‘Oko nas je sve nešto pretjerano negativno i svi su nešto
poludepresivni – je, takav je svijet, ali moramo se boriti protiv toga.
Ono što nam ga može uljepšati je to da smo tu jedni za druge, da si
pomažemo i držimo se skupa. Mislim da je to poanta svega’, kaže nam
dobitnica Oskara za volontiranje.
Nikolina Piršljin (27) već je
šest godina volonterka udruge Krijesnica, koja se bavi pružanjem pomoći
djeci i obiteljima suočenima s malignim bolestima. Nikolina je cijelu
prošlu godinu svoje slobodno vrijeme provodila s teško ozlijeđenim
dvoipolgodišnjim Kristijanom u bolnici, a ljeti odlazi na rehabilitacije
kampove udruge Krijesnica. Prije nekoliko dana za svoj je nesebičan
doprinos zajednici osvojila najvrednijeg Oskara – za volonterku godine, a
osim nje, dobili su ga i Marija Gašparović i Mislav Mihael Mandir.
Nikolina, dobili ste Oskara za volontiranje. Kakav je to osjećaj?
Prekrasan.
Tek kad sam ušla u tu veliku vijećnicu i kad sam čula sve što oni
govore o volonterstvu, o tome što mi pokušavamo svojim radom, te kad sam
čula uživo i Mislavovu i Marijinu priču, sve me to ponijelo. To je
prekrasan osjećaj i velika mi je čast što sam izabrana između svih tih
ljudi koji rade stvarno divne stvari i što mogu predstavljati i
Krijesnicu, koja radi isto jednu prekrasnu stvar za tu bolesnu djecu.
Jako sam sretna.
Već šest godina volontirate za Krijesnicu. Kako ste započeli s volonterskim angažmanom?
Prije
otprilike šest godina moja prijateljica je otkrila da ima tumor na
štitnjači. Tada se povezala s udrugom jer je htjela saznati sve o toj
bolesti i doći u kontakt s nekim tko se time bavi. Tako sam i ja nekako
krenula s njom. Naravno, kad netko tebi blizak oboli od tako strašne
bolesti, onda jednostavno i ti postaješ osjetljiviji na sve to. Postaneš
svjestan da je to stvarno tu i da može snaći i tebe i ljude koje voliš.
Tako smo obje krenule surađivati s Krijesnicom, prvo na
administrativnim poslovima, pa na poslovima čišćenja, a onda nas je
nakon godinu, dvije Zoran Cipek, predsjednik udruge, pitao želimo li
sudjelovati u rehabilitacijskom kampu Krijesnice u Fužinama. Kako smo
obje učiteljice i imamo iskustva u radu s djecom, pristale smo. I eto,
ljubav je rođena. Ja sam se zaljubila u kamp, a njima se svidio moj rad.
Prijateljica se uspješno izliječila?
Je, hvala Bogu. Danas je mama troje male prekrasne djece.
Kad
ste se odlučili za volontiranje, imali ste samo 21 godinu. Obično su
mladi ljudi tada ‘ludi’, žele izlaziti u klubove, na koncerte. Vi ste se
odlučili na nešto sasvim drugačije. Jeste li osjetili ikad da
propuštate nešto time što ljeta provodite u kampu s djecom koja su
prošla teške bolesti?
Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih
zbog toga nešto propustila. Volonterski rad mi je donio samo sve
najbolje. Djeca s kojom radim su svašta prošla. Njihove priče te stvarno
dirnu i emocionalno je to dosta zahtijevan posao svima nama koji radimo
u kampu. Sve su to priče koje te potresu i uvijek se pitaš što bi bilo
da se meni to dogodi ili nekome meni bliskom.
Je li Vas volonterski rad promijenio. Na kojim razinama?
Osjećam
da me jako proširio, proširio je moj pogled na život, daje mi
optimizam, volju i snagu jer teško da te priče te djece ne zapljusnu i
da se ne zamisliš nad svojim životom i kažeš si: “Sretan sam jer sam
zdrav. Da, postoje tu neki svakodnevni problemi, ali sam zdrav i mogu
uživati u životu, mogu raditi ono što hoću.” I to ti promijeni neke
životne vidike. Mislim da je to jako utjecalo na mene.
Vaš dan
je, čini se, potpuno ispunjen. U posljednje ste vrijeme volontirali
svakodnevno. Osim što ste učiteljica, idete i na tečaj talijanskog. Kako
stižete sve to?
Rehabilitacijski kamp Krijesnica organizira se
ljeti, što je meni super jer u to vrijeme nemam nastavu. Kad sam u
kampu, onda sam osam dana od 0 do 24 tamo. Osim toga, Krijesnica me
nominirala i jer sam posjećivala Kristijana, dječaka u Klaićevoj
bolnici. To je ove zime bilo na svakodnevnoj bazi i tada je bilo malo
jurcanja , ali sve se može kad se hoće. Jednostavno, treba si malo
organizirati dan. Ali kad vidiš njega koji dolazi tebi i maše ti s
krevetića: “Teta, teta” i smije ti se, sve zaboraviš – i na jurcanje, i
na to da možda kasniš na vlak, i da nećeš možda uspjeti napraviti ono
što si taj dan htio. Ali isplati se kad vidiš da uveseljavaš te druge
male ljude, da im pomažeš i da su zbog toga sretni.
