<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Selma Selman za BUKU: Moj san je da svaka djevojčica završi fakultet

BUKA INTERVJU

Vrlo je bitno da prestanemo malograđanski, necivilizovani način življenja. Mlade žene su najbitnije, jer je na njima budućnost i revolucija.

15. septembar 2020, 8:44

 

Selma Selman je mlada vizuelna umjetnica i aktivistica čiji rad je prepoznat od BiH do Amerike.

 

 

Trenutno si u svojoj mahali Ružica, koja je nadomak Bihaća, i spremaš se za povratak u Njujork. Koliko je Njujork fake spram tvoje mahale i koliko je svijet fake spram onoga što živiš tu? Šta je ono što možeš raditi i glumiti vani, a koliko smo u našim sredinama svi jedni prema drugima ogoljeni i prisiljeni da radimo stvari koje moramo, da bismo došli do egzistencije?

U Americi radiš one stvari koje moraš, da bi došao do egzistencije. Tamo je teško preživjeti, pogotovu ako si stranac. Ali i u Bosni je isto. Razlika je u načinu življenja i radu. U Njujorku svaka treća osoba posjeduje svoj privatni biznis, dok to u Bosni nije slučaj. Nastojim da se prilagodim gradu u kojem sam i ne prihvatam niti jedan 100 %, nego ostavljam prostora za nešto novo.

U Bihaću se vrlo dobro osjećam neko vrijeme i onda mi dosadi, ali mi ponekad smeta i brzina Njujorka, koja mi često i prija. Stereotip da Njujork budi dreamlife je istinit, ali da bi ga ostvario i dobio inspiraciju, potrošiš sav novac.

Ovdje smo previše kritični jedni prema drugima. Tamo je to konstruktivnije.

Kako izgleda borba sa stereotipima i predrasudama u te dvije sredine i koju od njih je lakše osvojiti?

Kada pričamo o diskriminaciji u Americi, ona je sveprisutna. Problem rasizma je star šesto godina. U Njujorku je situacija malo drukčija i u samom gradu nije toliko prisutna diskriminacija, ali je prisutna okolo, te u najsiromašnijim državama.

Što se tiče Bosne, diskriminacija je uvijek prisutna i skoro pa ju je nemoguće izbjeći. Situacija je mnogo bolja nego ranije jer su ljudi edukovaniji. Pojavom migranata, pogotovu u Bihaću, ljudi su prihvatili činjenicu da možemo biti multiple nationality, iako je diskriminacija i dalje vidljiva i nad Romima i nad migrantima. U Bihaću je u posljednje vrijeme prisutna pozitivna diskriminacija nad Romima, gdje ljudi kažu da su Romi hiljadu put bolji od migranata i to sada treba da bude pozitivan komentar, a u suštini je vrlo bolesno.

Moj rad Slana voda nakon četrdeset sedme sam radila 2015. i 2016. godine i bavi se tematikom migracije i imigracije. Tada sam prvi put snimila mamu koja prelazi granicu i ide na more. Ona nikada ranije nije imala državljanstvo BiH, jer je udana sa dvanaest godina, a  do tada je živjela na Kosovu. Izbio je rat i ona nikada nije uvedena u knjigu rođenih u BiH, a nije ni na Kosovu, tako da je njen identitet bio skriven punih četrdeset sedam godina, dok ja nisam shvatila da ona mora imati dokumente. Napravila sam istraživački projekat koji je trajao dvije godine i tražila sam način na koji ona može dobiti pasoš BiH. U policiji su me uputili na zakon da migranti koji su za vrijeme rata bili u BiH mogu ostvariti državljanstvo, ali su nam i za to trebali dokazi. Sasvim slučajno mati se sjetila da je dobijala humanitarnu pomoć Mjesne zajednice Ružica i taj čovjek je sačuvao dokument gdje je pisalo ime i prezime moje majke i stajao je njen otisak prsta. Nakon toga, snimila sam njen susret s morem i njeno oduševljenje. Kroz ovaj rad, prikazan je identitet koji je bio skriven, ali i volja za životom.

Jedna divna kritičarka i istoričarka umjetnosti Marina Gržinić tvrdi da ljudi koji pokušavaju da prežive bježeći iz jedne zemlje u drugu su tijela koja stalno umiru, ali nikada ne umru i oni su deading. Ono što ja kažem jeste da to nisu tijela u umiranju, nego tijela u livingu, ona koja žele da žive. Ti procesi se ne dešavaju jer ljudi žele da umru, nego da prežive.

Koja je razlika u percepciji identiteta na Balkanu i u Americi?

SAD je ogromna i tu je previše identiteta. Njujork se razlikuje jer ljudi prihvataju različite identitete. Amerika je zemlja koja je nastala od migranata i da nema nas, ne bi bilo ni Amerike. Postoji mnogo rasizma i bijelaca koji Ameriku žele da naprave bijelom, to je ono što Tramp radi, ali ima mnogo ljudi koji prihvataju različite religije i nacije. Kod nas je drugačija situacija. Za vrijeme Jugoslavije, Tito je uspio da u jednoj državi ima dvadeset sedam miliona ljudi i različite nacije i manjine. Sada je teško voditi Bosnu koja nema ni tri miliona stanovnika, a ima tri predsjednika. To je nebulozno. Živimo u paradoksu dvadeset pet godina.

