Ovaj tekst nastao je tog dana kada sam ga prvi put video u plavom
dresu. Posle sam ga samo prepisao, onog dana kada je obećao da će dati
sve od sebe da pobedi. I opet ga prepisujem, kada znamo da je, nažalost,
zauvek poražen.
Preminuo je Siniša Mihajlović.
Borovo. Radničko naselje u blizini Vukovara – jedna fabrika, aerodrom
i put koji deli stambene zgrade i kuće. Ravnica je depresivna u jesen, a
uspavana u zimu. Sneg je znao da zatrpa i tu “borovsku cestu” i manje
puteve u naselju i da tako natera Borovčane da se uz domaće šunke i
bećarce druže pokraj kaljevih peći. Oni koji su s vremena na vreme znali
da provire kroz namaknute žaluzine, mogli su da vide onog Bogdanovog,
čupavog, starijeg sina, kako prti sneg i trči ka aerodromu.
Siniša. Bilo je to popularno ime u Slavoniji krajem šezdesetih. Bilo
ih je nekoliko među klincima koji su se okupljali na terenu “Rio” pored
aerodroma, ali je uvek na kraju leksikona pored prezimena simpatije
pisalo samo jedno. I uvek su samo jednog Sinišu stariji uzimali za
fudbal. Onog starijeg sina Bogdana Mihajlovića.
Dečak koji je od majke za svaku slabiju od petice dobijao grdnju, a
od oca za svaku pocepanu loptu po jednu novu, bio je ubeđen da će uspeti
iako za tako nešto sudbinski nije bio predodređen.
Borovčani nisu imali u genu da “pokoravaju svet”, a u najboljem
slučaju pronalazili su dobre poslove u Vukovaru. Živeli su mirno,
ravničarski, pa ih je tako zatekao i rat, u raskoraku. Da nije bio
talentovan i da nije bio besprekorno posvećen, možda bi mu životna sidra
ostala zabodena u njivama koje su preriljale granate, umesto seljaka sa
traktorima i volovskim zapregama.
Na sreću, bio je.
Na sreću svih onih za čije klubove je igrao. Onih koji su uz njega
stajali dok se intonira himna, pa i onih koje je terao da nauče reči. Na
sreću onih koji umiru u lepoti i onih kojima je kao opravdanje za lične
gluposti potreban neko gori, da kažu – vidiš da čak i on pravi sranja.
Na sreću fudbala. I na moju sreću.
Niko više ne čuva video rekordere, a po sto puta presnimljene kasete
davno su na deponijama. Osim onih koje se pažljivo čuvaju jer kada se
trake premotaju na početak, one i dalje prikazuju rumenog dečaka sa
velikim loknama kako šparta uzduž i popreko, kako na razdaljini od dva
dana jahanja šalje pas u trepavicu, kako ne promašuje slobodne udarce,
kako podiže kolena i pesnice dok slavi. Kako klizi po travi.
Kada ti te trake budu prvi, širom otvoren, prozor u fudbal, u potrazi
za tim rumenim dečakom zavoliš i italijansku ligu, a ko zavoli Kalčo,
on voli i muziku i ljude i gurman je i romantičar.
I onda budeš malo iščašen. Budeš jedini dešnjak koji loptu šutira
levom nogom. Budeš neko ko diže kragnu na dresu reprezentacije SRJ bez
broja, iako se uvek znalo da na tom tvom dresu može da bude samo broj 11
i nikada nijedan drugi. I hoćeš da budeš prgav iako si plah. Opredeliš
se da budeš ters i da budeš neprilagođen. I šatiraš se da budeš plav,
kao on, ono jednom. I lojalan si do gluposti i samodestruktivan preko
svake granice.
I tek kasnije sve to počinješ da razumeš, da pripisuješ jednom od
heroja svog detinjstva koji to možda nije trebalo da bude, ali je baš
tako i jedino ispravno.
A onda saznaš da je Siniša Mihajlović teško bolestan i u jednom danu
shvatiš da je od prvog trenutka kada je kročio na Čizmu, tvoj fudbalski
superheroj bez plašta, postao nekome nešto.
I Manćiniju i Totiju. I Romi i Laciju. I Alesandru Del Pjeru i
njegovom lepšem imenjaku Nesti. I ludom Masimu Fereru i još luđem Mateu
Salviniju. I Interu i Milanu. I Svetskoj fudbalskoj federaciji i Bogu i
vragu.
Shvatiš tada da nisu u pitanju VHS kasete preko kojih ste se
upoznali. Nego način na koji prgavi Slavonac začikava sudbinu, rizikuje i
dobija, ujeda, krši, lomi i pobeđuje.
