Sutra odlazim u novu dimenziju. U dan života bez Facebook-a. Idem tamo gdje nema update-a, Like-ova, Share-ova, Comment-a, Chat-ova, Inbox-a…
Sutra ću tamo gdje me Friendsi koje ne znam neće moći “vidjeti” i “sveznati”, gdje ću razgovarati uživo i isključivo sa živim ljudima, gdje će mi bit’ zima što je zima, a ne što ti neko ledi krv svojom virtualnom glupošću, gdje grije sunce, makar i zubato, a ne virtualna ljubav i pažnja.
Sutra idem tamo gdje ljudi dišu, jedu, piju, vole se i svađaju onako kako je zamišljeno i rađeno prije nego se skontalo kroz žicu postojanje provlačiti.
Sutra ću se ponovo ramenima sudarati sa bićima, ljudskim i neljudskim, opet ću nuditi i primati poglede, osmjehe i ljutnje na razini stvarnog i vidljivog.
Nadam se da ću se sutra prisjetiti osnovne kulture ophođenja te da ću ulaziti isključivo na mjesta gdje sam pozvan i peglati isključivo ljude koji žele da ih peglam, a ne sve redom kako je to običaj na mreži.
Sutra neću nikog lajkovati iz zadnjih ili prednjih namjera, niti ću se oduševljavati na prenešene vijesti i tračeve koje sam već “čuo” ili vidio ali se nisam sjetio ili nisam bio siguran da su dovoljno interesantni da bi bili primjećeni, pa da ih sam stavim.
Sutra ću, jednostavno, hodati čvrstim tlom, bez levitacije koju osjetim u zanjihanoj binarnoj sferi.
Sutra ću pokušati da ne pravim preveliki lom u ophođenju sa popucalim pukom koji je hrabrim tek skriven iza ekrana, dok ustvari, ukoliko sobom nema pištolj/palicu, ne ulazi u diskusiju.
Sutra ću izaći na ulicu bez Password-a, bez Signature-a, bez Loading-a, samo ću se pustiti raznobojnom rijekom utrpanih promrzlica koje bauljaju u nepoznatim pravcima kako bi stigle negdje ili možda, kao ja, odlučiše da se puste tokom koji vodi ko zna kamo, da završe ko zna gdje i da stignu ko zna kad.
Sutra ću obuti kišne cipele, jer u ovom gradu se kiši nikad ne zna, natrpaću se džemperom napravljenim od dostatne količine sintetike i vune.
Sutra ću konačno probati neprobojnost jakne za/protiv vjetra, koju ću obaviti oko sebe da, ukoliko svršim uz obalu gradske, hm, rijeke ne fasujem prehladu ili okretanje usta jer usta mi još trebaju, kao i prsti, za koje ću spremiti prazne džepove kako bi im smještaj bio što komforniji.
Sutra će k’o i danas biti prohladno i vedro.
Sutra ću zaklopiti jedan da bih ušao u drugi svijet.
Danas sam tu, za prekosutra ću već vidjeti, jer, ko zna hoću li preživjeti.
Tekst preuzet sa Protesta