<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Profesor Refik Šećibović za BUKU o budućnosti i krizi obrazovanja u vremenu pandemije

BUKA INTERVJU

Danas, mi još nemamo jasne obrise početka školske godine i je to dokaz da je korona kriza izuzetno uticala na obrazovanje.

11. august 2020, 9:20

Profesor Refik Šećibović osnivač je Visoke škole za turizam i menadžment iz Konjica i jedan od najboljih poznavalaca stanja u obrazovanju u regiji. Profesor Šećibović bio je pomoćnik ministra prosvete Srbije u Vladi Zorana Đinđića, a tokom njegovog mandata, započeta je reforma srednjih stručnih škola u Srbiji, po prvi put je uveden elektronski upis u srednje škole, izrađena je i usvojena Strategija za razvoj stručnog obrazovanja u Srbiji. Jedan je od osnivača Beogradske otvorene škole BOŠ (1993).

Profesor Šećibović za Buku u velikom intervjuu analizira situaciju uticaja pandemije koronavirusa na obrazovanje, prednostima i manama online obrazovanja i nastave na daljinu, posljedicama dužeg perioda provođenja online nastave, a daje  i preporuke za budućnost obrazovanja u svijet koji se bori sa koronavirusom.

Profesore, približava se početak školske godine za koju još uvijek ne znamo kako će izgledati. Kao neko ko se cijeli život bavi obrazovanjem koliko je ova kriza sa korona virusom, po vašem mišljenju, uticala na obrazovanje?

Danas, mi još nemamo jasne obrise početka školske godine i je to dokaz da je korona kriza izuzetno uticala na obrazovanje. Mi sada možemo da kažemo, da je u okviru ove krize, obrazovanje, tačnije školstvo, tek sada ozbiljno došlo na red, da se napravi društveni dogovor kako ono da funkcioniše. Jer, u stvari, proletos je problem „gurnut po tepih“ zatvaranjem škola i uvođenjem hitne nastave na daljinu, pravilnije je reći ostvaranjem nastavnog procesa od kuće.

Sada smo pred pravim problemom. Kako započeti godinu, kada je jasno da vakcine nema i da je nesigurnost rada u školi veoma velika. Korona kriza je otkrila ne samo kod nas, već i na globalnom planu, niz velikih problema sa kojima se škole susreću već poslednjih dve decenije. To su kriza učenja i primene novih tehnologija, a to je primetno  u svim segmentima obrazovanja. Školstvo već godinama, ne prati trendove u jačanju informatizacije, fleksibilnosti, ubrzanja inovativnih procesa ili sistemskih promena u samom nastavnom procesu. Modernizacija je bila na margini sistema, više kao eksperiment, nego kao sistemsko opredeljenje. Obrazovne institucije su još uvek krute, prilično zatvorene, sa vrlo ograničenim sredstvima za modernizaciju i motivisanje osoblja. Neoliberalni koncept, pri tome je stvorio prilične nejednakosti u prenosu znanja, što je usporilo razvoj čitavog sistema.

I onda nam se dogodila ova pandemija, koja je jasno ukazala, da naše zajednice,  ne samo da ne mogu bez škola, već u velikoj meri zavise od škola. Bez modernih škola,  mi smo ozbiljno ugroženi da postanemo civilizacija na silaznoj putanji, koja će sve više uticati da naredne generacije žive lošije i nesigurnije. To može dovesti do ozbiljnog narušavanja društvene ravnoteže u mnogim zemljama.

Obrazovanje je danas potreba da se vratimo na staze humanog i moralnog društva, ali obrazovanje (a to je korona pokazala) traži drugačiji društveni status, priznanje obrazovanja kao  složenog adaptivnog sistema u koji se mora ulagati i prihvatiti ga kao ravnopravnog sistema privredi, zdravstvu i nauci.  Na žalost, malo je država u kojima je takva situacija ( to su pre svega skandinavske zemlje). Naši političari u Bosni i Hercegovini  imaju sada veliki izazov pred sobom, nastaviti da se ponašaju prema obrazovanju na ovaj dosadašnji način i da potonemo u zajednicu neznanja, ili da se ozbiljno suoče sa potrebom opstanka škola kao nosioca prenosa znanja. Ova druga opcija podrazumeva,  da naši vodeći političari porazgovaraju  sa nama, koji se bavimo obrazovanjem i dobiju informaciju o opasnosti koja je pred nama.

