Boris Buden, filozof, publicist i prevoditelj, jedan je od
najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora. Već godinama živi u
Berlinu, nakon što je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt. S
nekadašnjim urednikom i kolumnistom Arkzina te autorom kultnih zbirki
eseja »Barikade« i »Kaptolski kolodvor«, u kojima je pronicljivo i
kritički secirao tegobnu tranziciju hrvatskog i postjugoslavenskog
prostora, razgovarali smo o nedavnim njemačkim parlamentarnim izborima,
usponu ekstremne desnice u Njemačkoj i Europi, kao i o, naravno,
prilikama u Hrvatskoj.
Kako tumačite uspjeh AfD-a na izborima za Bundestag?
– Riječ je o simptomu jedne puno dublje i dugotrajnije krize čiji se
efekti u Njemačkoj tek sada osjećaju. I to u trenutku u kojem Nijemcima
ekonomski ide bolje no prije. No to sada više ne pomaže. Jedno je
bogata, uspješna i prosperitetna Njemačka u bogatoj, uspješnoj i
prosperitetnoj Evropi. Nešto sasvim drugo je takva Njemačka okružena
kaosom, regresivnim političkim i kulturnim procesima kod istočnih
članica EU, posebice u Poljskoj i Mađarskoj; Njemačka nakon grčke krize u
kojoj je uništen san o evropskoj solidarnosti, Njemačka nakon Brexita,
nakon teze o Evropi dviju brzina…
Još donedavno su ljudi suočeni s problemima, bilo ekonomskim, bilo onima
u zemlji, odnosno u svijetu, automatski doživljavali Evropu kao
rješenje – u Hrvatskoj to još uvijek vrijedi. Danas međutim ta Evropa je
postala problem po sebi. Upozoravati na mogućnost njezina raspada danas
je stvar političkog realizma. U tom kontekstu na primjer takozvana
migrantska kriza nije po sebi potresla Njemačku odnosno Evropu. Ono što
je potreslo ljude je činjenica da se upravo kada je riječ o migrantima i
izbjeglicama ta Evropa već raspala. Ona ne postoji u mjeri u kojoj nije
u stanju artikulirati zajednički odgovor na tu krizu. Ljudi su toga
svjesni. Oni više ne vjeruju ni Evropi ni svojim političarima. Čitava
jedna dimenzija povjerenja, sigurnosti i nade nestala je iz njihove
svijesti. AfD je izraz i ujedno negativni katalizator te nove
beznadnosti i nepovjerenja.
Hvatanje priključka
Kako to da je AfD uspio ući u Bundestag, a NPD-u, njemačke
neonacističke stranke koja postoji od šezdesetih godina prošlog
stoljeća, to nikad nije pošlo za rukom?
– Zato što su se iz temelja promijenili historijski uvjeti u kojima se
reproducira takozvana demokratska politika. Teoretičari su odavno počeli
upozoravati da je historijska legitimacija političkog sistema
parlamentarne demokracije iscrpljena. Već u prvoj rečenici svoje knjige o
dekadenciji zapadne demokracije Peter Mair ne ostavlja nikakve dvojbe:
»Razdoblje partijske demokracije je prošlo.« Ne samo da su tradicionalne
partije počele kako ideološki tako i realpolitički sve više sličiti
jedna drugoj odnosno zastupati manje više iste političke opcije. Jaz
između tih političkih elita koje se sve više homogeniziraju s jedne
strane i njihovih elektorata, odnosno masa koje ih na izborima
legitimiraju s druge, sve je dublji. Građani se sve više povlače iz
arene konvencionalne politike. Sve više se otuđuju od politike i
političara koje su sami izabrali. To je taj prazni prostor koji je nov i
u koji sada ulaze takozvani populistički pokreti kao AfD. Ali slično se
zbiva i u Hrvatskoj. Kao što je do sada u Njemačkoj na vlasti bila
koalicija centrističke, kršćanske i tradicionalno lijeve socijalne
demokracije, koalicija u kojoj su postepeno izblijedile razlike među
njima, tako i kod nas, u svim strateškim pitanjima, pa čak i onim
ideološkim, recimo u smislu jednog amalgama nacionalizma i
neoliberalizma, nema bitne razlike između HDZ-a i SDP-a. Što više jedni
skreću udesno to ih upornije drugi slijede u tom istom smjeru. U stvari,
obje te stranke sve se više udaljuju od ljudi. To što se naziva
populizmom, izraz je paničnog pokušaja da se uhvati priključak, da se
potrošena i ispražnjena politička rutina ispuni nekim realnim ljudskim
sadržajem. To je ono novo, ono što razlikuje AfD od NPD-a. NPD nije
nikada imao masu iza sebe, ljude koje su političke elite zanemarile i
zaboravile i koje se sada okreću AfD-u.