Kroz rad se baviš identitetima koje konstruišeš i dekonstruišeš. Za jedan rad si rastavila Mercedes i pokazala svoj pogled prema kapitalizmu i ekonomiji.

To je rad koji se zove Mercedes Matrix. Izvela sam ga prošle godine u Hamburgu. Tada sam prvi put uključila porodicu da bude dio performansa; tata, brat i komšija Mirso su bili sa mnom. Uradili smo sve ono što oni rade kroz svoj posao, jer se bave prikupljanjem sekundarnih sirovina i rastavljanjem automobila na dnevnoj bazi. A mi smo samo promijenili mjesto i vrijeme. Rad se bavi budućnošču, ne samo preživljavanja, nego budućnošću življenja. To je rad koji dekonstruiše kapitalizam, ali konstruiše naš identitet i konstruiše stereotip, u kojem je Mercedes simbol Roma. Dekonstrukcijom Mercedesa, konstruišemo naše preživljavanje. Koristila sam isti proces koji se dešava u mahali, samo smo ga transformisali u sferu umjetnosti gdje je dobio drugačiji značaj i veću vrijednost.

Sirotinja radi taj posao da bi preživjela i to prodaje najbogatijim ljudima, jer samo najbogatiji posjeduju otpade. U Hamburgu je bila druga slika svega, njihov posao je postao vredniji i osjetili su se kao profesionalci u svom poslu. Bili su ponosni na ono što rade. To mi je bilo vrlo važno, jer najniži posao je dobio najveću vrijednost, postao je umjetnost.

Kako mahala reaguje na ono što radiš? Tvoj angažman je poprilično ekscentričan.

Pored mahale, ima mnogo ljudi koji me podržavaju i vole ono što radim. Stekla sam reputaciju u svijetu umjetnika, kritičara, filozofa i historičara, ali isto tako imam ogroman respect svoje mahale. Ponosni su na mene i vole ono što radim. Prije nekoliko godina sam bila toliko nebitna, a sad sam toliko bitna i prepoznata da je to nevjerovatno. Ljudi iz mahale se referišu na mene, moje rodice, komšinice… to mi je veliki uspjeh.

Klinci u mahali Te zovu Tito.

Neko je na Facebook-u napisao da će napraviti grafit Selma Selman je Tito. Na jednom povratku iz Amerike moj tata je to napisao na kombi i dočekala su me sva djeca iz mahale, koja su to uzvikivala. Zanimljivo je imati takvu ulogu, ali ta uloga zahtijeva i veliku odgovornost.

Da li bi bila sretnija da su Te klinci poistovijetili sa nekom ženom? Prilikom pristupanja radu, da li razmišljaš o odgovornosti koju tvoji radovi nose sa sobom u emancipatorskom kontekstu?

Tito nije ni muško, ni žensko, nego simbol uspjeha i nekoga ko radi revolucije. U čitavoj mojoj karijeri, najvažnije mi je da sam shvaćena kao umjetnica, a onda sve ostalo. Moja inspiracija i radovi proizilaze iz mog ličnog iskustva i pozicije koju ekspresujem kroz različite medije, a onda medij i koncept stvaraju pozitivan input. Kroz poziciju umjetnice, mogu da stvaram i proizvodim nešto, transformišem i konstruišem stvari za koje se tvrdi da su nemoguće. Zbog toga su moji radovi vrlo lako razumljivi i utiču na individuu. Moj rad treba da pokrene revoluciju, to je ključ emancipacije. Tek kad sve djevojčice iz moje mahale završe školu, a ja dostignem unutrašnji mir, onda ću postati uspješna.

Jesu li svjesni mladi ljudi u BiH da žive u patrijarhalnom, konzervativnom, nesolidarnom društvu, da žive nametnute im norme i identitete i pružaju li otpor svemu tome? Koliko kroz odgoj učimo da živimo u vremenu i prostoru u kojemu ništa ne možemo postići?

Ima ljudi koji su svjesni situacije u kojoj živimo, ali mnogo je onih koji nisu i smatraju da je patrijarhalno društvo sasvim u redu i da se tako trebamo ponašati i nastaviti tradiciju, u kojoj  muškarac mora imati glavnu riječ. Ja to mijenjam i imam mnogo samostalnih drugarica koje su moćne i jake žene. Ono što fali na globalnom nivou jeste da žene više podržavaju jedne drugu. Vrlo je bitno da prestanemo malograđanski, necivilizovani način življenja. Mlade žene su najbitnije, jer je na njima budućnost i revolucija. Amerika je najmoćnija država, a tamo su i dalje žene manje plaćene. Još gora situacija je u arapskom svijetu i Indiji. Vrijeme je da mijenjamo stvari i prestanemo živjeti u klišejima.

Šta danas svaka od nas i svaki od nas može da napravi na dodatnom emancipovanju žena?