Političari u tim razgovorima,  ne bi trebali da nam poturaju, kao barijeru ministre koji rade za određene službe (kakav je bio slučaj sa Kantonom Sarajevo) i imaju za cilj da blokiraju suočavanje sa problemima, ili bivše nastavnike koji slušaju partijske organizacije (kakve smo imali i na nivoima entiteta i kantona)  i čiji je osnovni cilj da nas ubede, da ne treba bolje i da je ovo sve odlično. Naši političari, bez obzira kojoj partiji pripadali, moraju da razgovaraju sa stručnim telima i ljudima koji se ozbiljno bave obrazovanjem.

Najbolji primjer je komisija koju je imenovala prethodna Vlada Kantona Sarajevo (čiji je kreator Damir Marjanović), koju sadašnja vlada ne samo da nije ni okupila, već ni konsultovala imaju li kakav predlog.

Još uvijek ne znamo koji će model nastave biti prisutan. Koji bi bio neki vaš model koji biste preporučili kada su u pitanju osnovne i srednje škole u BiH? Kako omogućiti bezbjedan boravak u školama?

Nema jednostavnog odgovora na ovo vaše pitanje. U članku, koji je izašao pre neki dan naveo sam jedan osnovni zahtev koji je bitan za otvaranje škola (pa i u BiH), a to je partnerstvo.

Bez uspostavljanja protokola o partnerstvu, koji će prihvatiti sve zainteresovane strane, ne bi smeli da otvaramo škole. Protokol o partnerstvu u školi u doba korone treba da prihvate i nastavnici, roditelji, lokalna zajednica, epidemiolozi i državni organi. Taj protokol treba da sadrži obaveze i odgovornosti svih strana da se postigne najviši nivo bezbednosti u svakoj obrazovnoj instituciji.

Ako sačinimo ove protokole, mi možemo da postavimo jasna pravila ponašanja u školama, da prestanemo da ignorišemo opasnost i da ne dozvolimo pojedinačna tumačenja situacije.  Škola koja se zasniva na partnerstvu u ovim situacijama, može jasno pokazati roditeljima i deci da se ozbiljno suočila sa problemom pandemije. Jer, ovaj problem ne rešavaju genijalci, koji mogu da kažu kako će se svi ponašati u školi (pogotovu ne lekari, bez obzira na znanje o opasnosti), ovaj problem  se rešava poštovanjem dogovora. Ovaj problem mogu da reše samo nastavnici sa roditeljima, prema uputama stručnjaka.

Ako ne može da se uspostavi protokol o partnerstvu, ako nema poverenja,  bolje je da deca uče od kuće na daljinu, nego da dođu u školu koja nije sigurna, koja je u haosu, u sukobima, različitim politikama itd. U takvoj školi virus će se najlakše proširiti. I na kraju će se morati ta škola zatvoriti.
To je prvi uslov. Drugi je, da svaka škola za sebe mora da radi procenu rizika i da u tom smislu iskreno i otvoreno obavesti sve partnere. Pogotovu tu je u pitanju boravak učenika u objektu i moguće izvođenje nastave.

Treći uslov je poverenje. Bez međusobnog poverenja menadžmenta škola, nastavnika, učenika, roditelja i lokalne zajednice, sve je ovo besmisleno pričati. Direktori škola i nastavnici ne smeju se ponašati odbojno prema učenicima i roditeljima, već suprotno, moraju što više komunicirati sa njima. A pri tom, nije potrebno da ih ubeđuju, već da ih savetuju. Odluka da li se vraćaju u škole ili ne treba da bude na roditeljima.

A šta je sa fakultetima? Kako je najbolje u ovim obrazovnim institucijama organizovati rad?

