RAMBO AMADEUS za BUKU: Znanje je sloboda, glupost je zaraznija od korone

"Riječi su doživjele inflaciju, služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno domaćinstvo koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze, kokoške, baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i energiju na ono što ne valja"

Ernest Bučinski / 29. August 2020

Foto Jelena Jovanov

Antonije Pušić, umjetničkog imena Rambo Amadeus, umjetnik je za kojeg se s pravom može reći – da ga nema morali bi ga izmisliti. Po svemu se razlikuje od svojih kolega muzičara. Popularan je, mada ne svira pop muziku, mainstream je, ali u isto vrijeme i avangarda, originalan je i svojstven, postojan, odličan muzičar i tekstopisac. Neko bi rekao da je u svom svijetu, ali samo zato jer niko ne može da mu parira, mada su mnogi pokušavali da ga kopiraju. Ukratko, Rambo Amadeus je svjetski mega car. Preko trideset godina leti na muzičkom nebu, ne dozvoljavajući sebi da bude Ikar muzičke scene, iako su mnoge njegove kolege koje su počinjale karijeru krajem osamdesetih zabistale, ali ubrzo potom i zgasle. Iako je karijeru započinjao u vremenima političkih previranja u Jugoslaviji, a kasnije i ratnih strahota, on je uspio da nađe sebi mjesto na muzičkoj sceni ex-Yu prostora i da bude prihvaćen u svim novostvorenim državicama od Vardara do Triglava.

Njegova kritička oštrica je iskrena i okrenuta uvijek prema onima na vrhu, koji vladaju, „sivoj eminenciji” odgovornoj za zlo koje nas je snašlo, pa ga je publika prihvatila kao čovjeka i umjetnika koji je na njihovoj strani bez obzira na njihovo ime, prezime, vjeru i naciju. Koliko je borac za bolje i poštenije društvo, toliko je i zaljubljenik u prirodu. Ekolog je, borac za očuvanje okoliša, čistu energiju i zdravu hranu. Iza njega je osebujan muzički opus, dvadesetak studijskih i živih albuma, a zadnji materijal na kojem je radio posljednjih godinu dana nazvao je ”Brod budala”. 


Sa Rambom Amadeusom razgovarali smo o karijeri, muzici, ali i o aktuelnim globalnim problemima, ekologiji i trenutnoj situaciji u svijetu.

Tvoj najnoviji album zove se „Brod budala”. Kud plovi ovaj naš „brod” i da li se na njemu zaista nalaze budaletine ili samo izgubljeni, zbunjeni ljudi?

Mi se nalazimo u periodu najvećeg izumiranja biljnih i životinskih vrsta u poslednjih 60 miliona godina, dok se ljudska populacija od pojave parne mašine - za samo 200 godina udesetostručila, baš otkad  je i krenulo uništavanje prirode.  Čovjek je tu očigledno najveća štetočina, koja se razmnožava na uštrb svih ostalih živih bića. Cyber Dinosaurus koji gazi i proždire sve oko sebe. Ili ćemo kao vrsta promijeniti ponašanje, ili će vremenom, kad pojedemo sve oko sebe i potrošimo resurse, pitku vodu, kiseonik,  neumitno doći do drastičnog smanjenja  ljudske populacije. Prvobitna zajednica homosapiensa brojala je manje od jedan milion jedinki, danas nas je sedam milijardi. Prije samo dvjesto godina bilo nas je manje od milijarde. Bahato se ponašamo kao vrsta. Zaista bi bilo tužno da nas najinteligennija bića u ovom uglu kosmosa  uznemirena priroda skroz  istrijebi.  Svima je jasno da je svijet, ovako organizovan kao sada, zaista brod budala, za čijim kormilom se nalazi slijepi profit, sasvim nezavisan  od ljudske volje,  koji ima samo jedan cilj, uvećanje, makar i po cijenu brodoloma. Još da dodam, postoji velika razlika između društva i pojedinca. Pojedinac može da bude veoma razborit, ali se zapravo društvo u cjelini ponaša kao najgluplji pojedinac. Od razboritih se očekuje da djeluju, utiču na društvo – njihova pasivnost je zapravo rđavija rabota od štetnog djelovanja glupih. Da bi glupost dominirala,  dovoljno je da pametan  pojedinac ne reaguje. Glupost je zaraznija od korone.    

Iz albuma u album tekstovi tvojih pjesama sve više odišu mudrošću, što bi Dalmatinci rekli „udaraš u sridu”. Da li sebe nekad doživljavaš kao modernog Njegoša?

