Uzimajući u obzir Azimovo odrastanje u ratom razorenoj Čečeniji i
činjenicu da je nastavio da živi sa svojom majkom u jednosobnom stanu u
Parizu sve dok ga policija nije ubila usred napada, Kobrin je vidjela
obrazac koji se reflektuje i na druge islamističke teroriste o kojima je
već pisala i koje je proučavala, piše Radio Slobodna Evropa.
To uključuje lidera čečenskih islamističkih separatista Šamila
Basajeva, militanta Al-Kaide rođenog u Jordanu Abu Musaba al-Zarkavija, i
bombaše iz Bostonskog maratona Džhohara i Tamerlana Carnajeva, koji su
takođe čečenskog porijekla.
Ukratko, Kobrin kaže da su svi oni imali problematične odnose sa
majkama koji su prozilazili iz činjenice da su oni djeca koja dolaze iz,
kako antropolozi opisuju, “kulture sramote i časti”.
“Moja analiza razlučuje nenormalno nasilno antisocijalno ponašanje do
njegove srži – problem je zakopan u njihovim dušama, nastaje u njihovom
ranom djetinjstvu i dovodi do razvoja bijesa,” kaže Kobrin za RSE.
“Problem je što ti teroristi dolaze iz kultura sramote i časti, koje su po definiciji nefunkcionalne,” objašnjava Kobrin.
“Njihova akumulacija bijesa proizlazi iz problema koji su ugrađeni u
ranu vezu s majkom u kulturama sramote i časti – tačnije za rano
vezivanje majke i djeteta, što je prva veza u životu,” ona kaže.
Kultura sramota-čast je ona gdje traganje za onim što se smatra
“čašću” može dovesti do potrage za postizanjem osjećanja “pravde” kroz
nasilje i osvetu, kažu antropolozi.
U kulturama sramote-časti – kao što bi ste pronašli u Čečeniji,
Avganistanu, Pakistanu i arapskom Bliskom istoku – sramota se koristi
kako bi se djeca disciplinovala, objašnjava Kobrin.
Ona kaže da su novorođenčad u kulturama sramote i časti često
tretirana kao predmeti i naučeni su da potiskuju svoja osjećanja do
tačke u kojoj unutrašnji bijes može da proključa iznutra.
Ono što dodatno pogoršava situaciju, kako kaže Korbin, je to da su
žene u kulturama sramote i časti takođe često devalvirane, tretirane kao
predmeti ili čak fizički zlostavljane.
“Žene koje su zlostavljane također su pune bijesa,” kaže Kobrin i
ističe da su podsvjesne reakcije mladih majki na zlostavljanje ozbiljno
utjecale na rani razvoj djeteta.
Prve četiri godine života djeteta je ključni trenutak kada većina
novorođenčadi razvija empatiju za druga ljudska bića, dodala je ona, i
pojasnila da nedostatak empatije i zanimanje za bol koji teroristi
izazivaju kod drugih su “gori od samih terorističkih napada.”
Kobrin kaže da bi psihoanalitičari trebalo da vode računa da ne daju “dijagnozu” čitavoj grupi.
Ali ona pravi izuzetak u slučaju ekstremista Al Kaide i Islamske
države “zato što je njihovo ponašanje toliko izvan granica” uz
“uništenje, okrutnost, sadizam i osvetu koja dovodi do gnusnih zločina
protiv čovječnosti”.
Kobrin također kaže da bi bolje razumijevanje privrženosti majki u
kulturama sramote i časti pomoglo u razumijevanju korijena terorističkog
nasilja.
Ona objašnjava da su teroristi iz kultura sramote i časti iskidani
između nesvjesnog bijesa prema svojim majkama i očekivanjima kulture da
se ne smiju razdvojiti od majki.
S jedne strane, majka je idealizovana kao moćan objekt. Ali njena moć
se također percipira kao nešto toksično i mora da se uništi, kaže ona.
“Privrženost majci i sramota igraju važnu traumatizovanu ulogu, jer
je djecu sramota da se tako ponašaju, pa to uzrokuje bijes,” rekla je.
“Kada ova djeca odrastu, tretiraju druge kao predmete” i ciklus ide u
krug.
I dok je puno napisano o političkim, ekonomskim i religioznim
motivima terorista, Kobrin kaže da je malo učinjeno da se “dekodira
značenje bespomoćnog ponašanja terorista iz perspektive ranog
djetinjstva i traume”.
En Masten (Ann Masten), profesor za razvoj djece na Univerzitetu u
Minnesoti, slaže se s tim. Njeno istraživanje fokusira se na utjecaj
rizika, nesreće i traume na razvoj djeteta.
U izvještaju Društva za istraživanje razvoja djeteta, Masten je
napisala da kritične praznine u razumijevanju razvoja djeteta u odnosu
na teror uključuje “ograničene dokaze o neurobiološkim procesima,
kulturnim utjecajima, strateškoj spremnosti, intervencijama za izgradnju
mira i ulogama društvenih medija u ublažavanju ili povećanju rizika od
traume ili angažovanja u terorističkim aktivnostima.”
“Naučnici koji se bave razvojem, kada sprovode dodatna i preciznija
istraživanja, dolaze do važnih saznanja koja treba da dijele s
roditeljima, vaspitačima, kreatorima politike i onima u prvim redovima i
svima ostalima koji su zaduženi za sigurnost i otpornost djece,”
zaključila je Masten.
Džejms Garbarino (James Garbarino), dječji psiholog i direktor Centra
za ljudska prava djece na Univerzitetu Loyola u Chicagu, kaže da je
osnovni princip postojećih istraživanja da traume na dnevnoj bazi utječu
najviše na razvoj djece.
Garbarino kaže da istraživanje ukazuje da kombinacija faktora rizika
koja stvara “generaciju neprilagođene djece” uključuje “izuzetno visoku
stopu nasilja u porodici, razvod braka, koronarne bolesti, učestalost
depresije i tenzije, izloženost traumi i socio-političku klimu visokog
pritiska”.
“Generalno, akumulacija faktora rizika u odsustvu razvojnih sredstava
dugoročno nanosi štetu djeci znatno više nego prisustvo ili odsustvo
nekog faktora rizika,” kaže Gabarino.
Kobrin se slaže da postoje “drugi faktori koji mogu podići ljestvicu” radikalizacije osobe do te mjere da će ona ubiti druge.
Ona, međutim, tvrdi da je “ključni faktor”, koji pokazuju militanti
Islamske države, osim nedostatka empatije, i korištenje “sramote” u
odgajanju djece.
“Konačno to pitanje dolazi na dnevni red,” kaže Kobrin, čije knjiga
uključuje “Banalnosti samoubilačkog terorizma”, “Materinsku dramu
čečenskog džihada” i “Riječnik džihada”.
“Ne bi trebalo da se plašimo, zbog naših pojmova političke
korektnosti, da otkrijemo nesvjesno ponašanje terorista koji dolaze iz
kultura sramote,” nastavlja ona.
“Tvrdnjom da se mladić iz vedra neba radikalizovao u dobi od 17
godina, zaista čini štetu njemu, njegovoj porodici i javnosti,”
zaključuje Kobrin. “Postoje rani pokazatelji da je dijete u nevolji i
možemo koristiti ove indikatore da rano identifikujemo ove slučajeve i
ranije intervenišemo.”