Nebojša Zelič docent je na Odsjeku za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, gdje predaje niz predmeta iz
područja filozofije politike te se bavi problemima socijalne pravednosti
i političkog opravdanja zakona. Sa Zoranom Grozdanovim uredio je knjigu ‘Vjera u dijalog: sekularno i religijsko u razgovoru’.
Nakon nedavnog festivala Fališ, gdje ste izrekli
kritiku rada udruge U ime obitelji, javno vas je napala Željka Markić,
čelnica te udruge koja posljednjih godina zajedno s drugim
konzervativno-klerikalnim organizacijama provodi kampanju diskriminacije
manjina, pri čemu to radi iz nevladinog sektora, do tada uglavnom
rezerviranog za liberalne udruge?
Ta me kritika iznenadila jer se na tribini koja je
trajala nešto više od sat vremena o udruzi U ime obitelji govorilo vrlo
kratko. Mislim da je pogrešno smatrati da je civilno društvo ili
nevladin sektor rezerviran za lijevo-liberalne organizacije ili udruge.
Lijevo-liberalne organizacije su većinom činile ono što i jest funkcija
nevladinog sektora boreći se za socijalna prava, osobne slobode,
ekologiju. Uočavale su probleme koje institucije nisu rješavale ili su
ih stvarale te su se trudile to ispraviti. No to mogu činiti i udruge
koje ne bismo nazvali lijevo-liberalnim. Na primjer, udruge koje su
vezane uz Crkvu, poput socijalnih samoposluga ili Franjevačkog instituta
za kulturu mira. Nije dakle problem je li netko liberalan ili
konzervativan na svjetonazorskom spektru, već je važno ono za što se
zalaže. Kod udruga poput U ime obitelji nije problem što su one
konzervativne, već to što koriste civilni sektor i demokratske procedure
da bi ograničavale prava drugih i stvarale animozitet između manjina i
većine. Meni se čini da je njihova uspješnost upravo u mobilizacijskom
potencijalu pozivanja na nacionalni i religijski identitet većine, a
naravno ne možemo zanemariti ni potporu Crkve.
Te su udruge, ujedno, u zanimljivom odnosu s političkim strankama, u prvom redu s HDZ-om?
Biračko tijelo HDZ-a je vrlo lojalno svojoj stranci čak i kad HDZ
postaje umjereniji ili kad sklapa koalicije s ‘neprijateljima’. Ove
udruge pružaju priliku tim biračima da i dalje budu lojalni HDZ-u
a da ispravljaju njegove ‘pogreške’ putem civilnog sektora. Možda je to
jedan od razloga zašto političke stranke koje nastaju iz tih udruga
nemaju neku potporu u utrci za parlament. Također, pravno su vrlo vješti
i znaju zagovarati politiku koja je u skladu s demokratskim
procedurama, ali je jasno protiv koga je usmjerena, iako to izrijekom ne
trebaju reći.
Željka
Markić sebe legitimira time što, stvarno ili navodno, djeluje u ime
većine. Po njoj, samim tim djeluje demokratski. Vi navodite da
‘demokracija shvaćena kao puka vladavina većine može isto tako biti
totalitarna i apsolutistička ako većina ima svu moć’, kao i da je
civilno društvo kroz povijest težilo proširenju manjinskih ili
socijalnih prava – o kojima većina ne može odlučivati – a ne proširenju
domene odlučivanja većine. Da li je moguće problematizirati i činjenicu
da Markić monopolizira poziciju glasnogovornika većine? Da li je, u
određenom smislu, proizvodi?
To je ta nepodnošljiva lakoća postajanja većinom. Oko
svakog političkog pitanja postoji većina, samo je stvar u tome koje ćete
pitanje postaviti. I prije no što je referendum o braku proveden,
pretpostavljao sam što većina misli o istospolnom braku i to se
ispostavilo ispravnim. No ne znam što većina misli o kvaliteti
zdravstvenih usluga, o kvaliteti javnih površina, o zdravoj prehrani u
školama, o dostupnosti kulturnih prostora invalidima i tako dalje. Stvar
je u tome da ako inzistirate na pitanjima oko kojih su građani
svjetonazorski duboko vezani i podijeljeni, onda se stvara animozitet
između većine i manjina koji je naizgled zacementiran oko svih
političkih pitanja. Sljedeći je korak stvaranje cijelog vrijednosnog
sustava većine na temelju takvih pitanja. Na kraju dobivate populizam,
ne u politici nego u civilnom sektoru, gdje netko progovara u ime
jedinstvene volje naroda (kako se i zove portal vezan uz U ime obitelji)
i na temelju nje oblikuje političke institucije. A ovi koji se s tim ne
slažu ili nisu narod ili djeluju protiv njega.
