“Svi si odavno otišli, mi smo jedine dve budale koje su ostale”,
smeje se 85-godišnja penzionerka Sinforosa Sančo dok priča o
usamljeničkom životu koji ulepšava njeg suprug Huan Martin Kolomer.
Prepušteni samo sebi i životu izvan onoga što je većini od nas poznato,
njih dvoje koriste sve resurse kako bi opstali još koju godinu u
napuštenom selu.
“Oduvek smo voleli da živimo ovde. Kada je hladno, naložimo vatru.
Spavamo prekriveni ćebadima. Ovde si, imaš živinu, zečeve, zemlju za
obrađivanje i snalaziš se kako umeš”, kaže starica za Rojters.
Mnoga španska sela zadesila je sudbina slična Estreji, koju su
masovno napuštali ljudi krajem 30-ih godina prošlog veka nakon Španskog
građanskog rata, u potrazi za poslom i boljim životom. Izolovan od svih,
bračni par je ipak ostao da u divljini provodi poslednje dane.
Nakon smrti njihove ćerke pre nekoliko decenija a potom i odlaska
mlađeg sina Visentea “u svet”, Huan Martin i Sinforosa su znali da će
Estreja biti njihovo prvo i poslednje utočište. Glavni ulogu u njihovom
ostanku imala je Huanova žena koja je odbila da napusti svoj dom u
trenutku kada se ukazala prilika za tako nešto.
Velika ljubav, strah od nepoznatog ili nešto treće – nateralo je
Huan Martina da ostane sa njom u zabiti severoistočne zajednice Aragon i
tu sačeka duboku starost.
Živahni i optimistični penzioneri žive od 1.200 evra mesečno, a
samo u ekstremnim slučajevima idu u grad po kupovinu hrane koju spremaju
na rešou koji radi na butan.
“Nikada nismo imali fiksni telefon, a jedino mesto na kom ima mobilnog signala je groblje”, priča Sinforosa.
Njihovo putovanje se uglavnom svodi na posetu Visentea i njegove
porodice, jer kako Huan Martin kaže: “Ako nema dece, nema ni života.”