Još veća, ako znate da su to ljudi sa ovih prostora.
Upravo to se dogodilo grupi istoričara iz BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, koji su zahvaljujući zajedničkom projektu ušli u najuži izbor za nagradu za svjetski pluralizam za 2019. godinu.
Njihov projekat interesantnog naziva "Učenje (h)istorije koja to još nije", bavi se osjetljivom temom, raspadom Jugoslavije i ratovima koji su se desili na ovim prostorima, a koji se, od zemlje do zemlje, prezentuju na različite, često suprotstavljene i međusobno isključujuće načine.
Mnogi smatraju da upravo zbog te činjenice ovaj period prošlosti ne bi trebalo izučavati. Međutim, period raspada Jugoslavije i ratova 90-ih je dio nastavnih planova i programa u svim državama bivše Jugoslavije i stoga su nastavnici istorije u obavezi da se bave obradom tih tema.
A da su na dobrom putu i da nam je potreban jedan novi pristup sagledavanju prošlosti, pokazala je i sama nominacija ovoga projekta za prestižnu svjetsku nagradu.
“Znati da smo odabrani među deset finalista u konkurenciji 538 nominovanih učesnika iz 74 zemlje svijeta nije mala stvar. Naša udruženja sarađuju već petnaest godina na različitim projektima a kada neko prepozna značaj ideje i označi je bitnom kroz ovakvu nominaciju može dati samo podstrek i energiju za dalji rad”, ističu nastavnici istorije sa kojima smo razgovarali o tome šta ovaj projekat nudi novo, da li ga nastavnici u školama prihvataju, kako reaguju učenici i da li ih je teško potaknuti na kritičko promišljanje o istorijskim događajima, njihovim uzrocima i posljedicama.
Zajedničko mišljenje svih naših sagovornika je da su trenutni školski udžbenici puni stereotipa iz nacionalne istorije i da se, nažalost, često percipiraju iz nekih ličnih, nenaučnih ubjeđenja.
Tako je Melisa Forić iz bh. Udruženja Euro Clio HIP mišljenja da naš obrazovni sistem, a pogotovo nastava (h)istorije i dalje čvrsto stoji u okovima politike, te se učenicima nastoji ponuditi jedna istina, ona koju zastupa vladajući diskurs.
U takvoj situaciji teško je očekivati bilo kakav napredak, kaže profesor istorije Igor Jovanovića iz pulske Osnovne škole Veli Vrh. Situaciju, dodaje, dodatno usložnjava i to što su mladi ljudi zbunjeni obiljem „istorijskih“ tekstova po različitim portalima, gdje svako sebi daje za pravo da tumači složene istorijske procese koje smo prolazili. Kad se bude odustalo od prikladnog – domovinskog – tumačenja istorije, ističe Jovanović, biće nam svima bolje.
Dobra stvar je da je sve veći broj nastavnika zainteresovan za ovaj projekat. Oni ni u jednoj zemlji regiona nisu imali dovoljnu podršku u sistemu formalnog obrazovanja – na fakultetima se ova tema apsolutno nikada nije obrađivala, a nakon školovanja se rijetko ko imao priliku profesionalno osposobljavati da se bavi ovom osjetljivom temom.
Bojana Dujković Blagojević iz Euroclio HIP BiH i jedna od autorki obrazovnog pedagoškog alata, koji je dio nagrađenog projekta, otkriva kako se sama zainteresovala za ovaj projekt. Iako svjesna važnosti podučavanja o ratnim sukobima 1990-tih godina, lično je dugo izbjegavala da nešto učini po tom pitanju. Rat je provela u Doboju i podsvjesno je potiskivala sjećanja na granatiranja, drage ljude koji više nisu živi. Zapravo je, kaže, sve vrijeme tražila nišu i ugao gledanja koji omogućava da 'ispriča priču' o tim događajima koja bi bila oslobođena uvriježenih narativa i podjela na 'nas' i 'njih'. Slično je, kaže, razmišljala i druga autorka ovog materijala, Nataša Kostić iz Mladenovca.
“U vrijeme kada smo započinjali LHH projekat, Sandra Vitaljić je pripremala izložbu o ratovima '90-ih godina. Natašina ideja je bila da pripremimo model časa koristeći fotografije kao istorijski izvor, uz davanje osnovnih podataka vaznih za kontekst. Mjeseci su mi trebali da sagledam sve fotografije, često veoma brutalne, nakon kojih ne možete da ostanete ravnodušni. Odabir materijala je zahtijevao mnogo diskusija, testiranja, selekcije... Čak smo u jednom trenutku ukjučile i moju, tada 12-ogodišnju kćerku, koja je dala svoje viđenje o materijalu koji smo odabrale”, priča nam Dujković Blagojević, dodajući da je do sada ovaj materijal korišten u različim kontekstima - u zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije, ali i u zemljama Evrope.
