Prije 20 godina, Bojan Hadžihalilović bio je jedan od osnivača Design Studio TRIO Sarajevo. U početku je Studio angažovan da radi na mnogi poljima, od video snimaka, novinskih časopisa, pozorišta, filmskih plakata, dizajn knjiga. Nakon rata, grupa Trio je osnovala Agenciju Fabrika – Sarajevo, koja se bavi dizajnom, računarskim grafikama, TV animacijom, proizvodnjom TV spotova i marketinškim komunikacijama.
Radovi grupe Trio i Agencije Fabrika objavljeni su u sljedećim časopisima: Graphis, Print, How, Step News, Newsweek, The Face, Creative Review, Art Press, “Print”, “Flash Art”, kao i u publikacijama “Anatomija dizajna”, “Inovativne promocije na poslu”, “Dizajn nestanka”, “Grafička agitacija II”, Zlo ne živi ovdje, “Politički posteri u centralnoj i istočnoj Evropi 45-95”, “Bound les Borders”. Bojan Hadžihalilović predaje vizuelnu komunikaciju i rukovodilac je Odsjeka za grafički dizajn na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Sa Bojanom smo se sreli na Play Media danu koji je nedavno održan u Banjaluci, a razgovarali smo za BUKU o dizajnu nekad i sad, marketingu, uticaju dizajna na ljude, politici, aktivizmu i drugim temama.
Dugo radite u svijetu dizajna i marketinga, zanima me kako biste uporedili bavljenje dizajnom nekad i sad. Šta se to promijenilo tokom godina, decenija, imajući u vidu da smo danas pod uticajem društvenih mreža i interneta. Koliko je sve to uticalo i promijenilo marketing i dizajn?
Sjećam se sedamdesetih i osamdesetih i tada je to bila važna rabota, a ljudi koji su znali da komuniciraju kampanje i velike brendove bili su priznati kao veliki stručnjaci i majstori u svom poslu. U svijetu se dosta propagiralo da način na koji se radi advertising ili marketing za neki brend nije neka instinktivna stvar, nego gotovo naučno kreativna stvar. Ovdje na Balkanu je to imalo jedan specifičan duh. U to vrijeme mi je bilo jako zabavno motati se po marketinškim agencijama, mi smo bili dizajneri koji su zapravo mrzili velike korporacije, htjeli smo da budemo mali i slobodni, a koji s vremena na vrijeme mogu raditi za velike korporacije i kompanije. Ako se prisjetimo šta se dešavalo u Kanu tih godina, vidimo da su pobjeđivale stvari koje su ljude ostavljale bez daha i stvarno je to bila neka vrsta komercijalnog artizma. Danas, svi imaju tu vrstu oruđa, odnosno mogu da komuniciraju bilo šta, na bilo kojem mjestu, na bilo koji način. Sa druge strane, ta halabuka komunikacija i informacija postala je toliko kakofonična da se danas ne možemo koncentrisati na određene brendove niti upratiti kampanje, a ni imati mišljenje o njima, jer su one samo jedan od stotinu balona koji lete oko nas. Promijenio se princip, jer nešto što je prije znalo da radi desetak firmi, sada to zna četiri hiljade i deset firmi. Prvo, raditi taj posao, a drugo, danas je moguće fingirati agencijski rad tako da ti sam imaš neki brend, pa ili klepiš nekog influensera ili sam počneš da budeš influenser za taj svoj proizvod i ako se ljudima dopadne ta tvoja kašika za ostavljanje kašike, odnosno neki proizvod, i ako se on dobro prikaže na YouTubu ili Instagram profilu, to može postati viralni hit i imaš mogućnost da uspješno gurneš svoju kašiku za ostavljanje kašike.
Kad ste počinjali, htjeli ste da budete mali i nezavisni, a danas je Fabrika sve samo nije mala agencija.
Da. Mi smo se pretvorili u suprotnost od onoga što smo htjeli da budemo. Jedino smo uspjeli u tome da ne budemo dio nekakvog lanca. Moj kolega Senad, koji je direktor Fabrike, moja supruga Dada i ja i dalje mislimo da smo za sve mi krivi, za princip kreativnosti prema kojem Fabrika radi, za odluke koje donosimo, krivi smo i za dobro i za loše. Ako ništa, barem nismo postali dio nekog korporacijskog diva, iako to, na kraju krajeva, nije ni važno. Nas u Fabrici danas ima dvadeset, na šta sam ja sa jedne strane jako ponosan, a sa druge strane, svako jutro se dižem sa mislima da mi sebi moramo zaraditi novac za plate, da od nas na neki način zavisi stotinjak ljudi i to te dovodi do toga da ti je svaki dan borba i za kreativnost, skupljanje novca i energiju iz koje izvlačiš najbolje za svog klijenta. Rekao bih da je ta borba, bilo da je 1984. ili 2018. godina, zapravo, uvijek bila ista i nikad nije prestala. Nažalost, možda je odgovor na tvoje prvo pitanje to da se ništa nije promijenilo, samo su se promijenile platforme na kojima radimo. Sa druge strane, živi smo, nije nas pojelo vrijeme. Neko bi možda i odustao kad bi vidio da dolazi novo vrijeme, može da kaže: dobro je, ja sam sad svoje odradio, nek’ rade drugi. Ali dok mi imamo svježine, dok su naše ideje i dalje konkurentne na tržištu, onda valjda i dalje ima smisla ovo što radimo.