Mislim da na globalnom i nacionalnom planu treba očekivati da će univerziteti nastaviti sa nastavom na daljinu, pre svega, jer teško mogu ispuniti epidemiološke zahteve. Vi znate, da je na većini fakulteta nastava tako koncipirana, da se ona odvija u velikim učionicama i amfiteatrima, sa  veoma bliskim kontaktima u samoj instituciji. Na brzinu stvaranje malih grupa i projektovanje održavanja distance je skoro nemoguće. Zato, dobro bi bilo da samo nastavu u laboratorijama i praktičnu nastavu održavati, jer tu je moguće raditi u manjim grupama. Dok, sve oblike teorijske nastave prebaciti na nastavu na daljinu. Takođe je, takva situacija sa ispitima, kod njih je mnogo lakše održati distancu i raditi više dana u manjim grupama u prostorima koje treba stalno provetravati i odrzavati prema uputama epidemiologa. Mada mislim da dobra organizacija nastave na daljinu, omogućava i kvalitetno ispitivanje. Ali, to je tema za sebe.

Ali, ovde nije kraj zahtevima koje treba da univerziteti dobiju.

Ono što treba posebno pokrenuti, a to je da roditelji i studenti u doba korone dobiju odgađanja plaćanja troškova studiranja, po mom mišljenju niko u doba korone ne treba lično da plaća proces obrazovanja. I to na javnim i privatnim fakultetima, a da njihove obaveze preuzme država stvaranjem posebnih fondova, koji će preko banaka, školarine pretvoriti u vaučere (odnosno zajmove) koji će doći na naplatu posle korona krize. Prvo, trebalo bi do 1. 10. 2020. ukinuti samofinansirajuće studente na svim javnim univerzitetima. U isto vreme treba, dogovoriti da se svi oblici finansiranja prebace u vaučere.

Ovde se radi o vrsti državnog zajma studentima i univerzitetima. Kao što se odvija obustava otplaćivanja kredita u nekim zemljama, samo ovde umesto školarine, uzimao bi se vaučer, koji bi fond i država pokrili, a ovi vaučeri bi došli na naplatu za dve ili tri godine u obliku kredita. Ono što bi bilo jako dobro, a to je da se svi troškovi studiranja pokriju iz sredstava fondova i države. Da se ne uzima novac od stanovništva koje sve više ostaje bez posla i koji sami žive u neizvesnosti. Time ćemo spasiti i institucije, ali i onemogućiti odustajanje od studiranja.

Druga stvar, ministarstva bi morala da zatraže od svih visokoškolskih institucija da naprave Centre za učenje na daljinu, kao specijalizovane delove institucije za ovaj vid nastave i da naprave plan napretka u ovom obliku nastave. Učenje na daljinu treba da postane obavezan oblik rada na univerzitetima, bez obzira u kojoj meri ga oni sada koriste.

Treće, formiranje zajedničkih platformi za učenje za sve institucije u oba entiteta i distriktu Brčko, koje bi omogućile dostupnost materijala i predavanja iz određenih oblasti za sve studente u BiH. Pogotovu se to odnosi na prikupljanje materijala za učenje, čime bi mogli da očuvamo kvalitet nastavnog procesa. Ovu platformu bi mogli da sponozorišu najveće bosanskohercegovačke firme sa ciljem poboljšanja učenja na svim univerzitetima i visokim školama (jer se radi o velikom i prilično skupom procesu).

Četvrto, pokretanje integrisanih studija iz određenih oblasti, u saradnji sa stranim univerzitetima, ali i u to mogu da urade i naši univerziteti. Na taj način bi spasili jedan deo nastave koje mali univerziteti ne mogu sami da obavljaju, ali uz vaučerizaciju, vratili bi u proces nastave veliki broj mladih, koji su odložili svoj odlazak u inostranstvo ili razmišljaju da li da nastave studije.

Ovim predlozima ne samo da se ne ugrožava rad entiteta i kantona u oblasti visokog obrazovanja, već suprotno, ispoštovali bi Dejtonski proces, a to bi bio odličan podstrek za sve državne organe, da vrlo brzo se uklope u rešavanje stanja vezanog za korona krizu.

Ovde je najveći problem, naša logika podeljenosti i „pametovanja“, o obrazovanju, to  obično rade ljudi koji ništa o tome neznaju. Kada je u pitanju povezivanje u učenju i podučavanju, nigde ne narušava sistem upravljanja, jer se radi o univerzalnom procesu koji se vrednuje ishodima i na međunarodnom i državnom planu. Ti univerzalni procesi (kao recimo diplome ili nivoi obrazovanja) mogu se, ne samo vrednovati prema stepenu uspešnosti, odnosno nivou znanja i poznavanju veština, već i kroz očuvanje ljudskih resursa u određenoj zajednici.

