Strah od odmazde
Ovaj problem u zemlji svojevrsni je tabu o kojem se uglavnom zna, ali
o njemu se rijetko javno govori – u najvećoj mjeri zbog straha od
odmazde. Porodilje najčešće o ovome ćute u tolikoj mjeri da ni brojni
partneri nisu upoznati sa stravičnim uslovima u kojima je njihovo dijete
došlo na svijet.
Posebno zabrinjavajuće u ovoj priči je što se odgovornost medicinskog
osoblja zbog nastale traume tokom poroda, čak i tragedije kojom porod
ishodi – gotovo nikada ne utvrđuje. Još manje je slučajeva u kojima se
utvrđuje odgovornost za korupciju.
Fokus javnosti na uslove u kojima se obavlja porođaj u Bosni i
Hercegovini skrenuo je slučaj iz Bihaća, grada na sjeverozapadu zemlje. U
porodilištu Kantonalne bolnice doktor Irfan Ljubijankić, 17. marta ove
godine u ranim jutarnjim časovima dogodila se tragedija o kojoj su
pisali svi mediji u zemlji i regionu. Iza zatvorenih vrata porođajne
sale, pod još ne utvrđenim okolnostima, preminula je 25-godišnja
porodilja Azra Bećirspahić i njena tek rođena beba Merjem. Iako je
istraga odmah otvorena u sklopu koje je izvršena i obdukcija, rezultati
ovog procesa javnosti do danas nisu poznati. Ono što javnost zna jesu
detalji koje iznosi porodica. U otpusnom pismu stajalo je da je Azra
iskrvarila na porodu, ali se razlozi zbog kojih je do krvarenja došlo ne
navode.
Smrti Azre i Merjem pokrenule lavinu
Anel Bećirspahić otac preminule Merjem i suprug preminule Azre govori
o ovoj tragediji. Navodi nam i detalje iz otpusnog pisma u kojem stoji
da je porodilja tokom porođaja 17. marta u 00:20 osjetila slabost u
grudnom košu, izmaglicu pred očima. Konstatuje se kako je porodilja
deset minuta poslije bila u još lošijem stanju – blijeda, oblivena
hladnim, ljepljivim znojem, dezorjentisana, ali komunikativna na
kiseoničkoj podršci i sa umanjenim krvnim pritiskom – bez krvarenja iz
reproduktivnih organa. Ljekari su u tim trenucima porodilju premjestili u
operativnu salu sumnjajući na plućnu emboliju i trudnički šok. Ubrzo su
uspjeli da porode posteljicu, a dok su čekali na oporavak porodilje u
1:37 njeno srce je prestalo da kuca. To je bio trenutak u kojem su
otkrili šta se dešava sa porodiljom, priča nam Anel, koji tvrdi da je
tada potpuno zanemarena Merjem koja je tokom poroda već preminula i koja
je uz vakuum iz majčine utrobe izvučena u 00:15, nakon čega je odmah
prebačena na odjel neonatologije na kojem je pokušana reanimacija koja
nije bila uspješna.
Uklanjanje slezene na oslabljenoj Azri rađeno je tek u 2:20, a
završeno u 4:30 nakon čega je porodilja premještena u šok sobu u kojoj
je i preminula 17. marta u 7:21.
Ovi detalji iz otpusnog pisma od izuzetne su važnosti i mogu uputiti
na način ophođenja medicinskog osoblja u trenucima poroda i uopšte o
njihovom odnosu prema porodilji.
Anel, s druge strane, tvrdi kako se informacije koje je dobio od
medicinskog osoblja bitno razlikuju od onih koje se navode u otpusnom
pismu.
„Kad sam došao u bolnicu nisam dobijao informacije ni od koga gdje su
mi supruga i dijete, dok se doktor Sabahudin Komić nije pojavio i on mi
je rekao da je po dolasku u smjenu saznao da su beba i porodilja
preminule. To je za mene značio kraj života. U tom trenutku sam krenuo
da skočim kroz prozor, ali me od tog nauma odvratila slika oca kojeg sam
vidio kako trči prema meni. Nakon prvobitnog šoka u kojem sam se našao
počeo sam tražiti odgovore i odgovorne“, prisjetio se Anel bolnog
trenutka.
