Izraelska vojska, čini se, da je krenula kopnenu ofanzivu. Deklarirani cilj: svrgavanje Hamasa. Ali kako dalje ako se to dogodi? Postoje različiti scenariji. Nijedan od njih nije jednostavan, piše Deutsche Welle.
Izrael je mobilizirao oko 350.000 rezervista, dio vojske stacioniran je na granici s Libanonom, a dio na granici s Pojasom Gaze. Cilj dugoočekivane kopnene ofanzive u Gazi, kakav god on bio u detaljima, jest uništenje militantnog islamističkog Hamasa, koji Njemačka, Evropska unija, SAD i još nekoliko zemalja svrstavaju u terorističke organizacije.
Ne postoji alternativa ovom koraku, kaže Michael Milshtein, bivši pripadnik izraelske vojne obavještajne službe, a sada istraživač u Centru Moshe Dayan na Univerzitetu u Tel Avivu. On i danas ima na umu sigurnosne interese Izraela, a njegova procjena Hamasa je jasna: “Hamas je uvijek vrlo jasno formulirao svoje ciljeve, a to su promicanje džihada i eliminacija Izraela. Nikada nije gledao na ekonomski napredak kao na strateško postignuće i uvijek je najavljivao buduću ofanzivu protiv Izraela”, kaže izraelski stručnjak za sigurnost u razgovoru za DW.
Spriječiti novi vakuum vlasti
No jedno pitanje već se sada postavlja: kako bi se Pojasom Gaze trebalo politički upravljati u budućnosti nakon uništenja Hamasa i njegovih terorističkih struktura, čemu teži Izrael? Izraelci na ovo još nisu dali službeni odgovor. Također nije moguće u ovom trenutku procijeniti hoće li im – za razliku od dosadašnjih pokušaja – ovaj put uspjeti potpuno eliminirati Hamas.
Ali jedno je očito, kaže Milshtein: ne može i ne smije postojati vakuum vlasti. “Brzo povlačenje nakon uništenja Hamasovog režima stvorilo bi vakuum koji bi bio popunjen anarhijom i radikalnim islamističkim skupinama.”
To da vakuum političke moći može privući i radikalnije snage pokazao je, primjerice, Afganistan, gdje je “Islamska država” (IS) koristila notorne slabosti vladinih institucija za svoje ciljeve i nakon što su talibani preuzeli vlast. Slično je pošlo za rukom IS-u u regiji Sahel, gdje im je slabost ili čak nepostojanje državnih struktura također išlo na ruku. Čak bi i Iran, sa svojim notorno protuizraelskim fantazijama o uništenju, još uvijek mogao imati koristi od vakuuma moći i biti u iskušenju, unatoč mogućem gubitku svojih prethodnih “partnera” kao što su Hamas i Islamski džihad, da upotrijebi nove metode ili čak nove saveznike i nastavi prijetiti Izraelu.
Kako bi u ovakvim okolnostima mogao izgledati novi poredak u pojasu Gaze? Milshtein vidi nekoliko opcija – ali sve su, kako kaže, problematične. Isto smatra i Stephan Stetter, politolog sa Sveučilišta Bundeswehra u Münchenu.
Scenarij 1: Izrael ponovno kontrolira Pojas Gaze
Mogući scenarij bi bio da bi Izrael ponovno mogao izravno vojno kontrolirati Pojas Gaze, kao što je to bilo do 2005. godine, dakle povratak Izraela kao okupacijske sile unutar Pojasa Gaze. Takav bi potez međutim mogao isprovocirati novi otpor militantnih snaga. Uz to bi to također imalo fatalne učinke na regionalnu ravnotežu u regiji, kaže za DW politolog Stetter. “U Izraelu bi tada bilo glasova koji bi zagovarali ponovno naseljavanje Pojasa Gaze. A to bi također bilo voda na mlin svih onih koji žele potpirivati i održavati ovaj izraelsko-palestinski sukob”, kaže Stetter.
Uz to bi došlo sljedeće: okupacijska vlast – u najmanju ruku teoretski, prema međunarodnom pravu – također ima obveze prema okupiranom stanovništvu. “Taj zadatak bi tada morao preuzeti sam Izrael. Financijski bi to premašilo sve mogućnosti zemlje”, kaže Stetter. Ovo je, kako kaže, tim više točno jer je Izrael već napadom Hamasa od 7. listopada ekonomski pogođen. Protiv političkog otpora svojih zapadnih saveznika – posebno SAD-a – Izrael vjerojatno ne bi mogao provesti novu okupaciju. Osim toga, ovaj bi korak, kaže Stetter, također značajno opteretio odnose Izraela s arapskim državama s kojima je ili već sklopio mirovne sporazume ili to planira učiniti. “Zbog toga smatram da je takav korak malo vjerojatan”, rekao je Stetter.
A ovaj bi scenarij predstavljao još jedan problem za Izrael: morao bi se dodatno zatvoriti od Pojasa Gaze koji je prema njemu potpuno neprijateljski raspoložen. “Izrael bi postao zatvorska uprava i zauvijek bi vladao ogromnim zarobljeničkim logorom (s kojim se Gaza već dugo uspoređuje)”, pisao je o tome nedavno utjecajni politički časopis Foreign Affairs.
