Sve je počelo krajem maja ove godine kada je najavljeno rušenje
kultnog parka, zelene oaze u centru Banjaluke, koju su generacije
građana popularno zvali “Picin park”. Nezadovoljni građani, ovaj put ne
samo grupica građana, nego preko hiljadu omladinaca, radnika,
penzionera, jednoglasno su uputili gradskim vlastima “NE, nećemo zgradu,
ostavite nam park”! Prvi protesti su
se desili u polu-ograđenom parku. U tom trenutku, na tom mjestu,
osjetio se duh solidarnosti i jedinstvenosti, za kojim je ovaj grad dugo
tragao.
Taj duh je povezivao sve ljude koji su, gotovo svakodnevno, više
mjeseci dolazili u 18 časova, kod Starog hrasta pored parka. To mjesto
je postalo simbol propadanja banjalučkog zelenila i podsjećanje na
nebrigu gradskih vlasti za ono što je karakterisalo Banjaluku i prije
njihovog mandata.
Nekoliko dana nakon početka protestovanja, građevinci su potpuno
zatvorili pristup parku, a događaj koji je obilježio prve dane
okupljanja bilo je tjeranje novinara portala
BUKA sa zemljišta parka u trenutku kada je počelo rušenje drveća. Ovo
je bio trenutak šoka i konačnog shvatanja da se ovo stvarno dešava i da
će se građevinska mašinerija teško zaustaviti.
Niko nije mogao vjerovati da su gradske vlasti spremne da posljednju
oazu zelenila u Banjaluci žrtvuju zbog cementa, stakla i zgrade koju
gradi građevinska kompanija „Grand trejd“, čiji je vlasnik banjalučki
biznismen Mile Radišić, poznat po bliskoj saradnji sa vladajućom elitom.
Događaj je od samog početka bio obojen tajnovitošću vlasti i
nespremnosti da se izađe u javnost sa svom dokumentacijom i podacima.
Očigledna je bila korupcija i mito, ali ništa se nije moglo uraditi.
Građevinski radovi su se nastavljali, ali ovaj put nastavljali su se i
protesti.
Svjedočili smo trećem, četvrtom, devetom,
desetom, dvadesetom danu protesta. Pisale su se parole, pjesme, osvrti,
eseji… Ono što je najvažnije, ljudi nisu odustajali od protesta.
Facebook grupa je okupila oko 40.000 članova koji su svakodnevno
obavještavali javnost o dešavanjima oko parka. Oni najhrabriji
svakodnevno su patrolirali oko parka, čekajući svaki naredni korak
građevinskih radnika.
U inicijativu oko parka uključili su se radnici iz civilnog društva,
kulturni radnici, novinari i drugi aktivisti, a potajno su na početku
bile prisutne i poneke osobe koje rade u republičkim ili gradskim
institucijama. Kako protesti nisu prestajali, u javnost je procurila
informacija da je mnogima na poslu zaprijećeno da ne smiju dolaziti na
proteste. Prvi korak je učinjen: protesti su bili vidljivi i doticali su
vladajuće iako oni to, naravno, nisu priznavali!
Pa, kako i ne bi, kad su ulice Banjaluke svako veče tokom ljeta bile
pune demonstranata koji su vikali: PARK JE NAŠ, LOPOVI, zaustavljali su
kamione, pisali peticije.
Peticiju je potpisalo više od šest hiljada građana i svi su bili uporni
u naumu da žele administrativnu transparentnost. Peticijom se tražio
hitan sastanak sa tadašnjim gradonačelnikom Banjaluke, Dragoljubom
Davidovićem, i predsjednikom Skupštine grada, sadašnjim gradonačelnikom,
Slobodanom Gavranovićem, kao i revizija regulacionog plana koji se tiče
prostora na kojem se park nalazi. Naravno, do sastanka nikad nije
došlo.
Ovo je prva javna inicijativa vezana za ovaj događaj, pokrenuta od
strane više hiljada građana i dvanaest udruženja građana iz Banjaluke
prema Administrativnoj službi grada koja je naišla na potpuno
ignorisanje i zanemarivanje.
Gardonačelnik Banjaluke i njegovi poslušnici u javnosti su skoro potpuno bili slijepi za građane koji su poslije mjesec dana
svakodnevnih protesta već prerasli u neformalnu grupu građana “Park je
naš”, a svi oni koji su dolazili na proteste počeli su se zvati
šetačima. Gradonačelnik je o parku kratko rekao da je rušenje parka i
budući izgled koji je planiran “stvar ličnog utiska” i svako o tome ima svoje mišljenje.
Glas šetača odjeknuo je ne samo u Banjaluci i okolini, nego i u cijeloj BiH, ali i šire. Dolazile su riječi podrške od aktivista i građana iz regiona i inostranstva, a Banjaluka je napokon postala pozitivan primjer građanskog aktivizma.
Velika podrška došla je i od Srđana Dvornika, poznatog aktiviste iz Hrvatske, koji je rekao da “uvijek
vrijedi pokušati i tjerati do krajnjih mogućnosti nenasilnog otpora i
insistiranja na pravu. Velika je stvar već i to što cijeli grad, pa i
cijela zemlja, a eto i mi u susjedstvu, sada zna da se uništavanjem
parka radi komercijalne gradnje (svejedno da li radi najma ili prodaje
stanova, ili za nekakav trgovački centar) nanosi šteta zajedničkom
dobru. Svi koji se kane baviti takvim stvarima trebaju znati da će imati
teškoća koje će ih u najmanju ruku usporiti i dodatno koštati, i zato
je važno da se otpor pokaže uvijek kad ljudi vide da se radi nešto što
ne valja. Bez obzira na to da li je to već ‘gotov posao’, s izdatim
dozvolama, prodatim zemljištem itd., ili je sve još u fazi u kojoj se
može potpuno spriječiti. Demokracija je lijepa, ali traži mnogo posla,
jer i izabrane predstavnike i njihovu upravu treba stalno nadzirati.