Susrećete li se u radu i s drugim volonterima. Žele li ljudi volontirati ili mislite da ih ima premalo?
Mislim
da ima ljudi koji to žele raditi i čujem priče ljudi koji se žele
uključiti. Važno je samo da krenu. Znam da se možda čini kao problem
kako doći do neke udruge, kako krenuti u sve to, ali treba napraviti taj
korak, treba pokazati volju, jer nikad te nitko neće uzeti za ruku i
reći: “Ideš sa mnom.” Htjela bih im poručiti da je volonterstvo rad koji
te stvarno puni, poboljšava i razvija te kao osobu, ali najljepša je
stvar na svijetu kad znaš da pomažeš drugim ljudima i da ih uveseljavaš,
da činiš dobro. Oko nas je sve nešto pretjerano negativno i svi su
nešto poludepresivni – je, takav je svijet, ali moramo se boriti protiv
toga. Ono što nam ga može uljepšati je to da smo tu jedni za druge, da
si pomažemo i držimo se skupa. Mislim da je to poanta svega.
Kako ste se povezali s Kristijanom?
Njegova
je priča dosta teška. On je dijete iz obitelji koja je pod nadzorom
Centra za socijalnu skrb. Centar je poslao zamolbu mojoj udruzi za
volonterom zbog toga što je Kiki već par mjeseci bio u bolnici, a nitko
ga nije posjećivao. To je dosta emocionalno teško, tako malenom djetetu
od samo dvije i pol godine treba i ljubavi i topline, treba mu majčinska
figura. Kad sam počela dolaziti kod njega, on je u to vrijeme dječaka
koji je s njim bio u sobi počeo zvati tata. U početku je sa mnom bio
oprezan jer se bojao da ću ja doći jednom i da se više neću
pojavljivati. Posjećivala sam ga svakodnevno, koliko sam stizala, prije i
poslije posla. Osjetila sam da mu je to potrebno.
Kristijan je
kao dvomjesečna beba stradao u požaru. Najviše su mu stradale šakice i
lice. Cijelo lice mu je u opeklinama, a pojas oko očiju je srećom ostao
čitav. I zato prvi put kad ga ugledaš, bude zaista potresno. Ali on je
prekrasan, živ, vrckav dječak koji bi se igrao i koji se jako trudi. On
je borac kakvog nema, on je sa svoje dvije i pol godine prošao već
toliko problema i toliko boli, no trudi se i bori se, i meni je bilo
stvarno nadahnjujuće dolaziti mu.
Što je sada s Kristijanom?
Kiki
je trenutno kod kuće u Slavoniji jer se njegov organizam mora malo
opraviti od zahvata. Prema posljednjim informacijama je u redu. Trebao
bi se ponovno vratiti u Klaićevu i nastaviti rehabilitaciju, pa ćemo
vidjeti što će biti dalje.
Namjeravate i dalje posjećivati Kristijana?
Da, da, naravno, i družiti se i zabavljati s njim.
Kako je bilo raditi s djecom u ljetnom kampu?
U
kampu su djeca koja su izliječena od malignih bolesti, koja su
trenutačno na rehabilitaciji. Nekima je to još dosta novo, završili su s
liječenjem prije nekoliko mjeseci, a neki prije više godina. Ali svi
imaju iskustvo borbe s malignom bolešću. Povratak u staru sredinu nakon
izlječenja za njih je dosta težak i zahtijevan. Oni znaju da su
drugačiji i da su time obilježeni. Uostalom, nakon završenog liječenja
vraćaju se u sredinu koja je za njih tada već strana jer sada imaju
potpuno drugačije iskustvo. To su mali borci i mislim da je kamp
Krijesnica prekrasna stvar za njih. To im je prilika da svoje iskustvo
podijele s nekim tko je to isto prošao, tko zna što su oni prošli. Onda
im je lakše o tome govoriti jer znaju kako su se osjećale njihove
obitelji, njihovi bližnji.
Kad se vratite iz bolnice iz posjeta
Kristijanu ili iz kampa, kako Vam izgleda to kad se kuka oko uobičajenih
novčanih problema, politike, ekonomije, kako Vam to zvuči?
Obično
mi ljudi kažu kad se vratim iz kampa: “Kako ti sjajiš! Što su ti
radili?!” Da, sjajim jer me oni napune. Shvaćam da su svima nama ti
svakodnevni problemi ogromni. I meni su nekad, i kad mi kasni vlak i kad
nešto ne uspijem. Iskustvo s Krijesnicom naučilo me da budem zahvalna
na onome što imam i to uvijek pokušavam prenijeti ljudima oko sebe,
širiti tu spoznaju.
Kako oni na to reagiraju?
Kažu mi: “A
znam, krijesnica naša.” Obično to okrenem na šalu. Nekad upali, nekad
ne. Nekad treba ostaviti čovjeka da mu to “nešto” proradi i samo dođe.
Ja se trudim, pa se nadam da će ljudi preko naših priča – moje,
Mislavove, Marijine – shvatiti da trebaju slušati jedni druge i upijati
jedni od drugih jer tako mijenjaju svoj sklop razmišljanja. Moje
iskustvo rada s Krijesnicom je neprocjenjivo, životno iskustvo.
Tekst je preuzet sa Danas.hr