U svakom ko se rodio i odrastao u Crnoj Gori čuči mali Njegoš, manje ili više moderan. Više bih volio da za dvije stotine godina nekog novog prozovu “Moderni Rambo Amadeus”. Ipak je svetovna poezija my cup of tea. 

„Udaraš” po svemu, svakome i svačemu, od prizemnog građanstva do onih koji su na najvišim položajima. Imaš li nekad problema zbog toga? Dobiješ li ponekad neku „ćušku” sankcije od tih „viših instanci”, zabranu nastupa, veći porez na nekretnine...?

Pa nema me nešto po televizijama i radiju, ali internet je svakako preuzeo primat, pa i nisam nešto oštećen. Modernim, neoliberalnim vlastima je potpuno svejedno šta kenjate, samo ako im ne dirate u njihovu lovu, još  ako im niste na platnom spisku, jebe im se. Samo te ne angažuju - prinuđen si da gledaš kako oportune kolege upitnog talenta uzimaju dobre poslove tebi ispred nosa. Ja sam okej s tim, volim da sam po strani, udobno je, ne moram da  igram “pipirevku”.  

Vezano za prethodno pitanje. Misliš li da treba da bude više javnih ličnosti, u koje svakako spadaju i muzičari, koji bi imali prosto rečeno „veće testise” da se odupru postojećem stanju, to jest onima koji ovo stanje drže pod kontrolom – vlastodršcima?

Džaba je kenjaža. Treba  praviti konkretne stvari. Male, off grid sisteme, domaćinstva, proizvoditi svoju energiju i hranu, biti što je moguće više nezavisan od sistema, to djelovanje ima malo više smisla nego “plašiti mečku rešetom”. Riječi su doživjele inflaciju, služe samo za manipulisanje. Više vrijedi jedno domaćinstvo koje ima svoje solarne panele, ribnjak, koze, kokoške, baštu, seoski turizam, nego trošiti riječi i energiju na ono što ne valja. Treba biti konstruktivan, sprovoditi ideje. Sad je glavni hit u svijetu  praviti baštice na krovovima zgrada. Uz malo truda stanari imaju svoje začine, povrće, cvijeće, a zgrada postaje dodatno toplotno izolovana, štedi se struja na hlađenje i grijanje, naročito onih koji žive ispod ploče. I naravno, glasati za sekularne, ekološki osviještene  stranke, kad god se ukaže mogućnost. Teško da kreacionisti mogu da budu ekolozi, ako su uvjereni da je Bog stvorio zemlju za sedam dana, onda je logično da vjeruju i da će je popraviti za jedno popodne. Ja bih to popodne radije bio negdje drugo. 

Misliš li da je dužnost javnih ličnosti da se odupru tim „čuvaocima ovdašnjih nacija” koji se služe svim sredstvima da se održe na pozicijama, pa i govorom mržnje prema komšijskim narodima. Koliko nas zapravo ta narativna mržnja i mržnja uopšte sprečavaju da živimo bolje?

Nisu oni izmislili to „Divide et impera”. Zavadi pa vladaj izreka je još iz Rimskog Carstva. Uspijeva  više od dvije hiljade godina, ali siguran sam da će ljudima kad-tad dosaditi da se dijele i žive u mržnji. Naposljetku, valjda se ljudi umore od mržnje. Neki narodi su već uspjeli u tome, pogledajte cijelu Sjevernu Evropu. Dvjesto godina nisu ratovali. 
A prije toga jesu svaki dan, vijekovima, pa im je dosadilo. Dosadiće i nama. I nacije će kao pojam, baš kao što su i nastale, jednog dana nestati. Prosto, ljudi će tražiti neke nove, modernije i kompleksnije kolektivne identitete i kolektivne simulacije. 

Da li umjetnici ikako utiču na javno mnijenje i mogu li da mijenjaju postojeća stanja i svijet oko sebe?

Mogu da mijenjaju senzibilitet, stanje svijesti, da nema kulture, danas bi se ljudi jeli između sebe. Mogu mnogo, samo je problem što se mnogo tog lijepog zanata danas naziva umjetnošću. Umjetnost bez etičkih ili barem estetskih propitivanja i provokacija je kič. Kič je gori od šunda, jer je simetričan, sladak, ulazi pod kožu i uspavljuje težnju ka slobodi. Šund je mnogo manje opasan, on je vidljiv, profan, glasan, lako ga je prepoznati i zaobići. Sva “umjetnost “ koju i lokalna i svjetska vladajuća elita  protažira je kič, što je sasvim normalno, jer je lakše upravljati uspavanim mozgovima. Šund se  propagira kad treba odgojiti generacije jeftine radne snage, da bi čovjek pristao da radi težak, glup posao za malu platu, mora prethodno mozak da mu se impregnira šundom. 

