Kopanje litijuma u Srbiji je donedavno bilo političko pitanje, sada se stvar obrnula pa istovremeno vlast i narod, svako za svoj račun, nastali problem premješta u egzistencijalnu sferu.
Vlast tretira Srbiju kao rastuću ekonomiju u svijetu raspada svjetskog ekonomskog poretka, koja mora da obezbjedi kontinuirani progres, narod koji je uplašen da mu tlo izmiče pod nogama i da će mu zbog sumporne kiseline i drugih hemikalija koje se koriste za odvajanje litijum-bora od otpada, upropastiti sve što su stvorile generacije očeva, đedova.
Rio Tinto je kompanija koja je, još prije pronalaženja litijuma, pustošila zemlje Latinske Amerike, sejala revolucije u Čileu, danas drži Boliviju na ivici građanskog rata, u pustinjama Australije eksploatiše litijum, sada dolazi u Srbiju i prvi put kopa na naseljenoj, poljoprivrednoj teritoriji; narodni strah se uvećava.
„Katil ferman“
Da li je taj narod uplašen za sudbinu srpske države nakon što je predsjednik Republike, čekajući oberšturmfirera Šolca pitao „dobro hoće li neko meni da objasni o čemu se radi (šta mi čekamo)“ ili je napalm straha posejao sam Šolc kada je narodnu sumnju da će biti potrovan potkrijepio rečenicom – „da, biće i onih kojima će naškoditi kopanje litijuma.“
Mi ne znamo da li je Šolc Vučiću donio katil ferman – „potpiši sve što si obećao, a onda ćemo očekivane nerede na kojima će narod da iskaže nezadovoljstvo iskoristiti, rušićemo te i dovesti na vlast čovjeka novorođenog u događajima koji slijede! Taj novi će ne samo da kopa litijum nego će i da potpiše sankcije Rusima! Ili ćeš ti potpisati sankcije Rusiji?“
A šta ćemo sa narodom pitam se ja? Ko će njega pokupiti sa ulice i smiriti vratiti u normalan život, dati mu da diše, ore, stvara, radi, rađa se umire i odlučuje o svojoj sudbini? Narod je dovoljno uplašen, neće odustati od ideje „‘Rio Tinto’ marš sa Drine“. To nije slogan smišljen u leglu obojenih revolucija nego ljudi koji žive na Drini.
Od 1941. nije bilo tako strašne pojave u Srbiji kao poniženje koje nam je priredio oberšturmfirer. Jedino što je tadašnja Njemačka bila srce svjetskog inženjeringa uključujući i ideologiju superiornosti koja preseljena preko okeana i pretvorena u ideju nove lijevice te woke ideologije koju vode bogata elita i holivudska antihrišćanska koalicija.
Ne znam ko je pustio vijest da nije samo Jadar na udaru „Rio Tinta“ nego da se Zapadna Srbija pretvara u rudnik na još trideset lokacija, pa da ima još trideset, ukupno šezdeset? Taj potez je uvećao strah u narodu koji se poput infekcije raširio Srbijom.
Podstaknut takvom idejom, čovjek poslije, nadamo se, jednokratnog gubitka Kosova, rezolucije o Srebrenici, teško podnosi godine koje slijede nose i njegov potpuni nestanak.
„Brvno preko jarka“
Narod u Srbiji stoji na brvnu preko duboko iskopanog jarka, političkog jaza između vlasti i opozicije koji je, uzgred, samo privid pošto je najdublja srpska država njen američki ambasador Kristofer Hil, koji je, treba primjetiti, sjedio u zgradi na Andrićevom vencu kada je potpisivan Memorandum o rudarskim aktivnostima.
Ne može biti da pomenuti gospodin nije kompatibilan sa „Rio Tintom“! Kao što nije isključeno da posredno može biti uključen i u rušenje Vučićeve vlasti. Njegova ogromna uloga u srpskoj socijalnoj areni uspješno je pokrivena u maglama koje proizvode nizovi „kreativnih“ televizija i tabloida koji odavno relativizuju ovu istinu.
Ključna pak istina koju ne vjerujem da doživljava sa zadovoljstvom je istina da Vlast nije uvela sankcije Rusiji a dio opozicije bi to učinio odmah (Đilas i Stranka slobode i pravde).
Vlast sa svojim dekorativnim nacionalizmom i nesumnjivim infrastrukturnim dostignućima ima adute za svoje političke sljedbenike iako nije izvjesno da se, kada je litijum u pitanju radi o stopostotnoj saglasnosti u krugovima SNS-a. S druge strane uspješno razbijena opozicija (među njima neki već djeluju kao jugoistočno krilo NATO-a) i ovaj put uskaču na voz narodnih nevolja, kao svoj broj na političkom ruletu Srbije.
Ovaj put nema posrednika u proizvodnji događaja koji slijede. Nije opozicija potpisala ugovor sa „Rio Tintom“ pa je na onome koje taj papir potpisao da ga povuče (ne znam da li treba tražiti od Rusa da nam daju te dvije milijarde da se ratosiljamo „Rio Tinta“ kada već od njih dobijamo obavještajne podatke da se sprema „Majdan“).
Pa da se izbjegne katastrofa i da se narod doživi kao saveznik koji je, u međuvremenu izgubio zaštitu. Jer on je krenuo u odbranu svojih interesa koji nisu mali – vazduh, voda, hrana, privatno vlasništvo – i taj narod ne može biti identifikovan kao neprijatelj svoje države! Dakle narod osjeća da gubi sve. A čovjek koji tako osjeća uvećava svoju destruktivnu moć pa se stopi u mističnu masu. Šta ta masa radi znamo iz svoje nesrećne i veličanstvene prošlosti.