“BLEIBURG
je mjesto žaljenja zbog propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH)”,
kazao je na komemoraciji u Jasenovcu Zoran Milanović, u vjerojatno
najodlučnijem govoru kojeg je održao kao premijer RH.
Nije time iznio ništa drugo nego neospornu povijesnu činjenicu, ali i to
je u Hrvatskoj 2015. godine dovoljno da se čovjek nađe na meti
ultra-desničarskih medija, redom nalinkanih na paraobavještajno
podzemlje, koji su zadnjih dana svoje čitatelje savjetovali kako da se
na dan komemoracije besplatno dovuku do Bleiburga.
I Tuđman je izbjegavao Bleiburg, a Kolinda mu daje pokroviteljstvo i izjednačava ga s Jasenovcem
Blajburška pučka fešta ove godine ima i pokroviteljstvo s Pantovčaka, iz
Ureda predsjednice, a sama Kolinda Grabar Kitarović u zadnji je čas
ipak odustala od dolaska na komemoraciju. Umjesto toga Bleiburg je u
četvrtak ipak obišla potiho, na isti način kao i Jasenovac koji tjedan
ranije. Poruka koju time šalje sasvim je očita – za Grabar Kitarović
Jasenovac i Bleiburg, tvornica za klanje nevinih i polje koje se u
kolektivnoj svijesti Hrvata povezuje s osvetničkim pohodom protiv
fašističke vojske, imaju jednaku težinu i isti značaj.
Najavu dolaska na komemoraciju, koju će ove godine prenositi i HRT,
zato nije još povukao Kolindin dojučerašnji stranački šef Tomislav
Karamarko, koji je na Bleiburg dolazio i kao ministar unutarnjih
poslova, a koji se poprištu ustaškog logora u Jasenovcu u kojem je
ubijeno oko 100 tisuća ljudi radije ni ne približava, već ga se na
prigodničarske datume prisjeti – na Facebooku.
Već sama ta činjenica dovoljna je da se zapitamo je li vodstvo HDZ-a
danas čak i radikalnije nego što je bilo devedesetih godina. Jer Franjo
Tuđman, neprežaljeni autokrat kojeg su Karamarku svakodnevno puna usta,
nogom nikad nije stupio na Bleiburg. Blajburško polje Tuđman je
izbjegavao upravo zato što je znao da se ova komemoracija poistovjećuje s
ustaštvom, pa si nije mogao dopustiti da pred očima Europe dodatno
ukalja svoj ionako ne pretjerano laskavi politički imidž.
Uvidjela je to, kako se čini, u zadnji tren i Grabar Kitarović pa je
barem izbjegnuto postavljanje nimalo ugodnog presedana; nikada se
najviši državni dužnosnici – predsjednici i premijeri – na ovoj
komemoraciji nisu pojavljivali. Istina, žrtvama Bleiburga poklonili su
se prije aktualne predsjednice i Ivica Račan, i Ivo Sanader, i Jadranka
Kosor, pa i Ivo Josipović i Zoran Milanović, ali nitko od njih nije
svojim prisustvom želio dati legitimitet komemoraciji koja se redovito
povezuje s isticanjem ustaških obilježja i veličanjem fašizma.
Bez obzira što privatno mislili o blajburškoj komemoraciji, državnim
liderima oduvijek je bilo jasno da moraju povući razliku između
povijesnih činjenica i nacionalističkog mita o Bleiburgu na čijoj
izgradnji rigidna desnica vrijedno radi već desetljećima. Red je stoga
da se još jednom prisjetimo događaja iz svibnja 1945. godine, koji se
danas često stavljaju pod zajednički nazivnik “blajburškog masakra”.
