Edo Maajka za BUKU: Društvene mreže su pojačivač frustracija, one su nabildale strah i paranoju
Mislim da je rješenje u nama, imamo neke lekcije za naučiti iz svega ovoga, te su lekcije na osobnim razinama, svako ima nešto svoje za skontat i promijeniti, popraviti, naučiti. To će utjecati i na društvo kojeg smo dio i koje konstantno mijenjamo. Nije lako ne misliti na svoju dobrobit, izaći iz egoizma i za dobrobit drugih promijeniti navike i ponašanje, svi se bore s tim. Ovo je problem cijele planete, baš kao i globalne klimatske promjene i sada je očito više nego ikada da smo povezani i svi dio jedne cjeline. Ljudski ego, 'daj mi pare i boli me briga za druge' stav je doveo do klimatskih promjena, uništenja flore i faune, a mislim i do ove pandemije.
Ženske priče: Martina, žena koja prkosi (Ranjena ne znači i ranjiva)
Onaj koji je spoznao da materijalno nije odrednica vrijednosti, koji je pronikao u srž duhovnosti, zavolio sebe, svoje unutarnje ja i stvorio apsolutnu ravnotežu u svom mikrosvijetu. Huzur predstavlja iskonsku sreću, jer čovjek može biti miran iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran. Tako da smatram da je za umno i duševno zdravlje najvažnije biti najprije sam sa sobom u miru, a tek onda svoj mir tražiti u drugima.
Mile Kekin za BUKU: Vjerujem da ćemo shvatiti da je pametnije kupovati respiratore nego puške
Nakon što je krenulo ovo ludilo i pretvorilo se u ludilo svjetskih razmjera, kao i svi ljudi ostao sam zaključan u svom stanu i počeo raditi na novom materijalu. Međutim, sve što sam počeo nije imao smisla, jer su me počela moriti i egzistencijalna i umjetnička pitanja o čemu uopće da pišem u ova luda vremena, pa sam odlučio napisati pjesmu baš o tom ludom vremenu. Krenuo sam stavljati stih na stih, dok nisam naletio na refren koji je pokrenuo cijelu priču, ono što svi želimo čuti, a to je da će ovo proći.
Rat je imao uticaja, lagao bih kada bih rekao drugačije, međutim, empirijski, ne mogu ga svrstati u sami vrh bitnijih događaja, jer su mi se u životu desile puno gore stvari od rata, kako god to nekome zvučalo. Rat je donio jedno osvještenje, spoznaju da ljudi nisu ono za šta se predstavljaju i da život nije ono što sam do tada mislio da jeste. Trebalo je vremena da shvatim da se ja i neki momak koji je u rovu sa mnom, ne borimo za iste stvari, mi vodimo dva potpuno različita rata koji nemaju dodirnih tačaka i da zapravo niko osim onih gore, ne zna tačno šta je to za šta bi mi svi trebali dati najsvetije od najsvetijeg
Što je svijest čovjeka manje razvijena, veće su šanse da će odbrambeni mehanizam potiskivanja, guranja pod tepih, raditi punom parom. To nema veze samo sa našim podnebljem ili mentalitetom, ali ima veze s tim da svijest čovjeka sa naših prostora tek treba da počne da se budi. Najbolje bi bilo kada bi svi otvoreno pričali o svojim osjećanjima, ali to se uglavnom samo dešava u krugu najbližih ili na psihoterapiji, ako i tu. Postoji takođe strah od otvorenosti, gdje rizikujemo odbacivanje i osudu od drugih ljudi. Najteže je biti iskren prema samom sebi, za to je potrebno samoposmatranje, odnosno, sposobnost introspekcije i doza samokritičnosti. Kada čovjek otkrije samom sebi ko je, onda može da odluči koji dio sebe, kada i kome prikazati.
Nije neočekivano da je politika identiteta u ofanzivi. Tekuće repariranje geografskih karata verovatno je slično sa epohom kada su se stvarale nacionalne države kao što su Nemačka, Italija, Argentina, Brazil. U toku je premetačina u Iraku, Libiji, Siriji. Tako je i sa mapom Afrike. Nije završeno re-mapiranje Sovjetskog saveza...
Da se okrenemo našem, jugo i post-jugo slučaju. Krajem osamdesetih, a pre pada Berlinskog zida, naši republički vrhovi zaurlaše jedno na drugo u pripremi za posttitovsku deobu. Svet i komšije su to gledale u čudu. Zemlja koja je bila primer uređenih etničkih odnosa—ravnopravnosti, multijezičnosti, školstva, religija—puca po šavovima. Uleće suludo u plemensku netrpeljivost i retoriku. Otvara se klanica.