Možemo li govoriti o AfD-u kao o neonacističkoj stranci?
– Bez obzira na to kako odgovorili na to pitanje, važno je razumjeti što
je to »neo« u nacizmu odnosno fašizmu. To svakako nije citiranje
nacističkih parola iz prošlosti odnosno nostalgija za herojskim djelima
Wehrmachta. To čak nije ni rasističko iživljavanje rasizma prema
migrantima i izbjeglicama. Pa taj je rasizam odavno ugrađen u sistem
odnosno u političke mehanizme opsluživanja kapitala, njegovih potreba za
jeftinom radnom snagom odnosno maksimiranjem profita u uvjetima
globalnog tržišta. Državne institucije funkcioniraju kao rasistički
filteri čija se propusnost odnosno nepropusnost regulira prema stalno
promjenjivim uvjetima poslovanja. Njemačka je u tome uspješnija od svih
ostalih zemalja Evropske Unije. I za sada još uvijek izgleda kao da je u
stanju racionalno, dakle planski regulirati migrantsku navalu.
Ono međutim što ne može kontrolirati je politička upotreba odnosno
zloupotreba migrantskog pitanja. Jednom kad politička mobilizacija koja
je pokrenuta na tom pitanju razvije vlastitu dinamiku, kad se
reartikulira u kontekstu trauma iz prošlosti odnosno neizvjesne
budućnosti, kad prestane biti izraz krize i postane njen agregat, onda
je stvar otvorena, onda se ne može više ništa sa sigurnošću predvidjeti.
To naravno nema puno veze s brojem migranata u Njemačkoj.
Ovdje u Berlinu AfD je dobila najjaču podršku u onim dijelovima grada u
kojima ima najmanje stranaca. Ali to je slično Hrvatskoj. Što je Srba i
komunista manje i što su nemoćniji i beznačajniji, to je mržnja prema
njima veća, ili preciznije rečeno, to je politička mobilizacija te
mržnje intenzivnija. Onda kada nisi u stanju više ništa učiniti za
Hrvate, još uvijek ih možeš spasiti od jugosrbočetničkokomunističke
ugroze.
U Njemačkoj, dakako, stvari nisu otišle tako daleko. Ali je
uspostavljena takva nesigurnost i neizvjesnost u kojoj je mnogo toga
moguće što je do jučer bilo još nezamislivo. Sjetite se samo Cameroona
koji je u Velikoj Britaniji bio siguran da drži stvar pod kontrolom, pa
mu se dogodio Brexit. Kao što se Theresi May dogodio Corbyn. Odnosno kao
što se nama svojedobno dogodio Tuđman, pa još uvijek mislimo da je sve
što nam se otada dogodilo čista nužnost, predodređena od stoljeća
sedmog. Vremena izvjesnosti u današnjoj Evropi su definitivno prošla.
Svašta je sad moguće pa i to da u Bundestag zasjedne neonacistička
stranka.
Fašizam i kriza
Kako to da se uspon fašizma dogodio i u izrazito bogatim i uspješnim društvima kao što je njemačko?
– Ne znam je li se u Njemačkoj dogodio uspon fašizma, ali znam da je
uspon fašizma moguć samo u sklopu krize kapitalizma. Još uvijek vrijedi
ono što je Horkheimer rekao o tomu, naime da onaj tko ne želi govoriti o
kapitalizmu treba šutjeti o fašizmu. A kriza kapitalizma se mjeri
produbljivanjem klasnih razlika, odnosno raspadanjem formi društvenog
života koje su počivale na kakvom takvom konsenzusu. To se danas događa u
uvjetima globalnog kapitalizma. Dakle nije dovoljno reći da Njemačka
nije u krizi. Naprotiv, treba stanje u Njemačkoj sagledati u kontekstu
onoga što se dogodilo u Grčkoj ili onoga što se događa kod nas. Već sama
činjenica da Njemačkoj ide dobro u Evropi koja se raspada dokaz je
krize o kojoj govorim. U krizi kapitalizma nije riječ o tome da je svima
gore nego prije, nego da je jednima puno gore dok je drugima puno
bolje. Da skratim, prijetnju onoga što se historijski zvalo fašizam
odnosno nacizam danas treba sagledati u kontekstu krize neoliberalnog
kapitalizma, ne samo u Evropi nego globalno.
Treba li Europa strahovati od uspona ekstremne desnice u Njemačkoj?
Njemačka je, naime, od Drugog svjetskog rata funkcionirala kao
svojevrsni europski korektiv.
