Posle izgubljenog spora, a i pored urednih papira, Fond za
socijalno osiguranje vojnih osiguranika od nje, osim stana, traži i
obeštećenje od skoro 9.000 evra.
– Nisam imala ni detinjstvo, šta sam ja, na svoj rođendan sam imala vatreno krštenje na Kozari – priča ona za B92.
Ajde bako kući, mi ćemo rešiti problem
Orden za hrabrost, dva za zasluge, medalja rada sa svom
imovinom nestalo joj je u Bosni. Iz Vršca se krajem pedesetih sa
suprugom, penzionisanim kapetanom JNA, preselila u Visoko, odakle su
1992. izbegli u Srbiju. Stan u Žarkovu dobili su od vojske na korišćenje
na određeno vreme. Persa 2000. postaje udovica.
– Išla sam ja za produženje ugovora: ajd ti bako kući, mi
ćemo to poslati, to je naša obaveza. Tri put otišla: pa jesmo rekli da
više ne dolaziš. I ja normalna shvatila to tako. Godina po godina. A
drugi su otkupili i prodali, za 6.000 maraka su kupil,i a prodali su za
60.000 evra – objašnjava Persa.
Spor oko stana koji je Persa vodila trajao je 13 godina i
izgubila je. U septembru je očekuje novo ročište, vojni fond je tuži i
traži nadoknadu duga.
Dug od 9.000 evra
– Meni je to teško što me sad terete da sam dužna 9.000
njima, a ja sam sve do jednog računa, prvo platila njima račune pa nek
imam samo leba i vode. Ja sad nemam kud, ja sad na ulicu. Zašto me
terete? Zašto su tako prema meni primenili kao da sam ja, ne znam kako
bih objasnila, neprijatelj ove naše zemlje za koju smo se borili. Mojom
krvi, mojim telom, koju su me crvi jeli kad sam dete bila od 16 godina. A
sad, pod stare dane, niti sam imala detinjstva sad nemam ni starosti –
dodaje ona.
Persa Tomić danas živi pedesetak metara dalje od onog stana za koji je dvadeset godina plaćala kiriju i porez.
– Navodno kažu da su oni nekom drugom morali da plaćaju
kiriju jer taj neko nije mogao tu da se useli zato što ona zauzima taj
prostor. Pa gde je njen prostor? Gde je njeno pravo? Gde je njeno učešće
u stambenom fondu i njenog supruga, odnosno mog oca? Oni su izdvajali
iz ličnih primanja u stambeni fond, iz tog stambenog vojnog fonda oni ni
dinar nisu dobili – kaže njena ćerka Slađana Plavšić.
Rešenje socijalni stan
Kako za “Blic” kaže Persin komšija Srđan, najgore od svega je to što se sada od nje traži novac za obeštećenje.
– Kao da je ona uzrupirala taj stan i nije htela da izađe iz njega, pa je terete – kaže on.
Kako navodi, sve opštine imaju socijalne stanove, pa bi to mogao da bude način da joj se pomogne u situaciji u kojoj se našla.
– Persa Tomić je pre tri nedelje operisala srce, polako se
oporavlja, ali je mentalno potpuno zdrava, razborita i razumna – priča
njen komšija.
Taksativno nabrajajući argumente, Ministarstvo odbrane
odgovara da je Fond za SOVO postupao na pravilan i zakonit način,
štiteći svoj i interes Ministarstva odbrane.
Fond je vlasnik stana
– Institucije svoje postupke moraju da zasnivaju na
konkretnim pravilima i kriterijumima. U konkretnom slučaju, svakako da
Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika ima razumevanja za
situaciju u kojoj se našla Persa Tomić, ali činjenica je da je upravo
Fond vlasnik stana broj 9, koji se nalazi u ulici Ljubinjska broj 5A, u
Beogradu, što potvrđuju i presude nadležnih sudova – navodi se.
Persa Tomić živi u iznajmljenom stanu koji plaća od penzije.
Sud će odlučiti da li vojni fond ima pravo na naknadu na osnovu duga.
O Persi Tomić svojevremeno su pisali i drugi srpski mediji,
za koje je opisivala kako je izgledao Drugi svetski rat, u kojim borbama
je učestvovala, kako je pobegla iz Bosne u Srbiju, porodici, ratnim
drugovima…
Oporavak u pećini
Već sa 17 godina (1943), Tomićeva je bila iskusan borac i
ranjenik. Tek što je zalečila ruku, dok je prelazila Sutjesku, držeći se
za konjski rep, mitraljez joj je gotovo razneo noge. Pet rana, što
ulaznih što izlaznih, kroz kuk, jednu nogu, drugu nogu, bezbroj
operacija, oporavak u pećini…
Kao i ostali koji su imali sreću da se pridignu, čim je
ojačala i stala na noge, pridružila se novoj jedinici i borba se
nastavila.
