Međutim, kada čovek poseduje širinu kao Novak Đoković, nove teme i
drugačiji uglovi uvek se nameću, pa može da se razgovara unedogled – u
intervjuu za B92 prvi teniser sveta govorio je o poređenju s Kobijem
Brajantom, o snovima i košmarima, dodatnoj nervozi kada igra za Srbiju,
odnosu sa Bogom, meditaciji…
Novak je završio trening na jednom od terena
vimbldonskog Orangi parka, ni do kapije nije stigao, a oko njega su se
već sjatile brojne TV ekipe i maltene svi koji su se u tom trenutku tu
zadesili.
Prema dogovoru od prethodnog dana, Novak je zastao i
posvetio nam desetak minuta, dok su ostali gledali i snimali uprkos tome
što ni reč nisu mogli da razumeju.
Đokovićeva satnica,
pogotovo u toku turnira, strogo je definisana, ali i van njih teniski
život pun je obaveza. Međutim, i Novak ponekad sebi dâ oduška, pa smo
počeli pitanjem koji je najduži period u poslednjih pet-šest godina u
kojem prvi teniser sveta nije uzeo reket u ruke.
“To je bilo
2011. godine, pauzirao sam posle polufinala Dejvis kupa sa Argentinom.
Doživeo sam povredu na US openu, uspeo sam to da završim, a onda sam je
pogoršao u Beogradu i sigurno pet nedelja nisam pipnuo reket zbog
pokidanog mišića. Kada je reč o odmoru, znao sam da vežem i dve nedelje,
uglavnom kada se završi sezona – u toku sezone u letnjem periodu
pauziram deset do dvanaest dana. Jedan sam od retkih igrača koji toliko
odmara, imam najmanji broj odigranih turnira, ali uzimajući u obzir
rezultate koje postižem na najvećim turnirima, dajem sebi luksuz da mogu
da se odmorim, a smatram i da je to jako važno za dalju karijeru“, počinje Novak razgovor za B92.
U snove nam često dolazi svakodnevica ili naše misli uobličene na
neobičan način. Tenis je ogroman deo Novakovog života, pa je logično da
je prisutan i tokom spavanja.
“Bilo je dosta snova,
veličanstvenih i prelepih, u kojima sam zamišljao sebe sa najvećim
trofejima, pogotovo sa onim sa Rolan Garosa, a taj san se i ostvario. To
su samo ’fleševi’, neki inserti – koliko god da je san slikovit, čovek
se seća samo nekih kratkih delova. Priznajem, bilo je i noćnih mora, ali
to bih zadržao za sebe“.
Trenutno je Đoković na 12 Gren
slem titula, bez sumnje među najboljim teniserima svih vremena, ali
trofeji nisu jedino nasleđe koje će srpski teniser ostaviti. Slično
Kobiju Brajantu u NBA ligi, Novak je postavio nove standarde
profesonalizma, mnogi kažu da je Đoković učinio da naporan rad izgleda
kao ’kul’ stvar i nešto čemu ostali teže, a to neki prethodni uzori nisu
uspevali da postignu.
“Više nego ’kul’, smatram da je
neminovnost i neophodnost da budeš profesionalan i posvećen ukoliko
želiš da ostvariš najviše ciljeve u najzahtevnijim sportovima. To je
sada realnost i svakodnevica – teren, teretana, razvijanje psihofizičkih
mogućnosti, izgradnja karaktera, rad na sopstvenoj duhovnosti,
sazrevanje u svakom smilu… Rečju, moraš da budeš kompletna osoba kako
bi do kraja realizovao svoj potencijal, koliki god on bio“.
Igrao je Đoković u 20 Gren slem finala, ali svejedno se čini da je
nervozniji kada nastupa za Srbiju, na OI ili u Dejvis kupu, kao da se
susreće sa novom dimenzijom pritiska.
“Istina, drugačiji je
osećaj, iako imam dosta iskustva i, hvala Bogu, doživeo sam najveće
mečeve koje teniser može da doživi. S druge strane, posebne su senzacije
kada predstavljaš svoju zemlju, naročito pred domaćom publikom – mnogo
pozitivnih misli ide u mom pravcu, ali i dosta nervoze i napetosti jer
je svima jako stalo, pa i meni. Tu je i činjenica da postoji selektor,
na šta nisam navikao, kao i saigrači koji me bodre u Dejvis kupu –
verovatno doživljaj cele te situacije kreira u meni dodatnu tenziju, što
je u krajnjem slučaju normalno jer je i ulog mnogo veći, ne igraš samo
za sebe“.
