Da bi se do kraja ispričala, onakva kakva mi jest važna, i da bih je
nakon toga prestao pričati, bilo bi potrebno mnogo vremena i strpljenja.
A kako je priča u životu obično više nego što je vremena, neke ostaju
nedopričane. Najgore je pritom što među takvima ima i onih najvažnijih,
životnih priča, koje čovjek neprestano odlaže, pa ih na kraju u tom
odlaganju i izgubi.
Dakle, ovako: godine 1972. naši beogradski
prijatelji Nikolići, barba Momčilo i teta Mirjana, iznenada i
nenajavljeno prodali su kuću u Drveniku. Osim prijateljstva, po mnogo
čemu doživotnog, osim što sam ja, recimo, uz tetu Mirjanu naučio da
hodam – što je opisano u “Mami Leone” – s Nikolićima dijelili smo mir i
tišinu prvog susjedstva, te zajednički izlaz na cestu. Kuću su prodali
poduzeću koje, kako vidim na internetu, postoji i danas. Na limenoj
pločici na pročelju kuće osvanuo je natpis: Radničko odmaralište
Metalorad Turbe. Turbe je u to vrijeme bilo kasaba, desetak kilometara
od Travnika, u kojoj je živjelo blizu dvije tisuće duša, gotovo u
pravilnim postocima izmiješanih Muslimana (bilo ih je blizu 50 posto),
Srba (malo preko 25 posto) i Hrvata (udlaku 25 posto). Bila je to, barem
na papiru i u statistici, laboratorijski udešena idila
bratstva&jedinstva.
Devet mjeseci u godini nitko ne bi boravio
u Nikolića kući. Ali od 15. lipnja do 15. rujna ne baš tako velika
betonska katnica prepunila bi se radničkom čeljadi, koja je tu došla
prema socijalističkoj samoupravnoj odluci na odmaranje. Bio je to onaj
suri i neprilagođeni bosanski proletarijat, radništvo prve generacije,
čiji su se preci u miru i rahatluku na padinama Vlašića bavili
stočarstvom, te su živeći u nekim od najzabačenijih sela Bosne i Balkana
uspijevali izbjeći većinu izazova i nevolja velike povijesti. Radili
su, pretpostavljam, neke teške poslove, koji su, sudim po nazivu firme,
imali veze s gvožđem i čelikom, koji je stizao iz obližnje Zenice,
metalurškog središta Jugoslavije. Prvi susret s civilizacijom grada za
mnoge je ljude u Srednjoj Bosni bio susret s teškom industrijom,
rudnikom, ljevaonicom. Od pastoralnih idila Vlašića do pakla visokih
peći jedan je nesiguran i kratak ljudski korak. Teško je bilo živjeti u
idili, a do života dostojnog čovjeka stiže se kroz pakao u prvoj, vazda
žrtvovanoj generaciji. Jedno od odjeljenja tog pakla bilo je i Radničko
odmaralište Metalorad Turbe, u Drveniku kod Makarske.
Prvo smo
čuli zvukove: krš i lom kratkoga vala, bosanskohercegovačke radio
stanice, emisije želja i pozdrava, glasovi narodnih pjevača s plastičnih
japanskih tranzistora, koji su se međusobno nadglasavali, jer bi svatko
slušao svoj radio i svoju emisiju. Zatim su stigli mirisi: težak i
slatkast vonj biljnoga masla i ovčjeg loja, vonj teške zaprške, pileće
čorbe i radničke menze. Na Balkanu mržnja uvijek započinje s muzikama i
mirisima.
I uvijek isti raspored aktivnosti: prvoga jutra, čim bi
prvi put stigli na more, žene bi grabile djecu i vodile ih na plažu, dok
bi muški, sumnjičavi prema svemu i očajni jer su daleko od kuće,
ostajali u hladu kafane, koja je improvizirana u sjenovitom betonskom
prizemlju Nikolića kuće. Taj prvi dan ostat će ključan za razumijevanje
fenomena: negdje pred večer, ošamućene i umorne žene su se vraćale s
djecom u sobe. Još ne bi osjećale da gore, ni da im gore djeca, ali kako
je stizala večer, sve manje su se čuli tranzistori, a sve glasniji bili
su jauci i dječji plač. Slušali smo ih s naše strane zida, virkali ih
iza persijana. Nono je već bio pokojni, ali Nona je izvanredno dobro
poznavala taj svijet. Odrasla je na moru, u Dubrovniku, i bila je
srođena s Mediteranom, ali udala se i djecu rađala po tim malim
srednjobosanskim kasabama, ti ljudi bili su joj vrlo bliski, neki
njezini životni prijatelji pripadali su tom svijetu, i možda je samo ona
u cijelom Drveniku precizno znala što im se dogodilo. Te noći djeca će
gorjeti u najgorim ognjicama svojih malih života, matere će ih mazati
jogurtom, očevi će psovati u sebi i na glas sve ono što se psovati ne
smije… Ni sljedećih dana neće im biti bolje. Čim malo zaliječe prve
opekline, žene će s djecom nanovo poći na plažu, pa će još jednom
gorjeti, pa će ih tako izgorjele izbosti komarci, pa će neko dijete
stati na zahrđalu bodljikavu žicu, pa će zbog srčanog napada jednoga
mlađeg muškarca, oca petero djece, iz Graca dolaziti hitna pomoć…
Ustvari, neće to biti hitna pomoć, nego opel kadet karavan, bijele boje,
sa crvenim križem na vratima. Ti nesretni radnici u odmaralištu će
brojati dane do isteka ove robije, dok će njihove žene s djecom uzaludno
pokušavati da se uklope u svijet koji im je preporučen i obećan, i koji
su gledali na osniježenim ekranima svojih crno-bijelih televizora, te u
šarenim ženskim i obiteljskim žurnalima u kojima su reklamirani ljeto,
more i godišnji odmor.
