Gotovo četiri marke za litar dizela. Oko 122 marke za 100 kilograma mineralnog đubriva. Do 150 maraka za 100 kilograma sjemenske pšenice. A kada dođe žetva, proizvođač tek treba da sazna koliko će mu platiti rod u koji je mjesecima ulagao. Između preskupog repromaterijala, isušene zemlje, umanjenih prinosa i sve nepredvidivijih vremenskih uslova, jesenja sjetva u Semberiji postaje ozbiljan test izdržljivosti. Poljoprivrednici smanjuju troškove gdje mogu, agronomi upozoravaju na klimatske ekstreme, a pitanje koje ostaje jeste koliko dugo domaća proizvodnja može izdržati ovakvu računicu.
Poljoprivrednik Mustafa Gradaščević na vlastitom primjeru pokazuje koliko je taj prostor za manevrisanje sužen. Da bi smanjio troškove, na parcelama na kojima je prethodno proizvodio silažni kukuruz odlučio se za redukovanu obradu zemljišta, izbjegavajući dio poslova koji bi zahtijevali dodatne prolaze mehanizacije i veću potrošnju goriva. To nije odluka donesena zato što je proizvodnja postala jednostavnija, nego zato što je svaki dodatni trošak sve teže opravdati.
„Svaka naredna sjetva sve je skuplja, a ova je posebno teška. Gorivo je gotovo četiri marke, a zemljište je zbog nedostatka padavina toliko tvrdo da ga nije jednostavno pripremiti. Kada krenete klasičnom obradom, morate orati, tanjirati i nekoliko puta prolaziti mehanizacijom dok ne pripremite zemljište za sjetvu. Sve to troši gorivo i povećava troškove. Zato smo na parcelama na kojima je prethodno bio silažni kukuruz išli na redukovanu obradu, nekoliko puta prošli teškim tanjiračama, pripremili površinski sloj, dodali đubrivo i posijali. Čovjek pokušava da se prilagodi i uštedi gdje god može, ali ne može se uštedjeti na svemu. Na kraju, koliko god smanjivali troškove, sjeme mora biti kvalitetno, usjev mora dobiti ono što mu je potrebno, a sve to košta“, kaže za BUKU Gradaščević.
Za litar goriva 11 kilograma pšenice. Za đubrivo stotine kilograma roda.
Najbolje se, navodi Gradaščević, vidi koliko je proizvodnja opterećena kada se cijene repromaterijala izraze u kilogramima pšenice koju poljoprivrednik tek treba da proizvede i proda.
„Kada sipate gorivo u traktor, već ste potrošili vrijednost oko 11 kilograma pšenice za svaki litar. Kada kupite 100 kilograma đubriva, to je vrijednost oko 370 kilograma pšenice, a za 100 kilograma sjemenske pšenice treba vam vrijednost približno 400 kilograma merkantilne. I to je samo početak. Gdje su proljećna prihrana, zaštita od korova, bolesti i štetočina, gdje je kombajn i sama žetva? Sve to morate platiti, a kada pšenicu proizvedete, tek tada dolazite na tržište i čekate da vidite koliko će vam ponuditi. Proizvođač unaprijed zna koliko mora uložiti, ali ne zna koliko će na kraju dobiti. Zato se postavlja pitanje gdje je tu računica i zašto bi neko stalno ulagao novac ako ne može biti siguran da će ga vratiti“, upozorava Gradaščević za BUKU.
Suša ne bira kulturu, a gubici ne završavaju na njivi
Ove jeseni problem nije samo u cijeni sjetve. Dugotrajni nedostatak padavina otežao je pripremu zemljišta, a posljedice sušnog ljeta već se odražavaju na rezultate pojedinih kultura. Agronom Nikola Krstović za BUKU upozorava da su prinosi kukuruza i soje na parcelama o kojima govori bili znatno umanjeni, dok su žitarice uglavnom ostvarile prosječne rezultate.
„Godina je bila prilično teška. Tokom ljeta imali smo veliki deficit vlage i veoma malo padavina, zbog čega su prinosi kukuruza i soje bili dosta umanjeni. Sadašnje padavine olakšale su pripremu zemljišta i obezbijedile povoljnije uslove za nicanje, ali to nije dovoljno da se nadoknadi nedostatak vode u cijelom profilu zemljišta. Potrebno je još dosta padavina da bi se obnovile zalihe vlage. Ako zemljište uđe u novu sezonu s velikim deficitom vode, posljedice se mogu odraziti na razvoj biljaka i konačan prinos“, objašnjava Krstović.
