Malo je tih destinacija koje se mogu
pohvaliti da slove kao ‘ljubazne’, u kojima ćete uvijek naići na nasmijane i
druželjubive domaćine. Iako se mi Hrvati dičimo činjenicom da smo jedna od
ljubaznijih destinacija, je li to uistinu tako?
Istina je da sam proputovao dobar dio
svijeta, a na tim putovanjima nagledao sam se stvarno svačega. Od ljubaznih do
užasno iritirajućih konobara, recepcionera pa čak i vozača autobusa. Neki će
sada pomisliti da su ljudi imali samo loš dan, ali kada ti dva dana za redom
konobar dolazi namrgođen kao Gargamel onda ili nešto nije u redu sa zrakom ili
s čovjekom ili s tobom, jer nisi odustao od lokala već prvog dana.
Moja iskustva s ljubaznošću ljudi u
svijetu, a koji su u direktnom kontaktu s turistima, su dvojaka. Zbog svađe s
Mađarkom, prilikom posjeta Budimpešti u vrijeme adventa, neću sada
okarakterizirati cijelu naciju kao svadljivu i neljubaznu. Pa nisam im ja kriv
što im na suvenirima piše ‘Made in PRC’. Ma, Mađari su specifična nacija. Ista
stvar je i s Marokancima. U deset dana Maroka imao sam samo jedno iskustvo s
ljutitim trgovcem, dok su svi ostali bili izrazito ljubazni i neumoljivi u
namjeri da mi uzmu što više dirhama. Ali što ćeš, uvijek se nađe onaj jedan
koji kvari kompletnu sliku.
A kakvi smo mi Hrvati po pitanju
ljubaznosti i pristupačnosti kada je u pitanju turist? Sada već legendarni
‘lički’ hamburger teško da se može nadmašiti, a priča koja se ispričala zbog
njega postat će svojevrsna legenda hrvatskog turizma. No, puno je priča koje se
svakodnevno pišu po novinama o tome kako su pojedini ugostitelji pokušali
‘nasamariti’ lakovjerne turiste. Cjenici za turiste i domaće, kokteli od
nekoliko tisuća kuna, tečajevi u mjenjačnicama kakvih nema ni u Turskoj, samo
su neki od primjera priča koje su do sada ‘parale’ medije. A sve se svodi na
onaj zadnji kontakt turista s domaćinom. Jesu li svi koji rade u turističkom
sektoru, tu da bi nasamarili turiste i izvukli što više love od njih? Pa
vjerojatno nisu, ali ostaje činjenica da se u relativno kratkom vremenu
pokušava izvući što veća zarada, pa makar nas to koštalo dobrog imena.
Mnogi često putuju kako bi doživjeli
gastronomiju destinacije u kojoj se nalaze. Istina je da smo dugo bili pod
austro-ugarskim i turskim utjecajem, ali nuditi gostu samo ćevape i bečku
šniclu zaista je smiješno. Puno je restorana na obali koji u svojoj ponudi
nemaju ni jedno domaće, lokalno ili tradicionalno jelo. Pa nije hrvatska
kuhinja toliko siromašna da se moramo bazirati samo na pohanju i roštilju. A
oni koji posluže neko tradicionalno jelo, dižu cijene nebu pod oblake.
Prvi puta kada sam posjetio Rim,
naletio sam na jedan restoran u neposrednoj blizini Pantheona, u kojem sam za
13 eura dobio večeru od dva slijeda, sa salatom i pola litre domaćeg vina. Sama
lokacija iziskivala je da su cijene po jelu duple, ako ne i tri puta više.
Mogao sam birati između tri ponuđena menija, iz kojih sam onda mogao
kombinirati jela po ukusu. A sve samo izvorno talijanska jela. Pasta Carbonara,
izvorno jelo nastalo u Rimu, pasta s janjetinom, pizza Diabolo i nekoliko
mesnih jela samo zbog toga što su lokalna jela mogla su povući veću cijenu. Ali
nisu i zbog toga je vlasnik lokala imao puni restoran i terasu, dok su susjedi
samo gledali.
Kod nas je priča malo drugačija. Teško
da ima koji restoran na obali, a koji je
spreman ponuditi večeru od dva slijeda po cijeni manjoj od 100 kuna (oko 30 KM) i još k
tome dodati pola litre domaćeg vina. Ma, samo vino kod nas bi se vrtilo oko te
cijene. I onda ćemo se čuditi što Poljaci, Česi i njima slični, koji čine
većinski postotak turista na našoj obali, sa sobom nose rižu, tjesteninu i
paštete. Preskupa smo destinacija, s obzirom na ono što nudimo. Kava u Splitu,
kod Dioklecijanove palače, 32 kune? Kafić kod Pantheona u Rimu samo 1 euro
odnosno 7,5 kuna. Gdje leži caka? U Hrvatskoj se koriste posebna zrna kave ili
su Talijani glup narod? Jer priča koju priča Dioklecijanova palača i priča
Pantheona jesu dvije različite priče. Ali da je splitska priča toliko bolja pa
da cijena kave, zbog lokacije, raste za 500 posto.
No najviše što me ljuti, svakako je
preplavljenost proizvodima iz Kine, koji se prodaju pod domaće suvenire.
Stvarno su Kinezi napravili dobar posao, kada su svijetu otvorili svoja vrata i
ponudili jeftine kopije i samim time napravili budale od svih nas. Pa zar je
toliko teško napraviti domaći suvenir i prodati ga po razumnoj cijeni? Ili je
ta linija lakšeg otpora stvarno toliko primamljiva i toliko profitabilna? Ali,
ako se turistu uz suvenir ‘proda’ i zanimljiva priča izgleda kao da smo svi na
dobitku. No ni to u mnogim slučajevima nije tako. Ali ističu se oni rijetko
koji u svoje dućane i suvenirnice ne dozvoljavaju ulazak robe iz Kine. Domaći
suveniri, rukotvorine koje oni nude jesu malo skuplje, ali opet toliko
primamljivije stranim turistima i opet toliko bolje jer će ti isti suveniri
pronijeti lijepu riječ po svijetu.
No, nije Hrvatska toliko loša u
odnosima s turistima. Ima i pokoji svijetli primjer koji onda zasjeni sve loše.
Ali da, ima jako puno toga na čemu trebamo poraditi, ima. Jer ako onaj Turčin u
Kapadokiji, koji živi u pećini, može kuhati kavu turistima s osmjehom na licu.
Onda sam siguran da to isto možemo i mi u našim uvjetima. I ponuditi je po
nekoj razumnoj cijeni.
Izvor punkufer.dnevnik.hr