– U mjeri u kojoj i sama doživljava uspon ekstremne desnice, naravno da
ne mora. Svatko međutim mora imati na umu da ono što se jučer smatralo
ekstremnim danas može postati mainstream. U tom smislu se može reći da
će, paradoksalno, sa sve većim usponom ekstremne desnice u Evropi nje
biti sve manje, odnosno sve će se manje doživljavati kao takva. Problem s
ekstremnom desnicom upravo i je u tome da zbog nje previđamo ekstremno
desne, rasističke, eksploatatorske, podjarmljivačke i diskriminatorske
politike koje su se u Evropi do te mjere ispreplele s demokratski
legitimiranim institucionalnim strukturama da ih kao takve uopće ne
prepoznajemo. Nije li politika Evropske Unije prema Grčkoj, politika
koju je velikim dijelom kreirao i personalizirao Wolfgang Schäuble,
upravo najbolji primjer jednog potpuno institucionaliziranog i
demokratski legitimiranog desnog ekstremizma i pripadnog mu rasizma?
AfD najavljuje potpunu korekciju njemačkog odnosa prema prošlosti i
preispitivanje njemačke kulture sjećanja i odgovornosti, koja je snažno
obilježila poslijeratnu Njemačku. Što će to značiti za Njemačku? Možete
li zamisliti Njemačku bez »kulta krivnje«?
– Da Njemačka pati od takozvanog kulta krivnje, teza je desničara i
neonacista, teza koju logično slijedi zahtjev da se tog kulta treba
napokon osloboditi, jer je riječ o iracionalnom »kultu«, a ne o kritički
reflektiranom historijskom iskustvu. A što se tiče njemačke kulture
sjećanja, od koje se očekuje da na sigurnoj distanci zadrži sve pokušaje
povratka u mračnu prošlost, može se reći da su očekivanja pretjerana,
odnosno u blažem smislu, naivna.
Pa Njemačka jest rodno mjesto historijskog revizionizma, a upravo je
Ernst Nolte polovicom osamdesetih izašao s tezom da Njemačka već jednom
mora povući crtu ispod svoje prošlosti odnosno da se mora osloboditi
tereta krivnje. On je taj koji je nacizam uključujući i holokaust
objasnio kao pretjeranu reakciju na boljševičku revoluciju, kao
legitimnu obranu od azijatskog terora boljševika. Originalni zločin je
Gulag, a Auschwitz je pretjerana odnosno nespretna reakcija na taj
prazločin. Uostalom Nolte je i otvoreno negirao zločine počinjene u
Auschwitzu. Usprkos tomu priznat je kao zaslužni intelektualac u
Njemačkoj, primio važne nagrade za svoje djelo, da bi kasnije bio
priznat i u Evropi i Americi.
Kvislinške vlade
Rasizam i fašizam, dakle, postat će dio europske normalnosti?
– Kao što sam rekao, on to već jest. Historijski revizionizam je u
Evropi već odavno normaliziran. Rezolucija Evropskog parlamenta iz 2009.
napokon je to i službeno priznala – u formi teze o dva totalitarizma.
Otuda veliki nesporazumi kod nas kad se oni koji zastupaju vrijednosti
antifašizma pozivaju na Evropu. Pa Evropa nije bila antifašistička pod
Hitlerom i Mussolinijem. Naprotiv, sve su evropske nacije oformile
kvislinške vlade i aktivno su sudjelovale ne samo u deportaciji Židova
nego u svim vrstama terora prema njima i antifašistima, nego su poslale
svoje vojnike na Istočni front. U ime Evrope, da ne bude zabune.
U Evropi se samo jedna zemlja vlastitim snagama oslobodila fašizma.
Danas te zemlje više nema, a nema više ni sjećanja na njezin antifašizam
– mislim naravno na NOB – odnosno bolje rečeno, u današnjoj Evropi nema
više mjesta za iskustvo tog antifašizma pa tako ni za sjećanje na
njega. Zašto bi se Evropa sjećala jugoslavenskih partizana kad je oni
nužno podsjećaju na vlastiti kolaboracionizam? A upravo taj
kolaboracionistički mainstream sve više određuje čega će se Evropa
sjećati a čega ne. Pogotovo nakon Brexita.
Kako u tom kontekstu gledate na proustaške i revizionističke ekscese u Hrvatskoj?
– Isto onako kako su na ustaše gledali »normalni« evropski fašisti i
nacisti – sa zgražanjem nad tom gomilom nesposobnih budala koja ne zna
ništa drugo nego rezati granu na kojoj sjedi. Razletjeli su se okolo s
novim pločama, imenima trgova i ulica. Ali im nije palo na pamet da prvo
izgrade te zgrade, te ulice i trgove, pa da onda na njih meću svoja
imena.