Sa medicinskim osobljem razgovarao je satima, a njihova obrazloženja,
tvrdi, upamtio je jako dobro i nisu bila slična otpusnom pismu u kojem
nisu stajali detalji o operaciji uklanjanja slezene, zbog čega je
porodica tražila novo otpusno pismo. Tek izvršena obdukcija je, kaže
Anel, utvrdila da je na porodu došlo do prsnuća slezene, te da je zbog
unutrašnjeg krvarenja došlo do smrti bebe. Unutrašnje krvarenje, kaže
Anel, ljekari u Kantonalnoj bolnici Bihać nisu registrovali.
O okolnostima koje su dovele do tragičnog ishoda poroda iz Kantonalne
bolnice Bihać nisu htjeli da govore, a uputili su nas na nadležni organ
gonjenja – Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona iz kojeg, na naš
upit, nikada nismo dobili nikakav odgovor. Odgovor o toku istrage koja
se vodi nikada nije dobio ni Anel.
“Stiskanje trbuha trudnicama i psovke”
Ova priča u Bosni i Hercegovini pokrenula je lavinu, ali ona nije
potrajala dovoljno dugo da prisili na reakciju. U Bihaću je, zbog smrti
Azre i Merjem, 26. marta održan protest na kojem su čitana brojna
anonimna svjedočenja porodilja koje su govorile o arogantnom i bahatom
ponašanju medicinskog osoblja koje prisilno izaziva i podstiče porod,
stišće trbuhe trudnicama koje psuje i kojima upućuje pogrdne riječi u
namjeri da ubrzaju proces poroda i što prije završi posao.
Jedan od organizatora tog protesta bilo je Udruženje građana Oštra
nula iz Banjaluke. Milica Pralica, predsjednica tog udruženja, kaže kako
su se pitanjem reproduktivnih prava žena prvi put bavili 2015. godine.
„Osim verbalnog i fizičkog nasilja koje žene doživljavaju u
porodilištima, korupcije tu su i loši higijenski uslovi – neuslovni
toaleti i tuševi bez tople vode prepuni žohara i drugih gmizavaca, crvi u
hrani i nedovoljno nutritivno hranljivi obroci – jedna porodilja je
izborjala 17 makarona sa pavlakom za obrok, krvava posteljina, jedna
izdajalica za mlijeko koju bez sredstva za dezinfekciju koristi više
žena za izmuzavanje mlijeka, slučajevi sepse, jer se ženama se ne daje
sredstvo za dezinfekciju rane, pa ga one krijumčare i slično“, kaže
Milica.
Na pitanje šta smatra ključnim problemom u porodilištima u Bosni i
Hercegovini – nehuman odnos ili korupcija, kaže, nije moguće jednostavno
odgovoriti, jer je riječ o uzročno posljedičnoj vezi. S jedne strane,
tvrdi, sistem jeste odgovoran, jer nije popravio loše uslove u
porodilištima, niti je kaznio neodgovorno medicinsko osoblje, s druge
strane naglašava – mnogi građani nesvjesno traže vezu za svoju
partnerku, sestru ili kćerku koja odlazi na porod nastojeći da tako
osigura doktora koji će „brinuti“ o njoj.
„Željeli smo da ohrabrimo sve žene u Bosni i Hercegovini da progovore
o svom iskustvu poroda i time prekinu šutnju o nasilju, korupciji i
lošim uslovima u porodilištima, a koje su doživjele od strane
medicinskog osoblja, jer smatramo da porodilišta trebaju biti prijatelji
majki i beba, a ne mjesto straha, klanica i mrtvačnica. Iz tog razloga
smo kreirali anketu “Sloboda rađanju!” i prikupili 1130 svjedočanstava
žena iz čitave zemlje. Nije bilo nimalo ugodno čitati ova iskustva, neka
od njih vam doslovno lede krv u žilama i čisti su horor“, kaže Milica
ističući da je svega nekoliko svjedočanstava bilo pozitivno.