Sa solidarnošću ne stojimo najbolje
U reakciji na napad Željke Markić ističete da je
pogrešno graditi zajedništvo ‘na temelju bilo kakvih zajedničkih
identiteta’. Umjesto toga trebalo bi ga, napominjete, ‘graditi kroz
zajedničke institucije koje doprinose dobrobiti građana bez obzira na
njihove partikularne identitete’, poput institucija socijalne države?
Mislio sam na to da se zajedništvo treba iskazivati
kroz zajedničke političke institucije koje garantiraju socijalna prava
svakog građanina. Dakle ako imamo ekonomski sustav koji proizvodi
ekonomske nejednakosti, one barem trebaju biti ublažene institucijama
koje nude kvalitetne i svima dostupne javne službe i javna dobra. Te su
institucije – poput obrazovanja, zdravstva, javnih prostora, skrbi za
djecu, starije osobe, bolesne, one bez prihoda, nezaposlene – zajednički
projekt nas kao građana bez obzira na naše svjetonazore ili identitete.
Ako te stvari prepustimo civilnom sektoru, onda to više nije naš
zajednički projekt već projekt dobronamjernih ljudi. Dakle taj projekt
prestaje biti stvar socijalnih prava i postaje stvar dobročinstva. Zato
smatram da se solidarnost treba realizirati i kroz institucije, a ne
samo kroz individualno djelovanje. Hrvatska s takvom solidarnošću ne
stoji baš najbolje. Na primjer, socijalna mobilnost je na vrlo niskoj
razini, dostupnost vrtića nije jednaka u svim krajevima Hrvatske,
stupanj obrazovanja uvelike ovisi o obiteljskom porijeklu.
Građanske inicijative u tranzicijskim su zemljama
često usmjerene protiv manjina, dok, ustvrdili ste, iza njih često stoje
grupe s ekonomskom moći i političkim interesom. Da li se mržnja i
identitetska politika koriste da se anestezira gnjev stanovništva zbog
osiromašenja?
Naravno da boljestojećima odgovara da ekonomski i
socijalno slabije stojeći zajedništvo vide kroz prizmu zajedničkog
nacionalnog identiteta, dok istovremeno čak i mitsku ‘stinu za kušin’
daju koncesionarima u najam ili prodaju investitorima.
Desnica najavljuje pokretanje kampanje za referendum
kojim bi se promijenilo zakonodavstvo u pogledu izbora zastupnika
nacionalnih manjina u parlament, odnosno ukinule manjinske liste i
posebna izborna jedinica. Kako ovo komentirate – to je novi korak ka
isključenju manjina iz političkog života?
Ne zna se kakav će prijedlog biti pa ne mogu konkretno
govoriti o tome, ali najave ne zvuče nimalo dobro. Kako god bilo, ako
se krene u tu kampanju, opet će se demokratske procedure vješto
koristiti da bi većina odlučivala o pravu manjina, što je loše i za
međusobno povjerenje među građanima i za povjerenje u demokratske
procedure od strane manjina. Referendum sigurno nije dobar model za
odlučivanje o pravima manjina jer on kao model odlučivanja ne uključuje
smiren prostor za raspravu i kompromise, već je samo važno dobiti jedan
glas više od druge strane na neko da-ne pitanje. Ako želite pokazivati
mišiće manjini, referendum je za to najbolje sredstvo.
Deklarativna motivacija HNS-a i SDSS-a za koaliciju s HDZ-om je pomicanje društva barem malko prema centru. S obzirom na aktualnu slabost SDP-a, čini se da je trenutačno pokušaj ‘moderiranja’ HDZ-a
jedina suvisla mogućnost. Koliko vam se (ne)uspješni čine ti pokušaji,
posebno po pitanjima ustaškog pozdrava i kurikularne reforme?
Meni se isto čini da neko vrijeme nećemo imati pristojno društvo bez pristojnog HDZ-a,
tako da mi ta koalicija u samom početku nije bila odbojna zamisao. No
stvari sad prilično loše izgledaju. S vremenom, ‘Za dom spremni’ postaje
legitimni pozdrav za koji više nitko – osim predsjednice – ni ne
pokušava reći da nije ustaški. Zbog inzistiranja SDSS-a
stvara se dojam da je ustaški pozdrav problematičan zbog toga jer smeta
srpskoj manjini, kao da je to pitanje povrijeđenih osjećaja manjine, a
ne pitanje podrivanja same legitimnosti Republike Hrvatske koja je
izražena u suprotnosti prema NDH. Upravo zato, priče o nečijim povrijeđenim osjećajima koje je isticao Plenković
po pitanju ploče u Jasenovcu su bespredmetne – ploča s imenima
poginulih branitelja ne bi trebala vrijeđati nikoga, a ustaški pozdrav
bi trebao vrijeđati svakoga. Što se HNS-a
tiče, daleko je iduća jesen za koju je najavljeno provođenje
pilot-projekta kurikularne reforme. Tek će se tada moći vidjeti je li
politički suicid HNS-a imao neku svrhu.