Scenarij 2: Preuzimanje vlasti od strane Palestinskih vlasti
Alternativno, Palestinska uprava (PA) mogla bi se vratiti u Pojas Gaze i ubuduće upravljati njime. Ovaj plan ima prije svega jednu slabost, po mišljenju izraelskog stručnjaka Milshteina: PA, koju vodi Mahmud Abas, slovi i dalje kao vlada s predsjednikom i premijerom na Zapadnoj obali, de facto kontrolira samo mali dio. Izrael ima većinu vlasti na palestinskom teritoriju. “Trebamo promisliti o tome koliko je Abu Mazen slab i nepopularan”, kaže Milshtein. Abu Mazen je čest nadimak za Mahmuda Abasa, posebno u arapskom svijetu.
Zapravo, PA i Fatah, koji njom dominira, stranka Mahmuda Abasa, izuzetno su nepopularni na Zapadnoj obali. Korupcija i loš učinak vlade stalno potiču građane na prosvjede. PA također optužuju za nedostatak demokratskog legitimiteta. Posljednji predsjednički izbori održani su 2005. godine, a od tada Abas ondje vlada kao “vječni” palestinski vođa bez valjanog glasa. Dok je u posljednje vrijeme navukao kritike u zapadnim zemljama uglavnom zbog antisemitskih izjava i nedostatka distance prema Hamasovom teroru, nemali broj Palestinaca na Zapadnoj obali ga optužuje da nije dovoljno čvrst i odlučan prema okupacijskoj sili Izraelu.
Tu bi došao još jedan faktor, kaže Stephan Stetter: “Ako bi se PA preselila u Pojas Gaze nakon pobjede Izraela nad Hamasom, neki bi je mogli vidjeti kao ratnog profitera koji je preuzeo vlast na leđima ratnih žrtava.” PA se, kako on kaže, mora čuvati od takvog dojma. “Istodobno, PA bi trebala igrati važnu ulogu u svim ostalim budućim scenarijima za Pojas Gaze”, kaže njemački istraživač sukoba i stručnjak za međunarodnu politiku.
Scenarij 3: Mješovita palestinska civilna uprava
Bolja, ali teška opcija bila bi mješovita palestinska civilna uprava, smatra stručnjak za sigurnost Milshtein. Nju bi činili različiti predstavnici palestinske javnosti – uključujući gradonačelnike – i imali bi blisku vezu s PA. Takav model mogli bi podržati Egipat, SAD, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), kaže Milshtein. No on kaže da se mora računati s tim da bi takav poredak bio stabilan samo kratko vrijeme. “Ali bio bi puno bolji od bilo koje druge alternative”, kaže Milshtein.
Scenarij 4: Uprava UN-a
Teoretski bi i Ujedinjeni narodi također mogli preuzeti upravu nad područjem sukoba nakon poraza jedne strane u sukobu, kaže Stephan Stetten, navodeći kao primjer prethodne modele na Kosovu ili Istočnom Timoru. “U Pojasu Gaze, međutim, to nije realno. U ovom slučaju bilo bi puno teže, ako ne i nemoguće – jer je ovaj sukob previše u fokusu svjetskog javnog mnijenja. Moguća snažna uloga zapadnih država bi također mogla biti vrlo kritički promatrana”, kaže ovaj politolog. Osim toga, kaže, postavilo bi se teško pitanje odgovarajućeg mandata UN-a.
Scenarij 5: Uprava od strane arapskih država
Istraživač sukoba Stetten bi preferirao drugačiji scenarij: po njemu bi arapske države mogle preuzeti vodstvo u upravljanju Pojasom Gaze u suradnji s Palestinskim vlastima. “Ovo bi također moglo biti u interesu nekih arapskih država iz drugih razloga, naime onih koje imaju velike rezerve prema Muslimanskom bratstvu, čiji je Hamas palestinski ogranak. Egipat je poduzeo akciju protiv Muslimanskog bratstva, a protiv njega se bore i u Saudijskoj Arabiji i UAE.”
Čak i ako službena vladina retorika u spomenutim zemljama, vođena antiizraelskim raspoloženjem među stanovništvom, trenutno naglašava solidarnost s Palestincima i patnju palestinskog civilnog stanovništva: “Poraz Hamasa u Rijadu i Kairu vjerojatno ne bi bio nerado viđen”, smatra Stetten.
Prije svega, kako smatra Stetten, u takvom scenariju Palestinci bi možda mogli biti uvjereni da njihovi temeljni interesi – nacionalno samoodređenje i rješenje u vidu dviju država – nisu ugroženi. “Ali za to su potrebne kombinirane snage, također u suradnji sa Zapadom i UN-om”, kaže Stetten. Osim političke podrške, kaže Stetten, bila bi važna i financijska kako bi se ekonomski podržao takav model. Ovaj model ne samo da bi ponudio perspektivu za Palestince, on bi također donio više sigurnosti Izraelu, smatra Stetten.
Međutim, s obzirom na trenutačnu eskalaciju s nekoliko tisuća mrtvih, čini se prije nejasnim, bi li i po koju cijenu čak i one arapske države koje imaju službene odnose s Izraelom trenutno bile spremne preuzeti rizik takve misije i vlastitog mogućeg neuspjeha. Takav bi model, smatra Stetten, mogao srednjoročno igrati ulogu.