Izgubila blizance
Izrazito negativno bilo je iskustvo Mirele Crnović koja živi u
Bihaću. U blizanačkoj trudnoći izgubila je obje bebe. Prvu odmah na
početku trudnoće, dugu u 10. nedjelji, kada ju je probudilo krvarenje i
jak bol. Odnos medicinskog osoblja koje ju je primilo, dalo joj lijek za
smirenje i pustilo je da čeka u ambulanti uz obrazloženje da od ploda
nema ništa, opisuje kao nečovječan. Uz konstantno krvarenje čekala je
najmanje sat vremena bez stalnog nadzora medicinskog osoblja koje joj se
smijalo kada je tražila injekcije za ublažavanje bola. Kada je ušla u
porodilište, kaže, doktoru se pokušala izviniti zbog obilnog krvarenja, a
on joj je, tvrdi, odgovorio samo sa: „Šta je, hajmo, hoćeš-nećeš“.
„Ja sam od straha zaplakala, jer ne znam šta slijedi. Nikakve
medikamente nisam dobila, popela sam se na sto, a kiretažu mi je uradila
doktorka koja je u tom trenutku bila na specijalizaciji. Njen stariji
kolega sve je gledao naslonjen na radijator pitajući me vidim li koliko
krvarim? U tom trenutku počinje strava, bol koji zna samo žena koja je
isto prošla, on se ne može opisati. Samo ću reći da su sestri koja mi je
držala noge nokti ostali urezani na leđima. Na moje vrištanje i molbe
da prestanu doktorka koja je radila kiretažu samo je odgovorila sa
pitanjem – šta sam čekala do sada. Kada je sve završilo dovezli su
pokretni krevet na koji su me prebacili uz naredbu doktora da tu ostanem
još pola sata i da potom idem kući“, prisjeća se Mirela preživljenog
užasa.
Utvrđivanje odgovornosti medicinskog osoblja zbog preživljene traume
nije tražila. Za razliku od nje Jovana Kisin Zagajac iz Banjaluke pisala
je prigovore Univerzitetskom-kliničkom centru Republike Srpske, na
kojem se porodila. Tražila je odgovornost ljekara i medicinskog osoblja,
ali su oni sve porekli navodeći u odgovoru, kako kaže, priču koja se
nije desila, a koju su potvrdili i ljekar i babica. Ova žena, inače
pravnica u gradu na Vrbasu, na porodu kraj sebe nije imala nikog. Zbog
toga bi pokretanje sudskog procesa bilo pucanj u prazno, jer nije imala
svjedoke za traumu koju je preživjela.
Problemi po ovu porodilju počeli su odmah po dolasku u porodilište.
Trudnoća je uredno vođena u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, a Jovana je
tokom trudnoće prošla kroz školicu za trudnice, kako bi svog Vuka
donijela na svijet uz minimalnu bol.
„Pri samom dolasku u prijemnu ambulantu doktor koji me pregledao bio
je vrlo nagao i grub. Nisam očekivala toliki intenzitet bola pri običnom
pregledu pa sam se nehotično cimnula, na šta je zagalamio i rekao da se
ne smijem pomjerati. Nakon toga, odbili su me sa zahtjevom za epidural,
iako sam to prethodno ugovorila sa anesteziologom, i uslijedila je
jedna neprijatna priča kako epidural ne valja, kako mogu ostati
nepokretna, kako on produžava čin poroda, kako mi to ne treba. Međutim,
ja nisam željela odustati od svog zahtjeva, pa sam uzela telefon i sama
pozvala anesteziologa. Druga neprijatnost koju sam doživjela jeste da mi
je babica zabranila da koristim tehnike disanja kojim sam olakšavala
kontrakcijske bolove smatrajući da su to „moderne gluposti“, prisjeća se
Jovana koja kaže kako je po dolasku anesteziologa riješena bola, ali da
su novi problemi uslijedili kada je beba odlučila da izađe. Njene
pozive za pregled medicinsko osoblje je ignorisalo u više navrata.