Posle najvećih titula Đoković se uvek zahvali svojoj porodici i timu, a
naročito na tome što su ga “trpeli“ tih prethodnih dana. Pitali smo ga
šta im to radi, a Novak se nasmejao i rekao:
“Verovatno nije
momentat da ulazim u detalje, ali u principu se dosta toleriše moj
svakodnevni ritam i navike koje mi služe da bih se što bolje pripremio.
Oni su tu da mi pruže podršku koja mi izuzetno znači – bilo bi mi barem
duplo teže bez nje. Iako na terenu jesam sâm, oni se staraju o svim
stvarima koje me okružuju – satnica kada jedem i šta jedem, nabavka,
organizacija reketa, oporavka, psihičke pripreme… Apsolutno sve, brinu
do najsitnijih detalja kako bismo zajedno postigli cilj“.
U najtežim trenucima na terenu nije retko da Novak pogleda u nebo – u
finalu Australijan opena 2012. godine obratio se Bogu rečima ’još samo
jedan’, a i na nedavnom Rolan Garosu bilo je komunukacije sa višom
silom. Njegova majka Dijana nedavno je u jednoj emisiji prokometarisala
upravo Novakovu reakciju sa finala u Parizu – objasnila je situaciju
koju je malo ko primetio, Novakov pogled prema nebu i rečenicu: “Evo me,
tu sam“.
“To je vrlo subjektivno, svako ima svoj način na
koji pokušava da se usredsredi – neko to pokušava molitvom, neko
jednostavno pravilnim disanjem ili pomišlju na određene situacije iz
života koje unose mir i pozitivnu energiju. Nemam specifično samo jednu
stvar na koju se fokusiram kada zatvorim oči, nekoliko ih je, ali se
svode na disanje i pokušaj da se sve misli usmere ka sadašnjem trenutku.
Univerzum funkcioniše tako da staloženom umu postaje potpuno otvoren i
daje svoju podršku, pa se trudim da budem zahvalan na tom trenutku i da
molim za prisustvo sveprožimajuće energije“.
Na tragu tog pitanja došli smo do sledeće teme – meditacije, koja ima
svoje mesto u načinu životu prvog tenisera sveta. Negativne misli u
različitim životnim segmentima svakodnevno pokušavaju da nas poljuljaju,
ali način na koji se sa njima borimo ključ je svega. Upravo je to ono
što Đokovića razlikuje od njegovih kolega.
“Kao i svaki
čovek, prolazim kroz oscilacije i u toku svakog dana imam misli koje
nisu poželjne i koje mi štete više nego što koriste. Mogu da vam kažem
ono što u mom slučaju deluje – ne pokušavam da takve misli i emocije
potisnem, već da ih prihvatim, da tražim način da se suočim sa njima i
da pronađem rešenje kako bih svu tu energiju preusmerio u svoju korist.
To je neko osnovno objašnjenje, ali ponavljam, svako na svoj način to
radi“, kaže Novak i dodaje:
“Ponekad možda deluje
neprirodno da u određenim situacijama daješ sebi neke pozitivne
afirmacije i da izgovaraš pozitivne reči, ali to je nešto što jako
pomaže jer svet energije oko nas funkcioniše na taj način – svi mi imamo
elektromagnento polje i ono što emituješ, to i dobijaš nazad. Zato se
trudim da uvek budem vedar u svojim mislima, ali i da takvi budu ljudi
kojima se okružujem, vesti koje čitam, situacije sa kojima se
susrećem… Kada si okružen takvom energijom i kada na takav način
urediš život, onda dobijaš pozitivne rezultate“.
Za kraj, zamolili smo Novaka da pošalje kratku poruku svim navijačima u Srbiji.
“Velika
ljubav i veliki pozdrav. Nikada neću zaboraviti ono što su mi ljudi u
Srbiji priredili, doček 2011. godine posle osvajanja Vimbldona kada sam
postao prvi na svetu. Rekao sam tada i opet kažem da sam večni dužnik
tom narodu na prelepom događaju i nezaboravnom danu – šaljem im ljubav i
pozitivnu energiju da ih nosi kroz njihove živote“, zaključio je Đoković za B92.
Saša Ozmo (@ozmo_sasa)