Ogromne količine plastičnog otpada u sjevernom Pacifiku mogle bi ostavljati trag koji se vidi čak i na satelitskim snimcima. Novo istraživanje ukazuje na to da mikroplastika mijenja način na koji okean odbija i raspršuje svjetlost, zbog čega voda poprima sve izraženiju cijan nijansu.
Usred sjevernog Pacifika nalazi se jedno od najvećih područja akumulacije plastičnog otpada na planeti. Poznato kao Veliki pacifički otok smeća, ovo područje prostire se na površini približno dvostruko većoj od američke savezne države Teksas. Ipak, nije riječ o čvrstoj masi otpada koja pluta na površini, već o ogromnoj zoni u kojoj morske struje zadržavaju plastiku različitih veličina, od velikih ribarskih mreža do gotovo nevidljivih čestica mikroplastike.
Sada naučnici upozoravaju na još jednu moguću posljedicu takvog zagađenja: mikroplastika bi mogla biti toliko koncentrisana da počinje mijenjati i samu boju okeana, a promjene su, prema novom istraživanju, uočljive čak i iz svemira, piše Science Alert.
Promjena koju registruju sateliti
Istraživanje naučnika Sheae Cheatham, Daniela Koestnera i Børgea Hamrea sa Univerziteta u Bergenu u Norveškoj ukazuje na to da bi povećana koncentracija mikroplastike mogla biti povezana s postepenim posvjetljenjem vode u području Velikog pacifičkog otoka smeća.
Do ovog otkrića došli su proučavajući način na koji različite čestice u okeanu utiču na svjetlost. Kada su rezultate laboratorijskih analiza uporedili sa satelitskim podacima, uočili su promjenu koja se poklapala s njihovim predviđanjima.
„Bili smo šokirani, uzbuđeni i uznemireni kada smo na karti vidjeli istu promjenu boje okeana nakon analize prvog skupa satelitskih podataka“, izjavila je Cheatham. Kako bi provjerili da li je riječ o stvarnom obrascu, istraživači su analizirali još dva nezavisna skupa podataka.
Bilioni komada plastike u okeanu
Veliki pacifički otok smeća nalazi se unutar velikog sistema kružnih okeanskih struja, poznatog kao okeanski vrtlog. Takva cirkulacija vode pogoduje nakupljanju otpada koji u more dospijeva iz različitih izvora.
Prema procjenama iz 2018. godine, u ovom području nalazilo se oko 1,8 biliona komada plastike, ukupne mase približno 79.000 tona.
Najveći dio ukupne mase čini odbačena ribarska oprema, a istraživanja su pokazala da značajan udio krupnijeg otpada potiče iz ribarske industrije Japana, Kine, Južne Koreje, Tajvana i Sjedinjenih Američkih Država.
Međutim, kada je riječ o broju komada, situacija je drugačija. Čak 94 odsto plutajućih plastičnih predmeta čine sitni fragmenti mikroplastike, iako oni predstavljaju svega oko osam odsto ukupne mase otpada.
Upravo bi te sitne čestice mogle imati mnogo veći uticaj na izgled okeana nego što se ranije pretpostavljalo.
Zašto mikroplastika mijenja izgled vode?
Da bi utvrdili kako mikroplastika utiče na svjetlost, naučnici su u laboratoriji ispitivali njena optička svojstva i upoređivali ih s osobinama prirodnih materijala prisutnih u morskoj vodi, uključujući fitoplankton i mineralne čestice.
Pokazalo se da mikroplastika ima specifičan način interakcije sa svjetlošću. Za razliku od nekih prirodnih čestica, ona ne apsorbuje značajne količine svjetlosti u vidljivom spektru, već je intenzivno raspršuje.
„Primijetili smo određena jedinstvena svojstva koja ukazuju na to da mikroplastika raspršuje i apsorbuje svjetlost na način koji može stvoriti prepoznatljiv optički potpis“, objasnila je Cheatham.