“Uzeo je makaze iako sam rekla da ću gurati: ‘Nemam vremena, žurim'”
„Sjećam se da je samo u jednom trenutku ljekar došao, pregledao me i
zagalamio na babice zašto ga ranije nisu zvali, jer sam ja već uveliko
spremna da se porodim. Tada slijedi najgori dio. Umjesto da mi kaže da
guram i da tiskam, on je zatražio makaze. Ja sam znala da to znači da
želi napraviti epiziotomiju, i zaista sam se iznenadila zašto se odlučio
na taj korak bez da sam uopšte pokušala sama prirodno da poguram
izlazak bebe. Zamolila sam ga, vrlo pristojno, bez ikakve panike ili
dizanja glasa, da pokušamo bez epiziotomije, da je beba sitna, da sam
spremna gurati i bez rezanja, njegov odgovor je bio: „Nemam ja vremena
da te čekam, žurim…“. Izvršili su epiziotomiju uz moje izričito
protivljenje. Znala sam da oporavak od epiziotomije zna biti dugačak i
bolan i da ograničava ženu sa položajima dojenja bebe, i zaista sam
željela porod bez rezanja. Niko nije tražio moju dozvolu. U tom trenutku
su mi prolazili članovi Zakona o zdravstvenoj zaštiti kroz glavu, kako
ljekar za svaku intervenciju mora dobiti saglasnost pacijenta, ali niko
nije bio tu da me čuje. Osjećala sam se nemoćno. Bila sam ljuta.
Ponižena“, prisjeća se Jovana koja navodi i detalje šivenja rane koje
nije uslijedilo odmah nakon poroda, već kasnije kada je epidural
popustio. „Gospođice mora malo da boli“, rekao joj je ljekar koji nije
dozvolio uključenje epidurala pri šivenju, pa je Jovana osjetila svaki
prolazak igle kroz meso, mišić i slojeve kože. Dva mjeseca nakon toga,
kaže, nije mogla sjediti, niti se okrenuti na lijevu stranu pa je dobila
upalu lijeve dojke, jer nije mogla da doji na lijevom boku.
Stanje u porodilištu ocjenjuje kao katastrofalno, navodeći krvav
krevet na kojem porodilje leže, raspadnut tušek iz kojeg vire federi,
izostanak sapuna, peškira, uložaka, pelena i zahrđalu tuš kabinu. Nije,
tvrdi, imala niti sredstvo za dezinfekciju rane. Infekciju je, kaže,
zaustavila tako što je supruga nagovorila da prošverca sredstvo za
dezinfekciju sa ličnim stvarima koje joj je donosio. I njen Vuk u javnoj
zdravstvenoj ustanovi po porodu dobio je bakterijsku infekciju sa kojom
se susretnu brojni mališani odmah po dolasku na svijet. Ishrana je,
ističe, bila loša, ali obroke nije propuštala iako su se sastojali od
trokutića fete, kuvanog jajeta, dva lista parizera koji su se služili
bez escajga ili tek sa nožem.
“Čula sam ih kako govore da bebi padaju otkucaji”
Na uslove u porodilištu u Banjaluci ukazuje i Sanela Tuckešić. I sama je preživjela traumu tokom poroda u januaru ove godine.
Tok trudnoće opisuje kao savršen, redovno vođen uz stalne preglede.
Ipak, problemi su počeli da se javljaju u osmom mjesecu kada nije mogla
da dođe do doktorke koja joj je vodila trudnoću. Nedostupnost je
objašnjavana odsustvom zbog odmora, ali i posvećenosti pacijentima
oboljelim od virusa korona. Potom u trenutku kada je radila D-dimer
nalaz. Na taj pregled, kaže Sanela, na Univerzitetski klinički centar
dolaze sve trudnice iz Republike Srpske, jednog od dva entiteta u Bosni i
Hercegovini. Zbog toga je na pregled čekala satima, kao i brojne
trudnice koje su bile prinuđene da stoje i čekaju svoj red za pregled.