Ono što možemo da uradimo jeste da drugarici kažemo da je dobra i pametna i da je super to što radi. Zemlja nam je puna negativnosti i problema, vrijeme je da podržimo jedna drugu. Prvo roditelji trebaju učiti svoju djecu da mogu uspjeti, a ne stalno im ponavljati da je sve nemoguće.

Na individualnom nivou treba da ohrabriš sebe, a onda nastaviš da se boriš.

Jedna od stvari koja sputava sve nas na Balkanu jesu i neostvarene ambicije naših roditelja. Ti tome pristupaš iz suprotne perspektive, ne kao žrtva, nego kao saborkinja svojoj majci, ali i ona Tebi. Kako roditelji reaguju na Tvoju borbenost?

Imam veliku podršku roditelja, jer su vidjeli da sam samostalna žena i ne zavisim od muškarca, niti bilo  od koga drugog. Prije su me stalno pitali o udaji i djeci, a sada su prestali, jer su vidjeli da imam cilj u životu. Mati mi je bila najbitnija, jer nije mogla da me posavjetuje akademski, ali sam od nje mnogo naučila, ona ima ogromno životno iskustvo. Ona je vrlo progresivna majka, bez imalo edukacije, bez ijednog razreda osnovne škole. Ona je zaslužna za to što sam ja sada, jer najbolji savjet koji sam dobila u životu bio je od nje i glasio je nemoj biti kao ja. To je ono što sam uradila, ja nisam kao ona. Moji roditelji su kontrast tradicionalnih roditelja, jer su od mene očekivali, ne samo da ne budem kao oni, nego da budem ono što ja želim biti.

Jedan od posljednjih Tvojih radova je i Njena roza soba.

To je projekat koji sam radila prije nekoliko mjeseci. Započela sam ga u 2017. godini, kada smo mama i ja razgovarale o tome kako bi izgledala njena soba. Ona nikada nije imala djetinjstvo, jer je sa trinaest godina postala majka i žena. Ja sam crtala skicu njene sobe, po njenim željama i snovima, a kasnije sam taj crtež napravila u 3D printu i poklonila ga joj. Ona nikada nije smatrala da bi ta soba mogla postati realnost. Kada sam joj rekla da postoji mogućnost realizacije tog sna, ona se uplašila i razmišljala o tome da možda nije ta soba, ne bi htjela da ima roza, nego ljubičasti tepih. Trebalo nam je mjesec dana samo da se odlučimo oko kreveta, ali smo na kraju realizovali tu njenu sobu i sve je bilo onako kako je ona htjela. U toj sobi imamo sve ono što je ona htjela, ali je i stalna izložba, umjetnički rad u funkciji. Važno mi je da je ona dobila tu sobu, rad se bavi željom moje mame, ali i željom žene za njena osnovna, ljudska prava, željom žene za autoritetom, slobodom, intimnošću.

Osim Njene roze sobe, šta se još nalazi u Studiju Selma Selman i u sklopu Fondacije Marš u školu?

Mamina soba je u kući, moj studio je uz kuću i to je prostor gdje boravim, stvaram i razmišljam, ali je to i manja biblioteka i multimedijalna biblioteka, gdje će odrasli i djeca moći uzimati knjige, ali i laptope za online školu. Smatrala da je važno za djecu da imaju biblioteku u mahali i to je osnovni razlog zbog kojeg sam htjela da stvorim ovaj prostor. Mahala je van grada i niko ne bi očekivao sve ovo na selu. Htjela sam da napravim taj veliki iskorak, i sada se tu dešava mala revolucija znanja. Kad god neko iz mahale dođe i pročita knjigu, to je super. Osim toga, planiram da radim rezidencije, gdje bih pozvala umjetnice i umjetnike da borave tu i podučavaju djecu o umjetnosti, muzici itd. Važno je da djeca znaju o sevdalinkama, da znaju za The Doors, Pink Floyd…

Cilj  Fondacije Marš u školu je da stipendira djevojčice tokom školovanja. Trenutno imamo dvanaest djevojčica koje dobijaju stipendije i dva dječaka. Jedna djevojčica je krenula na pravni fakultet, jedna je u umjetničkoj školi i ostali su u osnovnoj. Osim stipendija, dobijaju školski pribor i užinu, a sve u zavisnosti od budžeta i koliko ja uspijem da prikupim sredstava. Jako mi je važno da ne odustanem od ovog projekta. Djeca su napravila veliki korak. Posljednjih dvadeset godina imali smo samo 15% romskih djevojčica koje su završavale osnovnu školu i upisivale srednju, a sada imamo 90% djevojčica koje dođu do sedmog razreda. Sada imamo tri u osmom. To se nije dešavalo ranije. Veliki je progres i nadam se da će kroz nekoliko godina sve djevojčice završavati osnovu školu i upisivati srednju, te da će biti više djevojčica koje upišu fakultet. To mi je san, da svaka djevojčica završi fakultet.

Hvala Ti na svemu što radiš. Ovaj razgovor bih završila jednom Tvojom rečenicom koja me mnogo inspirisala, a glasi ovako:

Imaš svoje tijelo i možeš da radiš s njim što god želiš. I započnimo svi zajedno revoluciju!