Neka Bernardić pauzira s doktoratom
Kriza u SDP-u se
produbila od dolaska na čelo stranke dezorijentiranog Davora Bernardića.
Kritičari glavnim problemom stranke proglašavaju nedostatak ‘pravog’
vođe. Međutim, socijaldemokratske partije su u krizi diljem Europe.
Koliko je slabost SDP-a rezultat lošeg vodstva i naše političke kulture, a koliko tek lokalna verzija opće krize socijaldemokracije?
Ima tu svega pomalo. No meni glavni problem SDP-a
nije nedostatak pravog vođe, iako je u političkom radu to vrlo važno.
Primarni je problem nedostatak nekog socijaldemokratskog programa koji
bi dao uvjerljivost i vodstvu i stranci u cjelini. Bernardić,
koliko sam shvatio, piše doktorat o socijalnim faktorima koji utječu na
ishode obrazovanja. Neka napravi pauzu od doktorata i napiše politički
program koji ističe povećanje jednakosti u obrazovanju i smanjenje
ostalih socijalnih nejednakosti. Neka uzmu barem nekoliko problema
socioekonomske nejednakosti i nametnu ih u političkoj agendi. Čak je i Tony Blair
inzistirao na tome da je njegova vlada smanjila nejednakosti u društvu i
u nekim je segmentima bio u pravu. Nevjerojatno je da kod nas takvih
rasprava nema, iako društvena istraživanja po tom pitanju pokazuju
poražavajuće rezultate.
Nedavno je u Novostima Đorđe Pavićević upozorio da
ljevica čini grešku prepuštajući liberalima pojmove koji su u prošlosti
imali emancipatorni potencijal, poput ljudskih prava. I vi tvrdite da je
odricanje ljevice i desnice od liberalizma problem?
Imao sam u vidu posebno egalitarni liberalizam koji
ističe važnost socijalne jednakosti, redistributivnih politika i
smanjenja ekonomske nejednakosti, ali prihvaća činjenicu pluralizma
različitih koncepcija dobrog života kao dio svog ideala. Dakle odbacuje
se teza da se zakonima može štititi tradicionalno-konzervativni način
života ili izgrađivati novog socijalističkog čovjeka. Institucije moraju
biti slobodne da ljudima pruže slobodu u odabiru načina življenja bez
obzira na to da li te načine smatramo pogrešnim, grešnim ili
iracionalnim. John Rawls, najznačajniji
liberalni autor 20. stoljeća, jasno kaže da se njegova liberalna
koncepcija pravednosti ne može potpuno ostvariti u kapitalističkom
uređenju i nudi drugačije modele, o kojima se trenutno vrlo živo
raspravlja. Odbaciti liberalnu teoriju zbog navodne veze s neoliberalnim
politikama je pogrešno. Time se gubi i normativni temelj za vrednovanje
pluralizma koji je u srcu liberalizma. U tom smislu, demokracija mora
biti liberalna, inače se pretvara u demokratski despotizam.
Postoji li u Hrvatskoj šansa za približavanje ljevice i liberala? Liberalne se stranke, uključujući tu donekle i SDP, čine bezidejnima ili nezainteresiranima za programe široke solidarnosti?
Mislim da bi SDP prvo trebao postati prava socijaldemokratska stranka, u tome već ima dovoljno liberalizma o kojem sam govorio. Čini mi se da SDP
još uvijek ima nekog političkog kapitala, jer je i dalje druga stranka u
parlamentu, da mobilizira ljude sa socijaldemokratskim politikama. S
druge strane, bilo bi dobro da lijeve stranke ne ulaze u demokratsku
političku borbu s tvrdnjom da ni sa kime neće koalirati, da ne postoji
‘manje zlo’ i ‘bolje od’. Potreban je jedan program koji će ukazivati na
nejednakosti u društvu od najranije dobi do mirovina, reći građanima da
oni imaju pravo na egalitarnije društvo i inzistirati na politikama
koje tome doprinose.