se dijeli u opuštenoj atmosferi nekadašnjeg bratstva i
jedinstva, uz najbolje ovdašnje pjevače, bez spominjanja tema genocida i
zločina.
Za to vrijeme, kao rezultat lažnog patriotizma i jalove
politike, Srebrenica kao grad se gasi i nestaje, i pored svih
poslijeratnih donacija za njen razvoj.
Bio sam u Srebrenici u
junu 2015. godine. Tih dana, najčitanija vijest na lokalnom portalu
bila je da se otvorila slastičarnica, tako da se u ovom gradu nakon 20
godina mogao pojesti kolač. Iz razgovora sa Srebreničanima, saznao sam
da i dalje nemaju pekaru, mesnicu, prodavnicu cipela… Vlast je u
Srebrenici politički izabrana iz Sarajeva i Banjaluke. Nakon posla u
Opštini, izabrani idu svojim kućama van ovog gradića, čak i van države.
Ta slastičarna je u međuvremenu zatvorena.
U
Memorijalnom centru u Potočarima kameni bijeli nišani u pravilnim
kolonama, nepreglednim. Tek pokoja breza između grobova remeti ovaj
tužni sklad. Podsjetnik na više hiljada ljudi kojih više nema. Koji su
umrli bez ikakvog valjanog razloga. Neke humke i grobove nema ko da
ožali, jer cijele porodice nestale su u tih krvavih deset dana jula
1995. godine.
Zastrašujuće.
Tišinu mezarja jednom godišnje, na 11. juli, prekine kolektivni ukop tijela ubijenih Srebreničana.
Ove godine, biće ukopano 9 žrtava.
I ove godine će mediji iz Federacije i regije direktno prenositi događaj
u Srebrenici, podsjećajući na zločin, virtuelne mreže će da proključaju
od osuda sa jedne i relativizacija sa druge strane. Mediji u Republici
Srpskoj će o događaju pisati protokolarno, spomenuvši ga tek koliko
moraju, kao jednu od vijesti u informativnim emisijama. Proći će tako
još jedan uobičajeni poslijeratni dan u Bosni i Hercegovini, bez nade da
smo išta pametniji i da su ovdašnji narodi išta naučili iz ove
tragedije, iz svoje prošlosti.
U Verdenskoj bitki, poginulo je
oko 300 000 Nijemaca i Francuza. Na tom mjestu danas je zajednički
Memorijalni centar, jedan od najvažnijih simbola pomirenja Francuske i
Njemačke, bez kojeg bi današnja Evropska unija bila nemoguća misija. Na
svakom koraku su natpisi Respect the Silence (Poštujte tišinu),
sugerišući da u tišini razmišljate o kostima 300 000 neznanih vojnika iz
obje vojske koji su na tom mjestu dali svoje živote za taj preskupi
besmisao rata.
Memorijal u Verdenu nije mjesto gdje jedna nacija
treba da se osjeća poraženo, a druga pobijeđeno. To je mjesto pomirenja i
neprestanog razmišljanja o prošlosti, koja ne smije da se ponovi.
Kako
samo nemoguć i dalek djeluje trenutak kada će mjesta zločina i
memorijalni centri u Bosni i Hercegovini postati mjesta susretanja u
žalosti i stidu, opraštanju i pomirenju. Ova mjesta i danas ćešće služe
kao politička pozornica sa koje se poziva u nove bitke, dok pomirenje
gotovo niko i ne spominje.
Zato se od ovdašnje politike i ne može
očekivati da pokrene suočavanja sa prošlošću i pomirenje. Jer domaće
političke elite u proteklih 25 godina nisu pokazale interes da se
najvažnije teme za budućnost – suočavanje sa prošlošću i pomirenje –
izvuku iz sfere manipulativnog i postave u centar političkih zbivanja,
jer tako bi izgubili ovaj svakodnevni aktivni konflikt, svoj glavni adut
u eksploataciji preostalog življa.
Iako 25 godina nakon rata
stanje izgleda beznadežno, ne smijemo nikada izgubiti nadu u dobrog
čovjeka, jedino što nam je preostalo. Sposobnost čovjeka da žali drugog
čovjeka najveći je napredak evolucije, prapočetak civilizacije, ono što
je čovjeka počelo da razlikuje od zvijeri, neophodnost na kojoj je
započet razvoj svijeta kakvog poznajemo.
Mi trebamo biti srećni
što ih još uvijek imamo, te dobre ljude spremne na pomirenje i rad na
pomirenju. A takvi dobri ljudi žive i rade i u današnjoj Srebrenici,
nekad u liku basiste lokalnog rok benda, trenera lokalnog fudbalskog
kluba ili radnice lokalnog granapa, što daje robu na veresiju.
Ti obični ljudi otvorenog srca su zrnce nade, onaj neophodni sastojak života da bi bio snošljiv. Oni su pomirenje.
Pomirenje nije grandiozno, veliko, ne dešava se pod reflektorima i na pozornicama.
Pomirenje
nije stampedo posvađanih ljudi koji hitaju ispruženih ruku preko velike
poljane, nad kojom izlazi sunce u trenutku dok se plačući grle jedni sa
drugima i pomiruju.
Pomirenje je mali ljudski čin.
Nesavršeni,
nespretni, plašljivi, ali nesumnjivo, samo ljudski čin. Pomirenje je
put na koji krećemo sami, sa nadom da će nas u povratku pratiti neko.
Put na koji krećemo uplašeni, a vraćamo se ohrabreni.
Put na koji
ćemo morati krenuti ako želimo da ozdravimo, i kao ljudi, i kao
društvo. U suprotnom, preostaje nam još najmanje četvrt vijeka zasigurno
bolnih stranputica.
Engleska verzija tekst ovdje
Napomena: Esej o 25 godina sjećanja na Srebrenicu