Jesu, komunisti su također krstili i pokrštavali, ali su zato gradili
čitave nove gradove. Ovi ne stvaraju ništa novo, nego kao razularene
raspikuće troše i uništavaju sve što su naslijedili. A toga nije bilo
malo. Ustaštvo danas se ne sastoji ni u ušatom U, ni u za-dom-spremni,
ni u Jasenovcu kao komunističkom logoru smrti, nego upravo u toj ulozi
jednog motora nacionalne samodestrukcije na svim poljima, ekonomskom,
političkom i kulturnom. Ustaše su se vratile devedesete ne da napokon
pobijede – za to očigledno nisu sposobni – nego da ovog puta sa sobom na
Bleiburg povedu čitav hrvatski narod. Kako danas izgleda, u tome bi
mogli i uspjeti.
Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara
Što mislite o inicijativi Tri mora? Kako uopće gledate na pokušaje
Hrvatske da se od balkanskog susjedstva prepozicionira prema
istočnoeuropskim članicama EU, Mađarskoj i Poljskoj, odnosno
Višegradskoj skupini?
– Pa nije Kolinda Grabar Kitarović Josip Broz Tito pa da ima neku
strategiju, neku vlastitu, globalnu viziju međunarodnih odnosa i u toj
viziji jasno artikuliranu svijest o interesima svoje zemlje i o realno
mogućoj ulozi koju ona može igrati u svjetskoj politici. Kolinda je
očigledno lutka na tuđim koncima, pa bi to trebalo pitati one koji te
konce povlače. Pritom naravno ne mislim na Mamića s kojim tako rado
partija. A da u Hrvatskoj postoje još neki koji su na nečijim drugim
koncima, to je isto moguće. Kad ste moneta za potkusurivanje, kaos i
proturječje su vam normalno stanje svijesti. Ja bih samo dodao da svima
onima koji se strašno uzbuđuju kad vide Afganistance i Sirijce na
hrvatskim granicama treba postaviti jednostavno pitanje: A što radi
hrvatska vojska u Afganistanu i što radi hrvatsko oružje u Siriji? U
vanjskoj politici Hrvatska je danas neka vrsta kukca balegara, čeprka po
izmetu koji po svijetu za sobom ostavljaju velike zvjerke. I ne izgleda
da će se skoro zasititi tuđih govana.
Kako objašnjavate neutaživu katalonsku želju za vlastitom državom? Je
li Španjolska brutalnom reakcijom na katalonski referendum izgubila
Kataloniju?
– Ne znam je li Španjolska izgubila Kataloniju ili nije, ali znam da je
definitivno izgubljen privid dosadašnje normalnosti, odnosno privid da
je sistem, takav kakav jest, u stanju izaći na kraj sa svakim izazovom.
Kao i za Njemačku i za Španjolsku vrijedi – dolazi vrijeme neizvjesnosti
u kojem je sve moguće pa i regresivni raspleti za koje se do sada
mislilo da su rezervirani samo za balkanske divljake. Za sada,
Katalonija je samo još jedan simptom duboke krize evropskog projekta.
Da je Evropa na vrijeme otišla dalje, da se reformirala u smislu širenja
demokratskog odlučivanja na svim razinama, da je odlučnije odgovorila
na pitanje što da se radi s nacionalnom suverenošću u uvjetima ne samo
evropske integracije nego i globalnog kapitalizma, da se svojim
građanima u trenutku krize pravovremeno ponudila kao izlaz u pravcu sve
veće demokratske integracije, umjesto da razmišlja o tome kako da
produbi podjele među njima uvodeći rasistički koncept Evrope dviju
brzina, onda do katalonske krize vjerojatno ne bi došlo. Sad je kasno.
Za Kataloniju, za Španjolsku, a možda i za Evropu.
Nije li poraz njemačkih socijaldemokrata paradigmatski?
Socijaldemokracija doživljava poraze diljem Europe i ne uspijeva pronaći
odgovore na akutne probleme našeg vremena. Vjerujete li u mogućnost
obnove socijaldemokratske ideje?
– Strateški ne vjerujem u mogućnost obnove socijaldemokracije kakva je
bila do sada. S druge strane, riječ »socijalizam« je bila najtraženija
riječ na internetu u Americi, Jeremy Corbyn u Britaniji podigao je
laburiste iz mrtvih, i to upravo zato što se prestao naguravati u
centar.
Ali možda je najznačajnije to što se događa na takozvanom desnom centru –
to je ono mjesto na koje bi u nas htio HDZ. U svom Manifestu ove godine
Torijevci su javno razglasili da više ne vjeruju u neobuzdano slobodno
tržište, odnosno da je regulacija nužna kako bi se ispravno moglo
upravljati ekonomijom. To je otvoreno priznanje bankrota neoliberalne
ideologije i odmak od politike koju su slijedili svi, i desni i lijevi, i
Laburisti i Torijevci, od Margaret Thatcher nadalje, dakle i John
Major, Tony Blair, Gordon Brown i David Cameron. To je ono što je novo.
Jedno razdoblje, razdoblje vjere u neoliberalnu budućnost je za nama. Ni
sami tvorci te politike više ne vjeruju u nju.