Opasnost koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom je da se pretvorimo u zajednicu neznanja, koja neće moći da artikuliše nova naučna saznanja i tehnološke postupke. Međutim, opasnost koja još veća, a to je da u određenim oblastima upadnemo u dubinsko neznanje, što će nas izolovati od okruženja i ostale Evrope. Eto, vidite kada je putovanje u pitanju, kako su nas vrednovali u EU, zamislite da se to pojavi i u drugim oblastima.
Kad postanemo zajednica neznanja, onda počinjemo da obrazovanje, nauku, zdravstvo, tehnologiju pretvaramo u strane elemente u narodu. Govorimo da nam ništa nije potrebno, imamo malo kadrova koji mogu da pomognu stanovništvu, a sve će to dovesti do pojačane korupcije, prodaje diploma, pojave bezbojnih naučnih institucija i univerziteta. Zavladaće našom naukom i visokim obrazovanjem kognitivne echo komore, čiji će glavni cilj biti suzbijanje kritičke misli i pojačavanje pritisaka na sve one koji drugačije misle.

Ne pamtimo ovakav online način obrazovanja u ovako kriznoj situaciji. Koliko ovakav način obrazovanja utiče na djecu i mlade?

Ovde se radi o primeni pedagogije neizvesnosti (videti sjajan tekst Rebeke Tauritz iz Nizozemske) i njenih pravila, to je upravo element našeg neznanja. To što smo doživeli proletos možemo pravilnije nazvati učenje i pohađanje nastave od kuće u vreme neizvesnosti, jer su svi uglavnom bili zatvoreni u svojim domovima u vreme održavanja nastave.  Dakle, imali smo situaciju, da smo bukvalno, za par dana bili dužni da obezbedimo novi vid nastave, koji će svi prihvatiti u hodu i doneti dobre rezultate.  To je prosto nemoguće da bude dobro.

Ozbiljno mrežno učenje (online nastava) uz pomoć novih tehnologija zahteva dugu pripremu i nastavnika i institucija. A pored toga, mrežno učenje se odvija u normalnim uslovima, kao i rad u učionicama. Ovde se radi da smo imali učenje na daljinu pod presijom virusa, nespremnosti nastavnika i tehnike, zatvorenosti porodica, tehnološke nepismenosti nastavnika i učenika, nejednakosti u slušanju nastave itd. Sve je to uticalo da ovo ne bude ni dobro, a ni uspešno učenje i podučavanje.

Drugi problem, je taj što smo mi u školstvu u svetu (pa i kod nas) imali krizu učenja, pandemija nas je još više suočila sa ovim problemom. Pandemija je još više istakla antagonizam škola prema novim tehnologijama i u učionicama. A onda smo videli da van učionica je to još teže.

Ako nastavimo sa ovakvom nastavom na daljinu kao proletos, izgubićemo najmanje dve do tri generacije učenika, koji su nisu stekli određena znanja, ni proletos, a verovatno neće ni ove jeseni i sledećeg proleća. To će dovesti do ukupnog pada znanja i kompetencija u društvu, pogotovu među mladima. Biće potpuno nezainteresovani da uče, a onda ćemo prilagođavati zajednicu prema tome što oni nisu u mogućnosti da rade složene poslove. Sve će odraziti na ukupan društveni i privredni razvoj.

Jesmo li uopšte u mogućnosti da razmišljamo o posljedicama online nastave na duži period?

Moramo o tome da razmišljamo. To je onaj moj poziv političarima, ne morate da nas volite, ali hajde da pokušamo da spasimo ono što se još može spasiti. Mi smo,  pri nevladinoj organizaciji Multi, napravili već jednu grupu stručnjaka, koji će se baviti upravo tim problemom. Ali i savetovati škole, političare i roditelje, da se svim silama bore da se sačuva motivacija učenika i studenata da uče i da se kvalitetno školuju.
Imamo u vidu još jedan problem, demotivisanost prema učenju kod mladih to može postati način razmišljanja i to je jako velika društvena opasnost. Sami vraćanjem u škole to se neće brzo promeniti, jer naši nastavnici nemaju kompetencije da rada u uslovima neizvesnosti i tu je problem da ne dođe do osetnog pada kvaliteta rada.  

