Nego, napisa Kolja u posljednjoj kolumni baš onako pravi „elitistički“ tekst. Naime, tvrdi „Glasov“ telal da su miješani brakovi „naci-program jugoslovenskih komunista“, a da su djeca iz istih – miješano meso. Mljeveno, faširano, što bi rekli.
Vidite, Nikola Kolja Pejaković je nekako, ne znam ni ja kako, važio za najinteligentnije mlado čeljade iz Banjaluke, koje je nešto uradilo mimo čaršije. Ne znam da li je tolika hvala dobra ili žalosna, ali stvar je percepcije lokalaca. Kolja je „crème de la crème” banjalučke intelektualštine, prvo pero britke čaršijske misli, jaran koji oštroumno zaključuje i promišlja šta, kako i kad treba. Banjaluka stoji uz Kolju. Ako, ako, i treba podržati svojtu.
I onda se Kolji na već opisanu inteligenciju i razigrani duh ukazao još jedan duh, valjda Duh Sveti, šta li? Tako je došla u Koljinu amigdalu svetosavska pravoslavna crkva, čista krv i veliki Srbi. Tog i takvog Kolju angažovali su da piše kolumne, da vodi teatar banjalučki i da piše dramske tekstove, a napose da kolumnistikom podari svoj dar širim narodnim masama. Tako Pejaković britko zaključuje:
„Bilo je fino u staroj Jugi, jodlovaće titova unučad i praunučad, jodlovaće generalski unuci koji se još uvijek baškare po Beogradu u TUĐIM stanovima“ , milozvučno odjekuje tastatura Nikole Kolje Pejakovića. Prvi čaršijski intelektualac poziva na vaspostavljanje čiste eugeničke serpske nacije. Jedino mu malo klimava ova teorija o tuđim stanovima i malim polutanima.
Jer, dok je Kolja živio po beogradskim „tuđim“ stanovima za vrijeme rata, tamo neki polutani su ratovali za „njegovu Banjaluku“.
Ali idemo dalje. Kako samo lijepo i pametno zaključuje naš mudri Kolja:
„Hrvatice su redom i javno i tajno krštavale svoju djecu u katoličkim crkvama, a muževi Srbi su ćutali ko strine. Hrvatice su znale kako da vaspitaju dijete da bude katolik, ali Srbi su čvrsto vjerovali Partiji i nisu se miješali u ženin posao. A njen je posao bio da napravi malog Hrvata, što je u redu, s njihove tačke gledišta.”
Briljantno, nema šta! Naravno da su Hrvatice šta radile nego pokatoličavale svoju djecu. Ono, jeste da su, tu i tamo, ta djeca branila Koljinu “srpsku domovinu”, ali koga to briga, Kolju ponajmanje, malo bi mu to remetilo ton kolumne.
Ovako, dvadesetak godina poslije, iz nekog čadora sa olimpa banjalučkih intelektualaca, naš Kolja etiketira tu djecu miješanim mesom. Znaš kako, Pejakoviću, negdje si ti i u pravu. Ta djeca sa svojim roditeljima, potomcima UDBAŠA, kako ih nazivaš, prolijevali su krv za tu tvoju “svetosavsku RS”. Ginuli su tako, po tebi nepotrebni ljudski otpaci zvani faširano meso, a prije tebe znani kao polutani, na sve tri strane u nesrećnom ratu. A zašto? Pa zato da ti i slični tebi mogu, češući se po mudima, pisati ovakve “elitističke” i eugeničke bljuvotine u državnim medijima.
“Najviše mi je žao tih momaka i djevojaka, te izgubljene (moje) generacije koja nema rodbine (svi su se posvađali međusobno), sve se raspalo”, kaže Pejaković. Opet Kolja, neviđenom pronicljivošću, demonstrira anticipaciju prošlosti. Vidi, ako se iko uspio održati i uzdržati u ovim vremenima, to su porodice djece iz miješanih brakova. Jednostavno, pojačano zlo ih je natjeralo da se drže jače i više. Ali ko je to mogao reći autoru kolumne –“Miješano meso”?
Ko je mogao reći Kolji da ne piše elitnu naci(onali)stičku kolumnu radnog naziva ,,Miješano meso”, kad se urednica tog istog “Glasa Srpske” bavi trivijama u svojoj kolumni, a koja je posvećena odbrani lika i djela Igorovog. Za neupućene, Igor je sin Milorada Dodika. I naravno da je bitnije baviti se pitanjem povrijeđene duše Predsjednikove i sina mu Igora, nego kao urednik razmišljati, pa bar pročitati smeće koje vam neko potura pod kolumnu.
Da je zemlje, kao što je nije, Kolja Pejaković bi bio, koliko danas, tužen od 200-300 hiljada polutana, koji su eto prekršteni u “miješano meso” i tako i tretirani od strane “najinteligentnijeg mladog Banjalučanina”.
Ideološka smutnja “našeg Koljice”
Na stranu vrijeđanje ljudi, ali što Pejaković ideološki može da se nalupeta u dvije kartice teksta, pa to je rijetko viđeno:
“Neka oproste svi oni koji su u miješanom braku ili su iz miješanog braka. Ovo nije upereno protiv njih, nego protiv komunista i njihovog pronacističkog plana, igranja narodima i genetikom...”
Ovako nešto je moglo izaći 30-ih godina prošlog vijeka iz pera vladike Nikolaja Velimirovića, koji je poredio “red i rad” Adolfa Hitlera sa Svetim Savom. Mogao je napisati i her Ljotić, ili Ante Pavelić, isto bi mu se hvatalo. Zapravo, mogao je napisati, a ostati nekažnjen, bilo koji kvisling u i oko Drugog svjetskog rata.
Ali, eto, bude što biti ne može. Pa tako 2012. godine nastaje kolumna koja je trebalo da bude napisana 1942. godine od strane nekog supismenog naciste. I na kraju poentira lokalno pero ,,Glasa”:
« Moje skromno mišljenje je da su brakovi koji ostanu miješani, u kome se ne zna ni ko je čovjek a ko žena, niti kome Bogu djeca treba da se mole, u kome se, radi mira u kući, ne slavi ni Vaskrs ni Uskrs ni Bajram – samo jedna nesreća i za te zaljubljene i za njihovu djecu. »
Pa jbt život! ‘Ajd što je to tvoje mišljenje, nego je to očigledno i mišljenje fanzina za koji pišeš. Jer da nije tako, svaki normalan urednik bi obrisao stražnjicu «tvojim mišljenjem ».
I na kraju, Kolja polupatetično kaže ,,Praštajte”.
Pa, nisam ti ja taj tvoj izmaštani bog da ti praštam. Neka ti prašta kome je do praštanja. A, ako nekad zagusti, a ti put pod noge, pa teoretiši opet sa bezbjedne razdaljine. Samo, neće više zagustiti, polutani, vidiš, postoje i razmišljaju svojom glavom, a to nije odlika faširanog mesa i vrijeme je da se jednom za svagda povučeš u rupičak iz kojeg si izašao, ti ,,banjalučka veličino”.
Sram te bilo!
Tekstovi od autora: Nemoj druže austrijski
Anonimusi protiv Borisa Dežulovića