Problem je tim ozbiljniji što se suša ne zaustavlja na granicama jedne kulture. Manje kukuruza znači i manje hrane na gazdinstvima koja se bave stočarstvom. Smanjen rod može povećati potrebu za kupovinom dodatne hrane i time proizvođačima nametnuti nove troškove. Ni navodnjavanje nije potpuno rješenje. Na imanju o kojem govori Krstović, sistemima za navodnjavanje obuhvaćeno je oko 500 hektara od ukupno približno 2.600 hektara. Takva infrastruktura olakšava proizvodnju i može ublažiti dio posljedica suše, ali ne pokriva sve površine.
„Posljednjih godina temperature sve češće prelaze uobičajene dugogodišnje prosjeke. Kada dnevne temperature prelaze 40 stepeni, a noćne ostaju na 25 do 28 stepeni, biljke su pod velikim stresom. Navodnjavanje nam je pomoglo, posebno kod silažnog kukuruza, ali ne možemo njime obuhvatiti sve parcele. Čak i kada biljci obezbijedite vodu, ekstremne temperature i velike oscilacije mogu uticati na njen razvoj. Ako se ovakvi trendovi nastave, moraćemo ozbiljnije razmišljati o tome koje će kulture u budućnosti moći da se gaje na ovim prostorima“, upozorava Krstović za BUKU.
Isplati li se proizvoditi hranu?
Ako je proizvodnja toliko skupa, prinosi neizvjesni, a otkupna cijena nepoznata, pitanje se samo nameće: zašto poljoprivrednici ne odustanu?
“Odgovor”, navodi Mustafa Gradaščević za BUKU, “nije jednostavan, jer pšenica je dio plodoreda, mnogim gazdinstvima potrebna je za vlastite potrebe, a slama ima značajnu ulogu u stočarstvu. Ljudi ne žele ni da puste zemlju da zaraste u korov, posebno onu koju su njihovi roditelji i preci kupovali i obrađivali. Ali pitanje je koliko dugo možete raditi ako svake godine sve više ulažete, a ne znate hoćete li vratiti novac. Mladi ljudi mogu otići u neku firmu, raditi za platu i bar znati da će je dobiti, umjesto da zavise od kiše, suše, grada, poplave i cijene koju će neko odrediti nakon što završe sav posao. Zato država mora jasno pokazati kakvo mjesto poljoprivreda ima u ovom društvu. Ako nam je potrebna domaća proizvodnja hrane, onda proizvođač mora imati uslove da opstane“, poručuje Gradaščević.
Predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice, Savo Bakajlić upozorava za BUKU da problem više nije samo pitanje zarade, već i pitanje koliko će proizvođača uopšte moći nastaviti da se bavi poljoprivredom. Jer, kada proizvodnja postane neisplativa, posljedice se ne mjere samo nezasijanim hektarima, već i domaćinstvima koja odustaju od zemlje i selima koja ostaju bez ljudi.
„Ovo je jedna od najtežih godina za poljoprivredne proizvođače. Nikada sjetva nije bila skuplja, gorivo je došlo gotovo do četiri marke po litru, a cijene sjemena, đubriva i ostalog repromaterijala toliko su porasle da čovjek više ne može napraviti računicu. Uložimo ogroman novac, radimo mjesecima, zavisimo od vremenskih prilika, a kada dođe vrijeme da prodamo ono što smo proizveli, ne znamo ni po kojoj cijeni ćemo prodavati ni hoćemo li uspjeti pokriti troškove. Ove godine pšenica je imala dobar rod i kvalitet, ali niska otkupna cijena ponovo je pokazala da dobar prinos ne znači i zaradu. S druge strane, suša je na pojedinim parcelama uništila između 70 i 90 odsto prinosa kukuruza.Poseban problem je što podsticaji kasne, a poljoprivredniku novac ne treba onda kada je proizvodnja već završena, nego onda kada mora da kupi sjeme, đubrivo, gorivo i uđe u njivu. Mi smo računali na ta sredstva, planirali proizvodnju i obaveze prema dobavljačima, a sada se suočavamo s troškovima koje mnogi više ne mogu sami finansirati. Zaostala dugovanja dodatno nas opterećuju i dovode u pitanje predstojeću sjetvu. Zato tražimo od nadležnih da hitno reaguju, obezbijede dodatne količine regresiranog goriva, povećaju podršku za proizvodnju pšenice i izmire obaveze prema proizvođačima”, kaže Bakajlić i upozorava:
“Ne možemo više sami snositi teret sve skuplje proizvodnje.Ako se ovako nastavi i nadležni ne ispune svoje obaveze prema poljoprivrednicima, bićemo primorani da ponovo izađemo na proteste i blokiramo puteve”.