Mi moramo da se suočimo se pitanjem dobre i uspešne nastave (kao što malo pre pomenuli). Učenje na daljinu može da ima i dobru nastavu, ali ako ona  nije uspešna što se tiče postignuća, sve je to uzalud. Ista situacija je i u školi u ovim uslovima.

Mi sada imamo ozbiljna ograničenja da imamo kvalitetnu nastavu. Uzmite medicinsko obrazovanje u doba korona krize. Kako da nastavite sa praktičnom nastavom, ako su bolnice pretvorene u covid bolnice. Kakva je sigurnost da se učenici i studenti na praksi u bolnicama neće zaraziti? A medicinsko obrazovanje ne može bez praktične nastave. Ako samo radimo na daljinu imaćemo diplomante, koji neće proći ustaljenu praksu ili će ona biti skraćena i neverodostojna.

Šta smo mogli naučiti u periodu online nastave i nastave na daljinu koji je iza nas. Koje su po vama prednosti i mane ovakvog načina obrazovanja?

Ono što je evidentno da je naša škola kruta, kada je u pitanju prilagođavanje promenama, koje su nastale pod uticajem okruženja. Krutost izbija iz svega što radimo nastavnog plana, ispitivanja, komunikacije, administracije, termina, standarda itd. Ta krutost je u potpunoj suprotnosti sa sadašnjom situacijom, kada moramo biti fleksibilni, adaptivni za potrebe učenika, i na drugi način proveravati njihova znanja (više kroz razgovor, praktične radove, pisane sastave, takmičenja, igre itd.)

S druge strane, ovakva škola i uprava moraju potpuno se posvetiti nastavnicima, oni moraju steći kompetencije neizvesnosti. U to je korona pokazala zapostavljanje nastavnika i njihovog znanja, dovodi nas u potpuni krah sistema održavanja nastave.

Potrebe koje imaju naši nastavnici nisu sada izmena kurikuluma, oni su stvaranje fleksibilnog oblika nastave i razvoja personalnog učenja i sticanje kompetencija neizvesnosti. Fleksibilna škola sa obučenim nastavnicima je jedina naša šansa da održimo veru učenika i roditelja u obrazovni sistem

Školovanje nije samo proces učenja, tu su bitini elementi socijalizacije, druženja sa vršnjacima. Koliko je važno da razmišljamo i o tom segmentu školovanja, generacija djece gubi socijalizacijski aspekt obrazovanja?

Ono što je dobro, ako se može reći da je dobro, da je škola dokazala svoj značaj. Malo je u svetu političara (ne računam naše) koji se nisu ozbiljno pozabavili školom. Ministri pojedinih skandinavskih zemalja su se izvinjavali učenicima i roditeljima, što nisu u mogućnosti da idu na ekskurzije ili imaju neke oblike nastave.

Škola je koheziona snaga svake zajednice. I upravo na bazi toga sam predlozio stvaranje protokola o partnerstvu. To je put da škola postane faktor promene razmišljanja mnogih roditelja, ali i građana da se može živeti i raditi, bez kvalitetnog obrazovanja.

To je šansa i za medije i pojedine urednike tih medija, da shvate da se o obrazovanju ne može samo pisati površno i senzacionalistički, već da je potrebno uči u suštinu obrazovanja kao složenog adaptivnog sistema. I da nam za to trebaju specijalizovani novinari i dobri analitičari.
Socijalizacija i sistemski pristup razvoju mladih je nešto što škola danas mora da prihvati kao jedan od svojih zadataka. Škola zato mora dobiti više prostora da otvori proces druženja u društvu, koji smo mi napustili devedesetih godina, a imali ga u vreme socijalizma.

Zato je potrebno školi dati šansu ulaganjem u nju, uvođenjem neprofitnog obrazovanja, stimulisanjem svih institucija i pojedinaca koji se zalažu za učenje i podučavanje, kao deo stvaranja ljudskog kapitala.

Tako će škola postati mesto okupljanja i onih koji vole da uče, ali i onih kojima nedostaje društveni život u različitim aspektima. To je najveća šansa nove škole posle ove krize.