Javni interes nije dat; on je stvar stalne borbe”.
Oglasili su se i arhitekte i stručnjaci iz inostranstva, tako smo na portalu BUKA mogli čitati i stav mladog arhitekte iz Beča Srđana Trbića koji je između ostalog napisao: “koliko
je situacija loša oslikava i činjenica da danas u Banjaluci, realno
gledajući, postoji samo jedan jedini park – Park Mladen Stojanović. Park
Petar Kočić se i ne može posmatrati kao park u pravom smislu te riječi.
On zbog svog velikog stepena izgrađenosti i nemogućnosti da pruži bilo
kakav vid rekreacije osim sjedenja ili hodanja ne može značajno da
doprinese potrebama gradskog stanovništva za rekreacijom. A da su nam
navike provođenja vremena u parkovima i odnos prema fizičkoj kulturi i
rekreaciji u parku kojim nesretnim slučajem veći, kao što jesu u nekim
razvijenijim zemljama, problem bi bio daleko osjetniji. Park M.
Stojanović je čak i u takvim okolnostima pretrpan sportistima (jedno od
rijetkih mjesta za trčanje), djecom i ostalim starosnim grupama. Onim
mnogobrojnim stanovnicima grada koji ne žive u njegovoj blizini ne
preostaje drugo nego da prevale dug put do njega ili da se upute ka
okolnim šumama.”
O slučaju parka oglasili su se i profesori iz Španije Fernando Alvarez Prozorovich i Viñas Enric koji su rekli da “samo
najava nestanka jednog gradskog parka, proizvodi veliki gnjev diljem
civiliziovanog svijeta. Otpor je naša najveća snaga protiv korumpiranog i
destruktivnog modela”.
U momentima najveće euforije i želje za uspjehom nisu svi podržavali
protestante. Kako smo rekli, ignorisanje je dolazilo od strane gradske
administracije, ali napadi su dolazili i od medija koji su na negativan
način izvještavali o protestima. Tražila se upletenost politike u cijeli
slučaj, ali takvi napadi nisu usporili šetače, samo su im dali snagu da
nastave.
Policija je svakodnevno pratila šetače u njihovim aktivnostima, a desila su se i privođenja na informativne razgovore i
incidenti sa naumom da se sazna ko stoji iza cijele inicijative i da bi
šetače zastrašili, ali grupa je bila brojna i znali su da se bore za
pravu stvar, pa šetače ni to nije zaustavilo.
Popularne su bile i šetnje koje su završavale na Kastelu, koji je
takođe označen kao mjesto o kojem gradska vlast ne vodi računa.
Krajem ljeta, odlučeno je da se napravi pauza od svakodnevnih
okupljanja, sa ciljem sakupljanje snage za proteste pred oktobarske,
lokalne izbore. Ali ni u tom trenutku od okupljanja se nije potpuno
odustalo i veće akcije su planirane za jedan dan sedmično. Između ostalog organizovano
je sađenje cvijeća, humanitarna pomoć za Udruženje samohranih roditelja
“Ponos” kada je prikupljana hrana, dobrovoljno davanje krvi…
Borba je u ovom trenutku prerasla inicijativu oko parka i postala je
borba za opšte, javno dobro, transparentnost vlasti i politiku koja bi
bila u službi građana. Pisale su se deklaracije, izdavali bilteni, svjedočili smo opšem nezadovoljstvu.
Početkom predizborne kampanje, počela je i kampanja šetača koji su
nastojali animirati građane da izađu na izbore i da daju svoj glas, da
se osvrnu oko sebe, da iskreno sebi kažu da li je društvo u kojem žive
dobro uređeno i šta se može promijeniti.
Šetnje su dolaskom hladnih dana utihnule, ali ostala je ideja,
ostalo je sjećanje da možemo biti okupljeni, da se možemo boriti protiv
korupcije i mita, protiv bolesti koja nagriza grad u kojem živimo,
društvo u kojem odgajamo svoju djecu. Šetači su pokazali da postoji
kritička svijest u Banjaluci koja je spremna da se usprotivi i da glasno
viče protiv vlasti, policije i svih drugih koji su se priklonili
ilegalnim radnjama. Na kraju možemo samo reći: Mi to možemo, samo tu
svoju snagu ne smijemo izgubiti i zaboraviti.
Na portalu BUKA svakodnevno smo pratili dešavanja vezana za ovu
inicijativu, bili smo na licu mjesta i kad je bilo vruće, i kad je
padala kiša, i kad nas je bilo tridesetak, i kad je bilo više hiljada
šetača. Ovo je podsjećanje na izabrane događaje oko inicijative “Park je
naš”, bilo je još mnogo toga. Ostaje arhiva portala BUKA kao
svjedočanstvo velikog događaja koji je, po našem mišljenju, obilježio
godinu kojoj se bliži kraj.
Vezani tekstovi:
Fotografije BUKE koje su obilježile 2012.godinu! ( Foto )
BUKA u 2012. godini: Čin dizanja glasa je već mala promjena
BUKA u 2012. godini: Ljudi u BiH su zaboravili šta je to normalan život