Kada mu je 1987. posle prijateljskog turnira Dinamo ponudio samo
stipendiju, a on ih odbio, selektor juniorske reprezentacije Mirko
Jozić, ucenio ga je da neće ići u Čile sa reprezentacijom ako ne potpiše
za Modre. Odbio ga je, a titulu „Čileanaca” gledao je na televiziji sa
drugarima iz Borova. Put ga je preko Vojvodine odveo do Zvezde koja mu
je umesto stipendije dala 240 hiljada maraka na četiri godine, stan i
novu mazdu. Mihajlović je uzvratio najvažnijim golovima na putu ka
evropskoj tituli, a onda su stvari došle na naplatu. U finalu
Interkontinentalnog kupa Zvezdu je dočekao Kolo-Kolo, sa Jozićem na
klupi. Možda je Jugović dobio nagradu za najboljeg igrača, ali je
najveću pobedu te večeri ostvario Mihajlović.
Kada je rat počeo da šenluči poljima širom Slavonije, neki su igrači u
Bilom bili Slaven Bilić, a neki su bili Štimci. Sa ovim drugima
Mihajlović je ulazio u otvorene sukobe, a njegova legendarna izjava –
„fudbal me tada nije zanimao, išao sam na teren samo da se tučem” –
govori o stanju u kom se nalazio mladić iz mešovitog braka. Kada su ga
na popisu, nekoliko godina ranije, pitali koje je nacionalnosti, rekao
je da je Jugosloven, ne znajući šta drugo da kaže. Silom prilika morao
je da bira strane. Na to su ga naterali oni koji su pucali u njegovu
sliku iz Barija u porodičnom domu. Postao je Arkanov omiljeni fudbaler.
Bio je tempirana bomba. Poput nekog pankera, ekscentričnog, duge kose,
spreman da napravi problem.
Godinama kasnije, nacionalizam ga nije pojeo. Pobedio ga je u sebi na
„Maksimiru”, pobedio ga je i godinama kasnije kada je stegao ruku
Štimcu. Zapravo ga je pobedio još onda kada je najstarijoj ćerki dao ime
po majci. Hrvatsko ime, u vihoru srpstva.
Viktorija. Viktorija Mihajlović. Nego kako drugačije.
Kada su ga odbacili u Romi, zaobilaznim putem je došao u Lacio i osvojio titulu posle čuvene Peruđe, kišnije i od Stouka.
Kada su Italijani kao deo NATO alijanse učestvovali u bombardovanju,
gledali su ga kako ispod dresa otkriva majicu sa porukama mira.
Kada ga je bivši saigrač, golman Sampdorije, zezao u tunelu pred
utakmicu, on mu je poručio da ga se pripazi. Ferone je tog dana dobio od
Mihajlovića tri gola, sa mašnicom – sva tri iz slobodnih udaraca.
Kada su govorili da je mator, trenirao je najviše, da ne bruka trenera koji u njega ima poverenja.
Kada nije mogao sam, bio je tu Manćini, „da odlije đe je prepunano”.
Kada nije pomagao Manćini, oslanjao se i na Fortunu – onda kada je
prelazio granicu, kada je pljuvao, lomio rebra, ulazio u sukobe, kada
nije poštovao autoritet.
Preživeo je Jeremisa i Patrika Vijeru. Preživeo je sve neizvesne
pobede na ivici infarkta i sve teške poraze. Preživeo je svoj
temperament, hirove nekih trenera i „trenera”, godine koje su skakavci
podelili sa sankcijama, „Maksimir”, rat preko telefona, zmije koje mu je
u ormarić podmetnuo Anđelo Peruci. Preživeo je medijske natpise, povike
da je „srpski ciganin”, uvrede, transparente. I izgledalo je da je
preživeo sve. A onda se u njegov život ušunjala bolest. Nešto protiv
čega ne pomažu ni Fortuna, ni Manćini.
Nešto protiv čega je morao da se bori sam.
Prvi šok usledio je kada je postalo jasno da čovek otporan na sudbinu
može da se razboli. A drugi kada je otkrio da je u pitanju leukemija.
Ništa tu ne štima. Ako je najteža među bolestima već morala da se
ušunja u njegov život, kurvanjski kako samo ona ume, onda je to morao
biti neki najbenigniji tumor testisa, čije će terapije Siniša izdržati
stojeći. Morali su biti testisi, da nam i bolest bespogovorno dokaže da
Mihajlović ima čelična muda.
Ponekad u životu logika ne igra glavnu ulogu.
Pa da je do logike, ona se životna sidra možda nikada ne bi podigla iz Borova naselja.
I nikada ne bi bio u prilici da i posle svih pobeda, posle preokreta,
još jednom pokaže svima da je spreman na sve kako bi opet pobedio.
Viktorija. Nego kako drugačije.
Iako je, danas, na kraju, sasvim drugačije ispalo.
Heroj ulice sa gospodskim manirima i dripac sa kravatom. Najtvrđi tip
sa najmekšim loknama, najmekšim izgovorom i najmekšim stopalom. Panker u
duši koji je voleo splavove. Mesar koji zna fudbal. Slavonac iz Rima,
iz Milana i Bolonje. Naš Italijan. Njihov ludi Srbin. Moj heroj
detinjstva. I moj najveći intervju, koji ipak nismo stigli da uradimo.
Čupavi, stariji sin Bogdana Mihajlovića.
Siniša.
Adio.
Nedeljnik.rs