Sa druge strane mnogi roditelji smatraju da zbog epidemiološke situacije djeca ne bi trebala da se vrate u školske klupe. Šta biste vi ovim putem poručili zabrinutim roditeljima školske djece?

I ja sam zabrinut. Mnogo je nepoznanica kada je u pitanju povratak u škole. I razumem svakog roditelja koji se preispituje. Zato je potrebno drugačiji pristup radu u školama. Moramo stalno kontaktirati sa svim roditeljima. I onima, koji su za nastavu na daljinu, ali i onima koji bi da vrate decu u školu.
Opet ću ponoviti, ja sam za stvaranje protokola u okviru svake škole o partnerstvu u kriznoj situaciji. I taj protokol treba da se dostavi svakom roditelju, učeniku i nastavniku. U protokolu treba da budu jasno naznačene obaveze svih strana, ali i prava u kriznoj situaciji.

Protokol bi posebno trebao da predvidi komunikaciju škole sa roditeljima u kriznim uslovima pandemije, jer u ovo vreme roditelja će biti najmanje u školi, a treba da znaju najviše šta se događa u njoj.  To je ta novina. Kontakti treba da budu u funkciji sigurnosti svih aktera, ali i ostvarivanju ciljeva obrazovanja. A kontakti (putem telefona ili interneta) moraju da budu kontinuirani i iskreni, u kojima roditelji moraju da steknu poverenje u nastavnike i upravu škole.

U ovoj komunikaciji ne sme biti nervoze, sukoba, pridika, itd. Ovde mora da postoji dogovor kako završiti ovu školsku godinu, koja može biti duga i neizvesna, sa mnogim padovima i usponima.

Zato roditelji treba da traže od škole da budu partneri. Ne, da čekaju da im škola ponudi opcije, već da kažu šta oni mogu da prihvate i gde imaju poverenje u nastavnike i menadžment škole. Finski sistem se zasniva na poverenju i zato je najbolji. Hajde, da sa ovim protokolom stvorimo međusobno poverenje.

Kako se nastavnici nose sa ovom situacijom, njih niko nije mogo pripremiti za online nastavu? Koliko je važno da se i njima dodatno pomogne u ovoj situaciji?

Većinu nastavnika čeka užasan period neizvesnosti i napora na koje nisu računali. Biće ovo jedna od najtežih godina za rad u školama. Posebno nastavnici koji spadaju u zdravstveno rizične grupe, oni  i te kako treba da dobiju podršku svojih kolega, roditelja  i menadžmenta. Treba napraviti takvu organizaciju da sačuvamo te naše kolege.

Ali nastavnici trebaju obuku koja se odnosi na korišćenje edukativnih tehnologija i obuku da steknu kompetencije za rad u uslovima neizvesnosti.
Nikako ne smemo na osnovu ove nastave koja se sada odvijala da zaključimo da primena novih tehnologija u obrazovanju nije potrebna. Baš suprotno, ona je i te kako potrebna i poželjna, ali nastavnici su ti koji su ključni za kreiranje nastave i primenu novih tehnologija. I tom smislu u njih se najviše mora ulagati.  Nove tehnologije će i te kako pomoći da se ostvari kvalitetna nastava, ali oni koji ih primenjuju moraju mnogo znati o toj primeni.

A to nije sada slučaj.

Drugo, nastavnici moraju biti i inovatori i kreatori nove fleksibilne škole, koja će moći da napravi veliki pomak prema motivaciji mladih da uče i da kroz obrazovanje kreiraju svoju karijeru.

Ono što smo istraživali pokazuje da će obrazovanje postati važan činilac svakodnevnog života modernog stanovništva i da se ono sve više mora prilagođavati zahtevima moderne zajednice. Tako da treba očekivati pravi „bum“ nastavničkih zanimanja, koji će sve više raditi (upravo uz pomoć novih tehnologija) i mentorski sa urbanim stanovništvom. Mislim da je korona kriza otvorila proces promene nastavničkog zanimanja. I za to će nam verovatno trebati jedan poseban razgovor, jer je tema izuzetno kompleksna i zahteva mnogo objašnjavanja šta će se sve promeniti u našim životima i kakvo će biti buduće nastavničko zanimanje.