Svaki put su utisci učesnika bili drugačiji i izuzetno emotivni.
“Svaki put čujemo nešto novo što prije nismo znali i, kada postavimo pitanje na kraju radionice 'koja je vaša slika rata', uvijek čujemo neku zanimljivu ličnu priču. Obično su te priče o dobru u vremenu zla. To me utješi jer daje nadu, nadu da i u najvećem zlu postoji zrnce dobrog”, naglašava naša sagovornica.
I u Srbiji se dešavaju vidljivi pomaci kada govorimo o zainteresovanosti nastavnika za ovaj projekat i dodatnu edukaciju.
Aleksandar Todosijević, nastavnik istorije u OŠ „Branko Radičević“ u Batajnici i predsjednik Udruženja za društvenu istoriju Srbije Euroklio, kaže da ovo druženje sprovodi obuke nastavnika i seminare o učenju o ratovima 90-tih. Cilj im je da pokriju sve veće gradove u Srbiji u naredne dvije godine.
“Na osnovu seminara koje smo do sada održali, mogu slobodno da kažem da su nastavnici pozitivno reagovali i da su spremni da menjaju pristup nastavi”, ističe za Buku Todosijević, a na naše pitanje da li je realno za očekivati da države bivše Jugoslavije postignu neku vrstu konsenzusa o ključnim istorijskim događajima, kaže da je to teško za očekivati: “Države tu ne bi trebale da se miješaju, već da obezbijede institucionalni okvir i zdravu društvenu klimu u kojoj će istoričari moći nesputano da deluju. To i nije pitanje vezano za države, jer bismo u tom slučaju ponovo morali da pričamo o instrumentalizaciji prošlosti, kao nametanju dominantnog narativa od strane država koje su postigle neku vrstu političkog dogovora o zajedničkoj istoriji. To je prevashodno pitanje za istoričare. Do objektivnog i neostrašćenog pristupa proučavanja novije istorije moguće je doći jedino kroz regionalnu saradnju i zajedničke projekte.”
A kakvo mišljenje o novom pristupu imaju učenici, da li su zainteresovani i spremni na kritičko promišljanje o istorijskim događajima, njihovim uzrocima i posljedicama, više nam je rekao crnogorski profesor istorije u osnovnoj i srednjoj školi Igor Radulović. Razloga za optimizam imamo, naglašava, prije svega zbog činjenice što su današnja djeca sklona prevazilaženju barijera bilo koje vrste, pa im je određene koncepte lakše i usvojiti.
„Primjećujem da se učenici interesuju, naročito kada su u pitanju srednjoškolci, da prodiskutuju o određenim istorijskim temama, iskažu svoj stav, ali i da prihvate istorijske činjenice i na osnovu istih donose sopstvene zaključke. Moj lični zaključak, na osnovu pređašnjeg iskustva, jeste da naši učenici uspijevaju da u periodu u kojem živimo da prevaziđu sve vrste predrasuda, stereotipa, pa da se čak sa nekima bore uspješniji nego mi koji smo stariji i iskusniji od njih. Svakako, činjenica ostaje da im u tome moramo pomoći, najvećim dijelom zbog izloženosti raznoraznim uticajima sa strane, nebitno da li dolaze od medija, porodice, društva i slično“, zaključuje Radulović.
Ideja da nastavnici iz regiona mogu zajednički da sarađuju i da se bave zajedničkom istorijom iz bliske prošlosti dovela je i do stvaranja web-portala devedesete.net. Ovdje se mogu pronaći dokumentarni filmovi, preporučena literatura, kolekcije fotografija, knjige i drugi korisni sadržaji. Tu su i igrani filmovi, kao što su Krugovi, o Srđanu Aleksiću, Muškarci ne plaču, priča o ratnim veteranima iz tri zemlje, Ničija zemlja, nagrađena Oscarom, te Kako je počeo rat na mom otoku...
I na kraju, zašto je prošlost tako važna, zašto je neophodno da je znamo i da se suočimo sa njom? Odgovor nam je dao profesor istorije Igor Jovanović: “Prošlost je važna jer ako želimo drugačiju i optimističniju budućnost, trebamo postići konsenzus u javnoj raspravi, jer imate pojedince koji su frustrirani zbog mnogo stvari koje su se u prošlosti desile, a mediji sve vrijeme vraćaju priču na 1941 -1991. u kojoj su glavni krivci imaginarni junaci teorija zavjere. Suočavanje s prošlošću dovodi do pročišćenja i vjere u demokratičnije i transparentnije društvo.”
