Foto baza, Ajdin K.
Od toga imam pet i po godina radnog staža. Po dolasku sam jedva čekao da nadjem
posao, da se što prije riješim socijalne pomoći. I našao sam ga. Utovar –
istovar. Nikakav problem. Imao sam dvadeset jednu godinu, bio zdrav kao konj i
spreman na sve. Osim na pušku i nišanjenje na prve komšije, koje mi se kao
alternativa nudilo u matičnoj državi tih dana.
Dok sam tako pretovarao pakete i poput ostalih njemačkih
radnika uredno plaćao porez, veliki broj ostalih izbjeglica je mislio
drugačije, uživajući sve blagodati socijalne pomoći, bez iskazane želje za bilo
kakvim radom. Nekima ni to nije bilo dosta, malo bijaše jedna, pa su se
prijavljivali u tri njemačke pokrajine i u svima njima dizali novčanu pomoć. Za
sebe, ženu i dvoje, troje ili četvero djece, sve puta tri, pa pare u jastuk.
Tako su naši uspjevali da ukaljaju i ono malo časti i razuma koje smo donosili
iz balkanske klaonice.
Kad su se glavni akteri kreiranja bosanske tragedije
sastali u Dejtonu i odlučili da je dosta tudje krvi proliveno i da je rat
završio, moja privremena država se tog dugoočekivanog mira dohvatila kao pijan
plota.
Pedantni Nijemci, do proglašenja mira sistematski
klasificirajući na sve moguće načine, odjednom su sve nas, onako djuture,
strpali u isti koš. I radnike i neradnike i uredne platiše poreza i švercere i
poštene gradjane i kriminalce i samce i porodice. Napokon je došao kraj njihovog
trpljenja nas. Tako se (duldung – trpljenje) u prijevodu zvala boravišna viza u
našim pasošima.
Ljubazni njemački domaćini su nam dali rok od šest
mjeseci da lijepo napustimo njihovo i fino se vratimo svojim kućama. Koje su
uglavnom ili bile srušene ili u pogrešnom entitetu.
Da li je to istjerivanje od strane njemačke vlade ispalo
humano i pravedno? Ne bih rekao, pogotovo gledajući iz ove perspektive,
dvadeset pet godina kasnije.
Kao što nije pravedno da, evo godinama, postoje
stanovnici evropskih država koji de facto pripadaju Evropi a de jure
ne. Opet se sve trpa u jedan koš. I žito i kukolj. A može se probrati. Ako se
hoće. Postoji način da se napravi sito i rešeto. Još samo želja i volja da
pristignu odnekud.
Zašto se pripadnost Evropi ne bi mogla odredjivati
individualno? Na osnovu lika i djela osobe sa imenom i prezimenom. To je mnogo
pravednije, a Evropa valjda teži upravo takvim vrijednostima. Pravdi. Bar je na
papiru tako. Kad bi se išlo po takvim kriterijumima, izbjegle bi se mnoge anomalije.
Sve bi bilo humanije, bila bi pravičnija podjela, ako već ona mora da postoji.
Svako bi trebao da ima pravo da ponese epitet
Evropljanina. Nakon ispunjenja nekih osnovnih civilizacijskih normi. Pa lijepo
stekneš evropsko državljanstvo, uživaš sve privilegije koje isto donosi, a
gradjanin si Srbije, Crne Gore, Bosne i bez problema živiš u njima. Ti imaš
evropske papire, a tvoj prvi komšija ili rod rodjeni nema, jer se ne ponaša civilizovano, ima kriminalnu
prošlost, udara ženu, tlači djecu, mrzi sve i svašta itd…
Kad bi se takvo nešto uvelo, izbjegle bi se nelogičnosti
i apsurdi. Ne bi bilo moguće da je, primjera radi, jedan osvjedočeni fašist već
odavno Evropljanin, a Rambo Amadeus još uvijek nije.
Eto, tako pomalo fantaziram dok ispijam jutarnju kafu. To
mi je jedino i preostalo da radim svojevoljno i na svoju ruku u ovom
slobodarskom Svijetu, pa rek’o da iskoristim i pribilježim ove svoje dječije
maštarije prije nego nas dušebrižnici i od tog zla oslobode.