Obrad je umirovljenik, doseljenik u Zagreb iz Crne Gore od davnih sedamdesetih godina, suprug i otac srednjoškolke kojem nedostaje novca za život u Zagrebu, piše dopisnik Anadolu Agency (AA)
Zagreb je grad u kojemu ima toliko siromašnih da im i kontejneri i kante za smeće nude izvor sredstva neophodnih za život. Kada mediji političarima žele ukazati kako loše rade svoj posao i kako umirovljenici u zemlji žive jadno i ispod razine ljudskog dostojanstva, obično govore o ljudima koji prekopavaju po kontejnerima. Ovaj trend u Hrvatskoj prisutan je već niz godina, posebno otkad je u opticaju tzv. pet ambalaža, plastične boce koje vrijede 50 lipa, a koje mnogi, nakon što popiju napitak, jednostavno odbace u smeće.
Jedan od brojnih sakupljača pet ambalaže u Zagrebu je Obrad Vuković, umirovljenik porijeklom iz Crne Gore koji od 1973. godine živi i radi u hrvatskom glavnom gradu. Rođen je 1950. godine u selu u općini Plužine, pokraj Nikšića, gdje je, kaže Obrad, sva od kamena sagrađena najviša europska hidroelektrana.
Obrad je sada u mirovini koja iznosi svega 1850 kn (245 eura), a režije za stan koštaju ga 1.500 kuna, tako da mu svega 350 kuna ostane od mirovine. Njegova supruga je zaposlena i zarađuje 4.000 kuna mjesečno, što je nedovoljno, jer imaju kćer od 14 godina koja ide u prvi razred srednje upravne škole i kojoj treba novac za javni prijevoz i knjige te osigurati osnovni đački džeparac.
U životu je Obrad radio kao kovinotokar, vozač, taksist, kondukter, a za vrijeme Jugoslavije bavio se malo i trgovinom, bolje rečeno švercom robe iz Trsta. Već desetak godina, otkad se pojavila pet ambalaža, bavi se sakupljanjem plastičnih boca iz kanta za smeće po gradu.
Kaže da bi volio kad bi imao zakonsko pravo raditi kao taksist, što su umirovljenici prije rata imali pravo i tako dodatno zarađivali. Obrad je nositelj stanarskih prava za stan u Utrinama u kojemu živi, ali budući da je nekoliko godina prije početka rata u Hrvatskoj odselio poslom u Beograd, a vratio se tek početkom rata, 1992. godine, dugo nije mogao dobiti hrvatsko državljanstvo. Na pitanje je li doživio kakvu konkretnu nepravdu od države, Obrad kaže:
“Nepravdu sam doživio zato što nisam dobio državljanstvo na vrijeme, pošto sam ispunjavao uvjete. Ja sam prije nego se zaratilo imao hrvatsku mirovinu i stanarsko pravo i na osnovu toga su mi morali odmah, automatski dati državljanstvo. Oni su me zavlačili i dali mi ga tek poslije 20 godina.”
Sakupljanje boca je pošten, ponekad opasan posao
Obrad živi sa ženom i kćerkom u Novom Zagrebu, u naselju Utrine, odakle skoro svakoga dana autobusom broj 221 dolazi na Glavni kolodvor i kreće svojom ustaljenom rutom u obilazak kontejnera i kanti kako bi pronašao plastičnu bocu. Nakon što obiđe svoj dio grada u centru, boce sakupljene u plastične vreće nosi na Britanski trg, gdje u dućanu Konzuma za boce dobije novac. Dnevni prosjek mu je 80 do 100 boca, ili 40 do 50 kuna, što na mjesečnoj razini iznosi otprilike 1.500 kuna (200 eura) za 6 do 7 sati radnog vremena.
“To je možda ponižavajući posao, ali nemam drugoga izbora. Imam već dosta godina, 65, i ne mogu više raditi težak posao, tako da sam se zasad s tim pomirio”, kaže Obrad.
Sakupljanje boca je prljav i slabo isplativ posao, ali novac tako zarađen, pošteno je zarađen novac. Evo kako se može ispasti prava poštenjačina kad se u kontejneru pronađe ukradeni prazan novčanik s dokumentima:
“Nekad znam pronaći i novčanik, kad je netko nekome ukrao pa ga bacio u kontejner za smeće. Ja odem na informacije, tražim broj fiksnog telefona ili mobitela. Onda tu pomenutu stranku nazovem, nađemo se kod nje ili u centru grada i ja joj predam dokumente. Netko mi da pedeset, netko sto kuna, ovisi.”
Da prekapanje po kontejnerima zna biti i opasno. Svjedoči priča koju je doživio Obradov prijatelj u centru grada:
„Jedan moj prijatelj je sakupljao flaše iza hotela Westin, a mene ostavio na tramvajskoj stanici. Čekao sam ga desetak minuta, kad vidim, njega nema. Nakon 15 minuta, on ide, a krv mu ide iz ruke, posjekao se po veni, jedva je ostao živ. Odvezli su ga u dom zdravlja u Runjaninovoj, a onda hitnom na Rebro gdje su ga operisali. I tako je to završilo.”
Osim plastičnih boca, Obrad prikupi tu i tamo pokoji komad odjeće, jaknu, majicu, cipele ili tenisice. Košulja koju nosi na sebi također izvučena je iz kontejnera.
Cijeli grad je premrežen sakupljačima pet ambalaže. Ne prođe ni dva sata da svaka kanta za smeće i kontejner u gradu ne budu prekopani od profesionalnih sakupljača pet ambalaže.
Ti ljudi su realna pojava u društvu u kojem je razlika između bogatih i siromašnih velika. Oni su korisni, jer razvrstavaju plastiku koju još uvijek neuređena zajednica nije u stanju reciklirati kako to rade civilizirana europska društva, prema kojima hrvatsko društvo teži. Kad društvo to postigne, valjda će biti i novaca ili barem dostojanstvenijih poslova za ljude poput Obrada, koji žele i mogu raditi, ali im se to ne omogućava.