Andrej Gnjot je
bjeloruski novinar. Trenutno u kućnom pritvoru u Srbiji čeka odluku o
deportaciji u Bjelorusiju.
“Bjeloruski
režim uništio mi je život, a sad to radi rukama srpskog suda. Izgubio sam dom,
porodicu, posao. Moji prijatelji i rođaci ostali su bez novca kojim su mogli da
plate advokate, pa čak i hranu u zatvorskoj jediniciji, i to već u februaru
2024. Pokrećemo dobrotvorne akcije prikupljanja sredstava. Imamo volontere koji
nam pomažu. Nikad nisam mislio da ću se ikada naći u tako teškoj životnoj
situaciji. I, doduše, još ne znam kako da obnovim svoj život. Uključujući i
zdravlje koje sam izgubio u zatvoru” – kaže Gnjot u razgovoru za BUKA magazin.
Možete li podijeliti priču o tome kako ste postali
tražena osoba u svojoj zemlji?
Shvatio sam da
se nešto čudno dešava u mojoj zemlji još 1999. godine, kada sam imao 16 godina.
Upravo sam upisao novinarsku školu i prvi put u životu otišao sam na veliki
miting. Ovaj skup je nazvan “Marš slobode” i okupio je najmanje 100
hiljada ljudi. Sve sam vidio svojim očima i shvatio da je sve što su mi rekli
na televiziji bila monstruozna laž. Sa svakim novim izborima situacija je
postajala sve gora i gora – novinari (uključujući i mene) gubili su posao ili
nisu mogli da nađu novi, uvedena je stroga cenzura, neistomišljenici su
potisnuti, a izbori su se pretvorili u farsu. Za 80 posto Bjelorusa izbori
2020. bili su prekretnica. Svi smo konačno shvatili da ne možemo nastaviti
ovako da živimo. Da ne možemo živjeti u zemlji koja se pretvara u Sjevernu
Koreju. Protesti su započeli s razlogom: režim ne samo da je eklatantno i
bezobrazno namještao izbore, već je počeo da guši proteste na najbrutalniji
način, bacajući granate na obične ljude, pucajući na njih, šaljući naoružane
vojnike i policiju. Tri užasna dana zemlja je bila bez interneta i bez znanja
šta se dešava. Svake noći sam čuo kako su na ulicama eksplodirale svjetlosne i
bučne granate.
I sami su ljudi
počeli da se udružuju u zajednice da se bore i brane: doktori, studenti,
radnici. Nisam mogao sjediti skrštenih ruku, ali u Bjelorusiji nije mogla
postojati zajednica filmskih stvaralaca – bilo nas je premalo. Pomogli su mi
slučajnost i prijateljstvo: tako smo ja i još dvoje bjeloruskih sportista
osnovali udruženje – Slobodno udruženje bjeloruskih sportista SOS BY. Uključuje
12 najpoznatijih sportista, učesnika i pobjednika Olimpijskih igara, osvajača
zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja. Naše pismo za otvorene poštene izbore,
protiv nasilja, za poštovanje zakona i ustava zemlje potpisalo je više od 2000
sportista i zaposlenih u sportskoj industriji Belorusije. Takođe sam počeo
aktivno da sarađujem sa nezavisnim stranim i bjeloruskim masovnim medijima kao
novinar volonter. Sada je bjeloruski režim sve ove medije, kao i naše građansko
udruženje, uvrstio na listu ekstremista. To znači da svim učesnicima, svim
novinarima prijete monstruozne kazne zatvora. Na primjer, poznata plivačica i
članica našeg udruženja Aliaksandra Gerasimenia osuđena je u odsustvu na 16
godina zatvora u Minsku. Šta da kažem?
Koje su alternative izručenju? Koje ste pravne savjete
dobili?
Jedina
alternativa je poštovanje međunarodnih i domaćih zakona, konvencija i
sporazuma. Nijedna osoba ne može biti izručena iz političkih razloga. Višem
sudu u Beogradu dostavio sam više od 78 dokaza o svom političkom djelovanju,
dokaze o mučenju i ubijanju političkih zatvorenika u bjeloruskim zatvorima,
dokaze o falsifikovanju krivičnog postupka i zahtjev Interpolu. Iako me Viši
sud nije htio saslušati i zatvarao je oči pred očiglednim činjenicama, računam
na pažnju i profesionalnost Apelacionog suda. Mi to čekamo. Ne samo ja, nego
stotine hiljada Bjelorusa koji su protjerani iz svoje zemlje, kao i milioni
onih koji su ostali zatvoreni u Bjelorusiji kao u zatvoru. Moj slučaj je nada u
pravdu ne samo za mene, već i za njih.
Kako se osjećate u kućnom pritvoru u Srbiji?
Osjećam se dobro. Znate, sve što nije zatvor
ili smrt je u redu. Nakon zatvora, kada vam se uskraćuju osnovne stvari u
životu, sretni ste zbog situacije. Tako da nemam na šta da se žalim. Dobro sam.
Je li to ipak skupo rješenje, s obzirom na okolnosti u
kojima Vam je onemogućen novinarski angažman?
Bjeloruski
režim uništio mi je život, a sad to radi rukama srpskog suda. Izgubio sam dom,
porodicu, posao. Moji prijatelji i rođaci ostali su bez novca kojim su mogli da
plate advokate, pa čak i hranu u zatvorskoj jediniciji, i to već u februaru
2024. Pokrećemo dobrotvorne akcije prikupljanja sredstava. Imamo volontere koji
nam pomažu. Nikad nisam mislio da ću se ikada naći u tako teškoj životnoj
situaciji. I, doduše, još ne znam kako da obnovim svoj život. Uključujući i
zdravlje koje sam izgubio u zatvoru.
Smije li se zaključiti da odnos prema mogućnosti
deportacije u Bjelorusiju govori nešto više o političkoj situaciji u Srbiji?
Nemam dovoljno
informacija da to kažem. Znate, Srbija izgleda veoma moderno, veoma
civilizovano. Srbija je apsolutno normalna evropska zemlja. Štaviše, vidim da
Srbija ide u budućnost, radi na svojoj aplikaciji za ulazak u Evropsku uniju,
član je Evropske komisije, biće domaćin Expo 2027 za samo tri godine. Ovo su
odlični pokazatelji! Ali zašto sam onda u tako divljoj situaciji, kada moderna
država i moderno društvo žele nahraniti krvoločnu diktaturu sa mnom? Mislim da
je to neka lokalna greška. Mislim da je to mogla biti ljudska greška. I
vjerujem da se ova greška može brzo i lako ispraviti. Srbija ne treba da ima
moju krv na rukama.
Možete li podijeliti savjete svojih advokata u ovoj
situaciji? Da li biste rekli da mediji i medijske organizacije imaju moć da
mijenjaju odluku suda?
U ovom trenutku
još nismo pobijedili, što znači da ne mogu dati nikakav savjet. Ali sa
sigurnošću mogu reći da bih bez medijske podrške bio bezimeni papir na nečijem
stolu. Mogli bi me tiho poslati u smrt, a da to niko nije ni primijetio. To je
pravi zastrašujući dio. Zato uviek govorim ljudima – ne ćutite. I to ne zato
što sam i sam novinar, već zato što znam da zlo voli tišinu. Zato ljudi, ne
ćutite!