Uprkos takvom iskustvu, ali i iskustvima njenih poznanica koja su
bila traumatična, Sanela nije sa strahom dočekala porod na koji je
odvedena kroz hodnik iz kojeg kroz stakla vidjela bar 10 žena koje se
porađaju.
„U 21:30 sam ušla u rađaonu, dali su mi indukciju, a ništa se nije
dešavalo, šetala sam, sjedila na lopti, radila vježbe koje su mi
pokazali i u 3:30 sam tražila epidural, koji se naravno plaća 75 evra. U
tim bolovima morate potpisati pristanak, ali sam ja morala potpisati
dva puta, jer mi je rukopis prvi put bio nečitak, a ruke su mi bile pune
braunila. Do 5:30 sam bila otvorena tek 4 cm. Bila sam baš slaba, a
onda su došli doktori i čula sam ih kako pričaju da bebi otkucaji
padaju. U 6:30 sam im rekla da ću pasti u nesvijest i poslije toga sam
se probudila u sobi punoj ljudi i shvatila da su uradili carski rez“,
prisjeća se Sanela tvrdeći kako je od medicinskog osoblja saznala da je
beba dobro, ali da je na intenzivnoj njezi gdje je i ona upućena.
Situaciju na tom odjelu opisuje kao haotičnu u kojoj tek pet medicinskih
sestara opslužuje cijeli odjel na kojem su, uglavnom, nepokretne
porodilje.
Na naš upit o uslovima u porodilištu iz Univerzitetskog kliničkog
centra Republike Srpske nikada nije odgovoreno, iako smo u telefonskom
razgovoru dobili usmeno obećanje da ćemo dobiti odgovor.
Korupcija na porodilištima
U posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini u kojoj cvijeta
nasilje i korupcija u porodilištima prijava gotovo i da nema. Podatke o
korupciji prikuplja Udruženje „BABY STEPS“ iz Sarajeva. Predsjednica
ovog udruženja Amila Tatarević kaže kako su proveli dva odvojena
anketiranja. U prvo su bile uključene i porodilje i medicinsko osoblje,
uzorak je obuhvatao 2.713 ispitanika, a rezultati su pokazali da
korupcija nije izolovan slučaj, već normalizovana pojava u
porodilištima.
„Enorman problem je i percepcija korupcije, tj. činjenica da ni
većina porodilja, ali ni medicinsko osoblje „čašćenje“ ne smatraju
korupcijom odnosno krivičnim djelom. Prisutna pogrešna percepcija je
naročito opasna kod medicinskog osoblja, koji su sebe duboko uvjerili da
je to poklon i zahvalnost od pacijenta na koji oni imaju pravo. Time su
sebi legalizovali krivično djelo, a zdravstveni sistem koji ne vodi
računa o edukaciji, te ispitivanju i sankcionisanju odgovornih, šalje im
poruku da ne griješe u percepciji“, kaže Amila koja navodi kako su
mnoga iskustva koja su prikupili u svojim akcijama svjedočila o tome da
ni uz dato mito osoblje nije imalo profesionalan i human odnos prema
porodilji.
Porodilje se, kaže Amila, ne odlučuju na prijavu nepravilnosi i
korupcije iz straha od posljedica i nekog vida osvete u slučaju povratka
u zdravstvenu ustanovu. Uz to, ističe, građani generalno imaju malo
povjerenja da će prijava biti adekvatno obrađena, a odgovorni
sankcionisani.
„Na kraju, sudski epilog gotovo po pravilu dobiju jedino porodi koji
su završili smrtnim ishodom bilo majke, bebe ili oboje. U tim
slučajevima se porodica odluči da traži pravdu, posebno ukoliko imaju
saznanja da je bilo propusta tokom porođaja. Utvrđivanje okolnosti su
zasigurno specifične u svakom pojedinačnom slučaju. Ohrabrujuće je što
postoje presude za propuste na porodu, i nadamo se da će iste skrenuti
pažnju doktora i ustanova da je krajnje vrijeme da se okrenu
unaprijeđenju uslova u porodilištima i odnosa prema porodiljama“,
zaključuje Amila.