Kratka lekcija iz povijesti
Izbjeglička kolona iz tadašnje NDH prema Austriji formirana je po
direktivi Ante Pavelića, koji u zadnjim danima rata ustaškoj vojsci
zabranio da se predaju partizanima. Namjera im je bila u Austriji se
predati britanskim vojnicima, koji su se iz Italije probijali prema
sjeveru. No, ono što se često zaboravlja je činjenica da na tzv.
“križnom putu” nisu bili samo Hrvati. Bilo je tu fašista svih boja, pa
su zajedno s Pavelićevim ustašama bježali i srpski četnici i slovenski
domobrani. U kolonu je uključen i nezanemariv broj civila, i to
prvenstveno s ciljem da poraženim fašističkim postrojbama služe kao živi
štit.
Iako je Drugi svjetski rat u Europi formalno završio predajom nacističke
Njemačke i njenih suradnika 7. svibnja, izbjegli ustaše iz kolone koja
se kretala prema Bleiburgu i u narednim su se danima sukobljavali s
partizanskim jedinicama. Predaja na Bleiburgu konačno je započela 15.
svibnja, kada su predstavnici vojske NDH pokušali o predaji pregovarati s
britanskim trupama. Britanci su ih odbili i poručili im da će se ipak
morati predati jugoslavenskim postrojbama.
Što se na Bleiburgu toga dana točno događalo, i do danas ostaje
misterija. Razni izvori tvrde da su zločini počeli već na samom
blajburškom polju, smaknućem određenog broja ustaških vojnika, iako se
takve teze uglavnom temelje na svjedočenjima koja nije moguće potvrditi
sa stopostotnom sigurnošću. No, nitko ne osporava da su zločini
počinjeni na povratku Iz Austrije, tijekom prisilnog marša kroz
Sloveniju, a najveće takvo stratište je grobnica u Teznom koju je
Milanović posjetio u petak. Žrtve se sasvim sigurno broje u tisućama,
vjerojatno i desecima tisuća, ali njihov točan broj nikad nije utvrđen.
Povjesničar Ivo Goldstein u svojoj knjizi o Bleiburgu tvrdi da je na
tzv. “križnom putu” bilo oko 116 tisuća ustaških vojnika, oko 60 tisuća
hrvatskih civila, oko 17 tisuća slovenskih i srpskih vojnika, te oko 10
tisuća slovenskih civila. U procjene o broju žrtava Goldstein se nije
upuštao, ali razni drugi izvori smještaju ih u rasponu od 10 do (sasvim
nerealnih) 100 tisuća. Tuđman je u svojim “Bespućima povijesne
zbiljnosti” tvrdio da se ukupan broj blajburških žrtava kretao između 35
i 40 tisuća.
Nacionaliste ne zanimaju žrtve
Koja god procjena bila točna (pa sve i da je ona minimalna), neupitno je
da se radi o krvavom ratnom zločinu kojeg nije moguće opravdati. No,
hrvatski nacionalisti nisu nimalo zainteresirani za stvarne žrtve
Bleiburga i upravo zbog toga redovito napuhuju njihov broj. Njima
Bleiburg služi isključivo kao antiteza Jasenovcu, pomirivanje
nepomirljivog kako bi se između fašista i antifašista stavio znak
jednakosti. A to bi ujedno i značilo reviziju neprebrisivih povijesnih
činjenica.
“Mora biti jasno da nijedan ubijeni u Jasenovcu nije kriv ni za jednog
ubijenog na ‘križnom putu’, dok su mnogi ubijeni na ‘križnom putu’ bili
krivi za ubijene u Jasenovcu i još šezdeset ustaških logora i stratišta,
poput Jadovnog. Nije dostojno izjednačavati Jasenovac i Bleiburg”,
riječi su kojima je ova nacionalistička bulažnjenja izvrsno opisao bivši
predsjednik RH Stipe Mesić, koji na Bleiburg nikad nije otišao, a
komemoraciju je još u doba dok je uredovao na Pantovčaku vrlo precizno
opisivao kao “ustaški dernek”.
Preuzeto sa index.hr