Vokalni nastup ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića tokom
posjete turske delegacije na čelu sa predsjednikom Redžepom Erdoganom
naišao je, očekivano, na podijeljene reakcije. Pjevanje srpskog ministra
je u prvom naletu izazvalo talas kritika. Obrade „Miljacke” i „Osman
Age” kritičari su osudili kao neviđeno brukanje Srbije, srpske
diplomatije, srpskog naroda i srpskih predaka. Kad se oluja stišala,
promolili su se i nešto drugačiji glasovi, koji u nastupu ministra
Dačića ne vide ništa strašno, čak nalaze da je i simpatičan.
Novinar nedjeljnika Vreme
Dejan Anastasijević tako za DW kaže da je čitav taj nastup već dio
poznatog imidža Ivice Dačića. „Mislim da ipak zbog toga ne bi trebalo
potcjenjivati političku težinu Ivice Dačića, koji je političar sa puno
iskustva i preživio je štošta na političkoj sceni Srbije”, kaže on. Iako
bi diplomatija trebalo da bude ozbiljna stvar, Anastasijević skreće
pažnju da je britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson imao neke
komičarske izlete „i da je i sada poznat po dosta trapavim nastupima.
Tako da što se mene tiče kao novinara, ovo što radi Ivica Dačić i nije
tako loše. Mislim da malo zabave nikad nije na odmet.”
Improvizacija i falširanje
Žovijalni stil srpskog ministra može biti mač sa dvije oštrice,
smatra spoljnopolitički komentator Boško Jakšić. „U određenim
situacijama to može biti šarmantno i na taj način možete ostvariti
srdačniju i neposredniju komunikaciju. Međutim, kako Ivica Dačić ne
propušta skoro nijednu priliku da bude držač mikrofona, pitanje je
koliko je to simpatično drugoj strani. Da je neko drugi umjesto Dačića
to radio, možda bih imao razumijevanja, ali kad je riječ o nekome ko
nije naučio engleski, onda mi to djeluje kao neka kompenzacija koja ne
može da fascinira. Ukratko, neće vjerovatno donijeti neku štetu, ali
neće ni neku korist.”
Osim vokalnih pokušaja ministar je poznat i
po srdačnom govoru tijela, pa je tako zabilježen čitav niz njegovih
intimizirajućih gestova, od tapkanja po ramenu, zagrljaja, držanja za
ruke, pa do prijateljskih poljubaca sa čitavim nizom svjetskih
diplomata. A ne bi trebalo zaboraviti i potjeru za autogramom
predsjednika SAD Donalda Trampa. Boško Jakšić misli da je sve to
predstava za domaću publiku u stilu „vidite kakve diplomate i političare
imate – mala smo zemlja, a imamo takve odnose sa predstavnicima
najmoćnijih država svijeta”.
I dok se pjevanje ministra svakako
ne može uzeti za zlo, postoji i neka druga strana srpske diplomatije
koja nije samo držanje mikrofona i tapkanje po ramenu. Pismo koje je
Srbija namjeravala da pošalje Evropskoj komisiji o slučajevima
Katalonije i Kosova, pa se od toga odustalo na „zahtjev naših španskih
prijatelja”, za Dejana Anastasijevića je „dokaz neozbiljnosti u spoljnoj
politici”. Novinar Vremena dodaje da za to ne bi trebalo kriviti Dačića
jer se zna ko zapravo donosi odluke. „Kad nemate strategiju vi onda
improvizujete, a improvizacije u spoljnoj politici nisu dobra stvar.”
Hodnici Vlade kao Grand produkcija
Tokom proteklih nekoliko godina zabilježen je i fenomen takozvane starletizacije
Ministarstva spoljnih poslova, kada su u diplomatsku službu primane
osobe koje umjesto iskustva i znanja imaju silikone i provokativne
profile na društvenim mrežama. To kako će neko izgledati ili odjevati se
je stvar slobodnog izbora, ali je rđavo kada ti atributi budu jedina kvalifikacija. Ta starletizacija je na neki način bila i uvod u estradizaciju spoljne politike.
Međutim, Boško Jakšić primjećuje da je proces starletizacije
zahvatio i druge državne institucije. Sve to po njegovim riječima spada
„u širi korpus politike u Srbiji koji zaista podsjeća na rijaliti
programe. Ako je poenta bila da se javnost zasjeni ljepotom, mislim da
smo umjesto toga dobili zasjenjivanje prostotom i neznanjem.”
Dejan Anastasijević dodaje da je teško ustanoviti koliko je proces starletizacije
zahvatio državne institucije, ali ističe da je nedavno imao prilike da
prošeta hodnicima Vlade Srbije, i da to što je tamo vidio „zaista
podsjeća na hodnike ružičaste televizije ili Grand produkcije. Bojim se
da je to zapošljavanje na osnovi silikona i drugih atributa zahvatilo i
druge dijelove Vlade, i čini mi se da to nije ekskluziva samo
Ministarstva spoljnih poslova. Ali, to je dio politike ove vlasti, jer
se na sve važne pozicije postavljaju njima bliski kadrovi, a ne samo
starlete. Tako da je taj problem korupcije i nepotizma daleko širi i
ozbiljniji”, kaže Anastasijević.