Album si počeo da stvaraš kada korona nije ni bila na pomolu. Da li si ikada predosjećao da bi nas mogla strefiti ovakva pošast i propast?

Da, predosjećam odavno, ali mislim da je ovo samo uvertira. Ozbiljna ekološka kriza tek slijedi, a sa njom i uvođenje vrlo tvrdog totalitarnog društva, koje se sada lagano vježba. Ukoliko se ne dogodi neko čudo, kome se nadam. Nadam se nekom izumu koji će usisati sav višak Co2 iz vazduha i od njega proizvesti proteinski dodatak jelima. Teoretski je moguće. Sav živi svijet oko nas je od ugljovodonika. Za pretvaranje ugljen dioksida u hranljivi protein treba ti samo vodonik, koga ima koliko hoćeš, malo energije i dosta  pameti. Nadam se i trenutku kad će dobijanje struje iz uglja postati skuplje od dobijanja struje iz solarnih panela, a taj datum je jako blizu. 

Zasad svoj materijal promovišeš preko društvenih mreža i internet sajtova. Hoće li biti uskoro i nekih naznaka živih nastupa? Vjeruješ li da će se ovo čudo zvano kovid-19 ikada stišati?

Mislim da će se u okviru totalitarne agende drastično smanjiti mogućnost javnih okupljanja, ali s obzirom da je moj opus ipak underground, underground je uvijek nalazio načina da se izrazi. Evo, sada već  DJ-evi puštaju snimke navijanja na praznim stadionima, da se lože fudbaleri i gledaoci. Meni to liči na dugoročno rješenje. 

Veliki dio stanovništva i ne vjeruje da taj virus postoji. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Veliki dio stanovništva vjeruje u razne gluposti, a ne vjeruje u ono što im je ispred nosa. Postoji virus, nesumnjivo, samo je ogromna diskrepancija između brojeva i reakcija država. Od Španske groznice je prije sto godina umrlo između stotinu i tri stotine miliona ljudi, više nego u prvom i drugom svetskom ratu zajedno, ali taj događaj se nije učio u školi. 

Jedno pitanje vezano za tvoje pjesme koje se bavi muško-ženskim odnosima i drugim svakodnevnim životnim dilemama čovjeka srednjih godina. Hvata li te nekad panika od prolaznosti života i žal za mladošću?

Nemam žal za mladošću, ali imam strah od nemoći i poniženja. U primitivnim društvima kao što je balkansko, stariji ljudi se preziru, tretiraju se kao glupani, naročito ako nisu bogati. Ne bih volio da kao starac doživim prezir okoline. U ruralnim sredinama još uvijek srećom starci imaju poštovanje, pa kad uhvatim godine, vjerovatno ću se povući u planine. 

Ti si porodičan čovjek, ali si i jako popularan. Kako si uspio da održiš i porodicu i karijeru, a znamo da se nalazimo u eri razvaljenih porodica i muzičkih karijera koje su prepune stranputica i loših procijena?

Pa, to je stvar kućnog vaspitanja. Trudio sam se od početka da se distanciram od vrtloga estrade svjestan činjenice da će mi i zarada biti manja, ali ispostavilo se kao sasvim dobra doktrina. Sinovi su mi izrasli u pristojne i poštene ljude. Teško bih podnio činjenicu da sam odgojio tri bitange. 

Tvoje muzičko putešestvije nikad nije prestajalo, ali nije krenulo ni putem ekstremne komercijale, čak ni pjesma koju si radio za Evroviziju. Non-stop si prisutan na sceni, ostao si svoj trag, a inspiracije, čini se, imaš i više nego ranije. Ima li tu neke magije ili je sve samo u radu?

Sve je u mjeri. Važno je ne dosađivati publici. Imati mjeru i u broju svirki, i u broju albuma i u broju medijskih nastupa. Da govorite samo kad imate nešto da kažete, a ne da mlatite praznu slamu. Nekad nešto valja i pročitati, pristojan autor zna da je bilo mnogo genijalnih djela i prije njega, što više poznajete čitavu istoriju umjetnosti, takođe i savremenu scenu, to će biti manja mogućnost da postanete staro laprdalo koje je odavno prestalo da bude ineresantno bilo kome osim samom sebi. 

Imaš li nešto da poručiš našim čitateljkama i čitaocima?

Znanje je sloboda. Što više znate, veći je prostor kojim hodate, veće su mogućnosti da ponađete svoje parče neba. Bježite od neznalica. Ignorancija i arogancija su sestre bliznakinje. 

 

 

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.