To znači da bi povećana količina mikroplastike mogla učiniti površinu okeana svjetlijom, i to istovremeno u plavim i zelenim talasnim dužinama. Rezultat je promjena nijanse vode prema cijan boji.
Poređenja radi, fitoplankton apsorbuje plavu i crvenu svjetlost, zbog čega okean može izgledati zelenije. Rastvorene organske materije, s druge strane, apsorbuju veći dio plave svjetlosti i doprinose tamnijem izgledu vode. Mikroplastika proizvodi drugačiji optički efekat.
Šta su pokazale satelitske snimke?
Nakon laboratorijskih ispitivanja i kompjuterskih simulacija, istraživači su analizirali satelitska posmatranja okeana u periodu od 2002. do 2022. godine.
Uočili su postepeno, ali statistički značajno posvjetljenje vode u plavom i zelenom dijelu spektra, posebno u blizini Velikog pacifičkog otoka smeća. Promjena se manifestuje kao sve izraženija cijan nijansa.
theoceancleanup.comAnaliza satelitskih podataka od 2002. do 2022. ukazala je na postepeno posvjetljenje okeana u području akumulacije plastičnog otpada. Foto: Cheatham i saradnici, Communications Earth & Environment (2026).
Ovakav rezultat poklopio se s optičkim obrascem koji su naučnici ranije predvidjeli u simulacijama za područja s visokom koncentracijom mikroplastike.
Ipak, istraživači naglašavaju da samo poklapanje satelitskih podataka i modela još nije konačan dokaz da je upravo mikroplastika odgovorna za promjenu boje.
Naučnici ne isključuju druga objašnjenja
Pojedine prirodne čestice, poput mineralne prašine, takođe mogu uticati na raspršivanje svjetlosti i učiniti okean svjetlijim. Međutim, takve čestice češće su prisutne u priobalnim područjima, dok su podaci o taloženju prašine u istraživanom dijelu Pacifika pokazali relativno stabilne vrijednosti.
Naučnici su razmatrali i druge moguće kombinacije prirodnih promjena u morskom okruženju koje bi mogle proizvesti sličan optički efekat. Ipak, njihove simulacije pokazale su da su takvi scenariji rijetki.
Zbog toga mikroplastika ostaje jedno od najuvjerljivijih objašnjenja, ali za konačan zaključak potrebna su dodatna istraživanja na samoj lokaciji.
Cheatham ističe da bi naučnici morali prikupiti uzorke morske vode, obaviti direktna optička mjerenja i precizno utvrditi količinu mikroplastike kako bi potvrdili vezu između zagađenja i promjene boje okeana.
Mikroplastiku je gotovo nemoguće ukloniti
Ukoliko se pretpostavke istraživača potvrde, to bi bio još jedan pokazatelj koliko duboko plastično zagađenje utiče na morske ekosisteme.
Poseban problem predstavlja činjenica da mikroplastika, iako čini relativno mali dio ukupne mase otpada, predstavlja jedan od najtežih oblika zagađenja za uklanjanje. Što su čestice manje, njihovo izdvajanje iz vode postaje komplikovanije.
Osim toga, mikroplastika lako dospijeva u organizme morskih životinja i ulazi u hranidbeni lanac, kroz koji može stići i do ljudske ishrane.
„Uklanjanje mikroplastike iz vode, posebno najsitnijih čestica, praktično je nemoguće. Upravo takva plastika najlakše ulazi u osnovu morskog hranidbenog lanca i na kraju može završiti na vašem tanjiru“, upozorila je Cheatham.
Zato naučnici smatraju da je najvažnije spriječiti da plastika uopšte dospije u vodene ekosisteme. Kada se jednom razgradi na sitne čestice i rasprši u okeanu, mogućnosti za njeno uklanjanje postaju izuzetno ograničene.
Istraživanje je objavljeno u naučnom časopisu Communications Earth & Environment. Pročitajte originalni naučni rad.