“Ničija porodilja”
Specifičnost priče o traumatičnim porođajnim iskustvima u Bosni i
Hercegovini je u tome što se ona ne vezuju samo za jednu zdravstvenu
ustanovu, za jedan grad ili entitet u državi, već je to pravilo kojeg
preživi najveći broj porodilja u cijeloj zemlji, a traume su najčešće
pošteđene samo one koje dodatno plate uslugu koju im garantuje
zdravstveno osiguranje koje već plaćaju.
O svom iskustvu otvoreno govori Hadija Karabašić Mustafić, rođena u
Cazinu, maloj opštini u Federaciji Bosne i Hercegovine. Život ju je
doveo u Bihać. Majka je tri sina, a trudnoća sa svakim od njih protekla
je, kaže u najboljem redu, prateći praksu obaveznog pregleda svakog
mjeseca. Treću trudnoću vodila je u javnoj zdravstvenoj ustanovi koja je
bila njen izbor i za porođaj sva tri puta. Zbog iskustava iz lokalne
bolnice birala je da svaki put u bolnicu ide tek kada bolovi krenu, jer
ni po koju cijenu nije željela da u bolnici provede duže od neophodnog.
„Mislim da je jako mali broj žena koje će reći da su se osjećale
sigurno i zastićeno. To su u većini žene koje „poguraju“ stvari tako što
će platiti sestrama ili doktoru ili jednostavno znaju nekog ko će za
njih urgirati – kako se to kod nas kaže „pripaziti na njih“, kaže
Hadija. Ovaj njen stav dovodi do zaključka o fenomenu „ničije porodilje“
koji se javlja u Bosni i Hercegovini, a koji podrazumijeva porodilju o
kojoj ljekari neće voditi brigu, niti će joj pristupiti uz human način,
zbog toga što za nju niko nije urgirao, niti je ko za njen siguran porod
dodatno platio.
“Grizla sam ručku od stola, nisu dali da ustanem”
Zbog toga što je bila „ničija porodilja“ Hadija je pretrpjela
ozbiljnu traumu koja uključuje i emocionalni, ali i fizički i psihički
stres. Tortura je, kaže, krenula već od vrata rađaone odakle su je
htjeli vratiti uprkos tome što je očigledno da trpi bolove. Nakon toga,
prepričava, slijede bolni pregledi koje vrši neljubazno osoblje. U
njenom slučaju dva sina rodila je uz pomoć vakuuma, jer kaže, nema
dovoljno snage kada dođe vrijeme za guranje.
„Ostave te ili u sobi ili na stolu satima da se patiš. Sa zadnjom
bebom sam ležala četiri sata u strašnim bolovima. Grizla sam ručku od
stola koliko me je boljelo. Tražila sam od doktora da ustanem da hodam.
On mi je odgovorio samo sa: „Sad će to“. Posljednji sin kojeg sam rodila
nije prodisao na vrijeme, rođen je uz pomoć vakuuma“, prisjeća se
Hadija bolnog iskustva prepričavajući kako je u tom trenutku plakala
moleći medicinsko osoblje da joj kažu šta se dešava sa bebom.
„Svi su šutjeli, a jedan od doktora je rekao: „Šta sad pitaš za
dijete, sto nisi gurala kad je trebalo“? Cijelo vrijeme poroda su vikali
na mene“, priča Hadija opisujući opšte uslove u porodilištu kao
prilično loše, ali bolje u odnosu na prvi porod kada u porodilištu nije
bilo tuša pa se nije okupala niti nakon četiri dana provedena u bolnici.
U otpusnom pismu Hadije pisalo je kako ona nije željela da sarađuje
tokom poroda. Zbog toga što se medicinsko osoblje uvijek ogradi kaže,
niko ne zna šta se desilo sa stotinama beba koje su na porodu preminule,
kao ni sa bebama koje su nakon poroda djeca sa invaliditetom i/ili
poteškoćama u razvoju.