U osnovi sam imao sreće, kao i oko toliko
drugih stvari u životu, što sam i ovdje imao Nonu. Ona nije bila lišena
kulturnih predrasuda, pa ni kulturnoga šovinizma – o čemu ponešto znaju
oni koji su Nonu upoznali kao književni lik, ali i kao osobu koja se
pojavljuje u mojim novinskim tekstovima – ali prema radnicima Metalorada
iz Turbeta, prema njihovim ženama i djeci ne samo da nije osjećala
zazor, nego ju je njihovo stradanje, koje se neprestano ponavljalo, kako
bi stizale nove i nove ture radnika na odmaranje, duboko žalostilo, i
bila je sklona da razloge tom stradanju pripiše koječemu drugom, ali
nikako njima i njihovoj zaostalosti. Da nije bilo None, pretpostavljam
da bih u tim ljudima vidio neki nižerazredni svijet, kojemu bih se, u
boljem slučaju, samo rugao, ili bih ga, u onom lošijem i vjerojatnijem
slučaju, doživljavao kao onaj oblik ljudskog bivanja i postojanja s
kojim ne mogu imati ništa zajedničko. Nona je vladala jezikom
komunikacije s njima i njihovom nevoljom, te je stvarala, ne imajući o
tome svijest, u mojoj dječjoj glavi i duši možda i prvi doista važan
most koji je premošćivao kulturne procjepe među kulturnim zajednicama,
oko kojih se, kad god nisu premošćeni, vode ozbiljni kulturni ratovi,
što katkad završavaju u šovinizmima velikih identiteta, te na koncu i u
stvarnim krvoprolićima i velikim društvenim nesrećama. Shvativši da su
more i sunce za nekoga pakao, i da životne prostore i prirodne ambijente
svi ljudi ne doživljavaju na jednak način – suprotno tome, doživljavaju
ih na radikalno različite načine – naučio sam, u stradanju radnika
Metalorada iz Turbeta, koji su se odmarali u Nikolića kući, nešto važno o
životu, o ljudima i o zajednici.
Svakoga ljeta mi na um padnu ti
ljudi, premda već dugo ne odlazim u Drvenik i premda je uglavnom mrtvo
sve ono što je činilo socijalnu i emocionalnu osnovu onoga života.
Radnička odmarališta u Dalmaciji više ne postoje, a ne postoje ni ljudi
koje bi netko za njihovo dobro tjerao da se na more idu odmarati.
Izmijenio se cjelokupni koncept turizma. Odmor više i nije predviđen za
nas koji smo odavde, kao što su u Jugoslaviji radnici iz Turbeta bili
odavde. Odmor je predviđen za ljude s novcima, koji dođu odnekud iz
inozemstva. Hrvatska je jedan veliki zimmer frei, u kojem je premijer
Plenković glavni iznajmljivač, recepcioner koji zna mnoge strane jezike.
U osnovi, Hrvatsku uopće i ne zanima nečije odmaranje. Hrvatska želi
novac. I to je naprosto tako.
Ono što mene, međutim, fascinira
jest da u ovoj zemlji postoje ljudi u odnosu na koje se razlikujemo, ja
koji ovo pišem, ili vi koji ovo čitate, na isti onaj i onakav način na
koji smo se moja Nona i ja razlikovali od radnika Metalorada i njihovih
žena koje svojoj djeci jogurtom mažu žive rane od sunca. Između nas isti
je onaj kulturni procjep, koji će nas učiniti jednako dalekim, ili
možda i mnogo daljim nego što smo daleki sirijskim ili pakistanskim
izbjeglicama. U Hrvatskoj žive i ljudi, ima ih veoma mnogo, koji se od
nas razlikuju mnogo, mnogo dublje i supstancijalnije nego izbjeglice iz
Ukrajine. S Ukrajincima ili Sirijcima jezično se razlikujemo, ali
neprestano prepoznajemo neke kulturne sličnosti. Od ljudi pokraj kojih
živimo i s kojima dijelimo državljanstvo razlikujemo se kao od Eskima.
Možda imamo zajednički jezik, ali po svemu drugom jedni smo drugima
tuđini.
Svojedobno, kada sam dolazio u 24sata, imao sam ideju, o
kojoj naravno nikome nisam smio ništa reći, da bi ove novine mogle biti
most prema tom svijetu koji nam je blizu, ali smo mu tuđi. Narodne
novine koje bi povezivale zajednicu. Sada to smijem reći.