Bila je partizanka, bolničarka i stariji vodnik, danas po
činu poručnik, odlikovana sa četiri ordena, dobitnik više zahvalnica i
plaketa, učesnik mnogih velikih bitaka u NOB.
Bolničarka
– Učila sam da budem bolničarka, ali od doktora sam naučila
da budem i čovek. On je besplatno lečio sirotinju, čak im i pare davao
za put do kuće, propagirao jednakost, pričao o dostojanstvu i odbrani
otadžbine, o požrtvovanju i herojstvu – ispričala je ona za “Njuzvik”.
I njena starija braća su bila u partizanima, ali kaže da su
odmah poginula. Kaže i da je nakon oslobođenja čula da su najstarijeg
ustaše živog pekli na ražnju. Roditelje i malog brata odveli su u logor u
Gradiški, mučili ih.
Kozara – vatreno krštenje
Vatreno krštenje joj je bila bitka na Kozari.
– Bila sam bolničarka, a to znači uvek u prvim redovima:
pritrči da pomogneš ranjeniku, da ga podigneš, skloniš, ukažeš mu pomoć.
Oko tebe sve trešti i seva, puca se, ali ne razmišljaš. Najgore je bilo
kad dotrčiš, a tamo raskomadano telo, ne znaš ni ko je od drugova
stradao – ispričala je ona.
Po ustaškim i nemačkim dokumentima, u kozaračkoj ofanzivi zarobljeno je 68.000 ljudi.
– Bilo je gore nego u filmovima: Sutjeska, Neretva, desant na Drvar… – nabraja Persa gde je sve učestvovala.
Preležala tifus
Persa je više puta ranjavana, na Kozari, na Manjači, preležala je tifus, pred kraj rata od praska granate ogluvela…
– Najgori uslovi bili su u pećini kod Medenog polja. Sećam
se, došli doktori, Rus i Jevrejin, mi u polusvesti, više se međusobno ne
prepoznajemo, a oni nas polili nekom tečnošću da pregore rane. Ono
prži, sve cvrči, a iz rana izlaze crvi. Grozna su to bila vremena.
Nadljudske muke. Mnogo se ginulo, mnogo patilo – priseća se ona ratnih
dana.
Hranili su se, kaže, onim što se danas zove “zdrav obrok”: travama koje nađu usput, sremušem, pupom od bukve, ljeskovinom…
– Ubereš zrnca, staviš u džep, pa usput, kad iznemogneš, uzmeš jedno. Večito gladni – kaže Persa.
Iz rata izašla gluva
Iz armije je 1946. godine izašla potpuno gluva. Nesposobna
da nastavi školovanje, zapošljava se u Novom Sadu, u petrovaradinskoj
bolnici, kao bolničarka. Upoznaje Đorđa Tomića, kapetana JNA, koji je
takođe učestvovao u NOB i 952. se udaje.
Živeli su u Novom Sadu, Vršcu, dobili dve ćerke, nakon čega
kupuju plac u Visokom, rodnom mestu njenog muža, da se jednog dana tamo
vrate.
– Taj dan je brzo došao jer su nas, mene zbog bolesti, a
muža zbog rasporeda po ključu i viška Srba zaposlenih u vojsci, brzo
penzionisali. Napustili smo vojni stan, preselili se u Visoko i počeli
da pravimo kuću. Dolazile su komšije, nije se gledalo ko je musliman, ko
Srbin, pa po ceo dan radimo zajedno, a noću, da moji ne znaju, šijem za
žene iz kraja da dodatno zaradim – priča ona.
Ratovi devedesetih
Međutim, kaže, u toj kući nisu dugo živeli, u međuvremenu je postalo važno ko je, a već ‘91. godine “počelo je da se zakuvava”.
U aprilu 1992. proglašeno je vanredno stanje, Persa napušta
kuću i sa unukom kreće za Srbiju. Muž je uspeo da joj se pridruži posle
nekog vremena, a sin ostaje u zarobljeništvu.
– Familija bila velika, ali svaki čas čuješ zaklali ove u
Zimči, ubili one u Topuzovom polju, ovog mučili u logoru, poludeo, onaj
poginuo. Na našu kuću pala granata… – kaže Persa.
Izbeglištvo ne pita za godine
Persa je promenila 17 mesta u kojima je stanovala: Barič,
Obrenovac, Lisojevići, Gubarevac… Kaže i da izbeglištvo ne pita za
godine, pa je radila za nadnicu po plantažama voća, njivama u okolini
Beograda, spremala po kućama, čistila, šila, pravila slike od sušenog
cveća i prodavala ih…
Sve uspomene koje je imala godinama je čuvala u kutiji od
bombonjere, ali pre nekoliko godina ih je izvadila, napravila kolaž i
uramila. Da joj budu pred očima, kaže, da joj se oči raduju.