Nevjerovatno je koliko brzo je većina država zaboravila na solidarnost i posegla za izolacionizmom, a mali diktatori maskirani u demokratsko ruho izveli vojsku na ulice. Ovo nije ništa novo već, kao što rekoh, samo pravo stanje stvari, sa kojeg je, u opštoj panici, spala lažna pozlata. Promjene koje je pandemija unijela u život svakog od nas ponaosob uglavnom se tiču našeg individualnog odnosa prema slobodi – svako uzima od nje koliko se usuđuje ili koliko misli da mu po karakteru, ubjeđenju ili zakonu pripada. Jedna od prvih žrtava pandemije bila je upravo sloboda i to sloboda izbora, kojom se u mirnodopsko vrijeme ponosno, a ponegdje i arogantno, maše kao barjakom moderne demokratije.
RAMBO AMADEUS za BUKU: Znanje je sloboda, glupost je zaraznija od korone
Mi se nalazimo u periodu najvećeg izumiranja biljnih i životinskih vrsta u poslednjih 60 miliona godina, dok se ljudska populacija od pojave parne mašine - za samo 200 godina udesetostručila, baš otkad je i krenulo uništavanje prirode. Čovjek je tu očigledno najveća štetočina, koja se razmnožava na uštrb svih ostalih živih bića. Cyber Dinosaurus koji gazi i proždire sve oko sebe. Ili ćemo kao vrsta promijeniti ponašanje, ili će vremenom, kad pojedemo sve oko sebe i potrošimo resurse, pitku vodu, kiseonik, neumitno doći do drastičnog smanjenja ljudske populacije.
Umjetnica Irma Markulin za BUKU: Da bi bila slobodna, žena mora biti neovisna!
Danas su umjetnici, novinari pa i nastavnici na meti javnih uvreda i prijetnji. Znači zanimanja kojima je objektivnost, kritičnost i učenje o demokratskim vrijednostima suština samog poziva.To navodi na razmišljanje u kakvom „društvu“ mi to živimo? Da li smo u stanju prihvatiti zanimanje drugog i toleristati tuđi stav ? Danas živeći u ovom za mnoge „zbunjujućem svijetu“, punom kontradiktornosti, hrabrost više nego ikad more poslužiti kao uzor drugima.
Primijetila sam da se pojam slobode u koji niko ne smije dirati, jer je idealizovan kao vrhovno dobro za čovjeka, koristi od strane institucija, kako bi one ostvarile svoje ciljeve, opravdale svoj rad i odgovornost prebacile na leđa građana i građanki, a u ovom slučaju umjetnika i umjetnica. Govore nam da je sve dozvoljeno i da nemamo zbog čega da se bunimo i da samo treba da radimo. Na taj način stvaraju privid demokratije i slobode izražavanja.
Selma Selman za BUKU: Moj san je da svaka djevojčica završi fakultet
U čitavoj mojoj karijeri, najvažnije mi je da sam shvaćena kao umjetnica, a onda sve ostalo. Moja inspiracija i radovi proizilaze iz mog ličnog iskustva i pozicije koju ekspresujem kroz različite medije, a onda medij i koncept stvaraju pozitivan input. Kroz poziciju umjetnice, mogu da stvaram i proizvodim nešto, transformišem i konstruišem stvari za koje se tvrdi da su nemoguće. Zbog toga su moji radovi vrlo lako razumljivi i utiču na individuu. Moj rad treba da pokrene revoluciju, to je ključ emancipacije.
Zlatan Zuhrić Zuhra za BUKU: Ova pandemija slobodne umjetnike zakida za kruh!
Glumački i posao komičara me nije zaveo. Ja volim ovo što radim, ali nikada nisam to shvatao kao neki specijalan posao. Mene jednostavno ima često na televiziji i drago mi je da ljudi taj humor prihvaćaju kao nešto svoje i kao da je neko nešto rekao u njihovo ime. Ne mislim da sam po ičemu drugačiji od drugih. Jedino je razlika što me ima često u medijima.
Spoznala sam da je čovek jedno predivno biće i da je ono što krije od sveta daleko lepše od onoga što se upinje da mu pokaže. Otkrila sam da se intuicija može istrenirati kao mišić i da joj se može verovati „kao svojim očima“. Utvrdila sam raniju spoznaju da je čovekova ranjivost izvor njegove najveće snage.
Mi vrtoglavo jurimo negdje, a ne znamo gdje. Sve se prebrzo dešava. Pozorište, knjiga, umjetnost, muzika, to su sve mediji koji su preživjeli sve, i kuge, i ratove, i druge pošasti, tako da će sigurno preživjeti i ova vremena. Jer to su prave vrijednosti, a prave vrijednosti nekada budu zanemarene, ali se nikada ne izgube do kraja. Čovjek je taj koji uvijek teži za nečim plemenitim, a pozorište, knjige i sve što sam nabrojao jesu plemenite stvari. Pozorište je preživjelo od antičkih vremena, pa možda i ranijih, jer čovjek je uvijek imao potrebu za živom riječju i kontaktom, i u muzici i u pozorištu.