Slušala sam Vaše predavanje o istoriji aktivističkih plakata. Vidjeli smo kako ste Vi to radili sa razglednicama pod nazivom Pozdrav iz Sarajeva. Međutim, čini mi se da taj momenat aktivizma u današnjem dizajnu nije toliko prisutan. Koliko je dizajnerima važna ta aktivistička crta?
Mislim da je užasno važna. Ako si dobar dizajner i ako znaš da se hrvaš sa stvarima koje ti ne plaćaju velike korporacije i ne prodaješ svaki put sok, lijek ili knjigu, nego radiš neke stvari kao reakciju na ono što se dešava oko tebe, to te drži normalnim i zdravim i to je jedina prilika da nepatvoreno budeš kreativan. Priča o Sarajevu i razglednicama je proizašla iz tragedije koja je dugo trajala, a sve te dizajnerske opaske na vrijeme u kojem smo mi živjeli ostale su do danas jednako svježe i jednostavne, ljudi ih razumiju, jer one nose vizuelne kodove sa kojima su se obični ljudi susretali kroz brendove ili poznate stvari, ali su ovdje upotrijebljene u vapaju za spas jednog grada. To je rad za dobrobit zajednice ili traženje pravde, to je ono što se u Banjaluci dešava svaki dan kad se ljudi okupljaju, ali i to na neki način treba iskomunicirati i treba ostaviti epitaf tom momku koji je postao simbol neke strašne sile koja želi da ostane skrivena i da se izgubi, da ostane neistražena. Divno je što građani ne odustaju i ne dopuštaju da se to desi, to su momenti koji nam pokazuju da, dok je tako, da smo ljudi. Svim kolegama, mladim dizajnerima, rekao bih da potroše pola svog života i vremena u traženju da pomognu nekim stvarima koje su na margini, koje su prealternativne ili se tiču samo jedne grupacije ljudi koji traže mjesto pod suncem, kao što i mi tražimo, i da ta vrsta naše pomoći, kreativnosti, vizualizira taj njihov problem. Iskomunicirati taj problem ostaje vječni izazov svakog normalnog čovjeka koji je, eto, slučajem, i dizajner.
Foto: Izložba plakata “Pozdrav iz Sarajeva 1993” grupe Trio
Koliko je na Vaš rad uticala ta aktivistička priča sa razglednicama u Sarajevu, imajući u vidu da je ona obišla cijeli svijet?
Nije uopšte. To mi je samo davalo smisao životu, to što mi jesmo bili dizajneri tada, iz tog grada, u tom trenutku. To što je ona imala efekta u medijima širom svijeta, samo je dokazivalo da smo na dobroj strani, da je to vrijedno objavljivanja u ime grada koji stradava. Isto sam tako okrenut prema Alepu koji danas ima i goru sudbinu od Sarajeva i još je više ostavljen i napušten. U današnja moderna vremena, kad možemo snimiti bilo šta, nemamo tih klinaca kao što smo bili mi u Sarajevu, klinaca koji bi progovorili iz Alepa i promijenili kod razmišljanja u tom gradu. U današnja vremena, svijet je tako pogan. Ali ja želim inspirisati današnje mlade ljudi da mogu biti dizajneri u šugava vremena i doprinijeti nekim stvarima, da nekome dizajner može pomoći.
Danas, nažalost, rat možemo gledati uživo, ali u isto vrijeme, sve više gubimo empatiju prema drugima, naročito onima koji su nam daleko. Da li je to moguće promijeniti?
To vam je najteže pitanje koje ste mi mogli postaviti. Sve više mi izgleda da je to nemoguće promijeniti. Sve više ta empatija postaje jaka i intenzivna samo u onoj desetinki sekunde kad neko pogleda taj trenutak tragedije ili razaranja na društvenoj mreži i onda u toj desetinki sekunde odluči da li mu je danas dan da provuče kroz svoj stomak i pogleda to ili je bolje da ide dalje u ljepši svijet Instagrama. Taj jedan automatizam, kad naše srce kaže da ili ne, a prst ide lijevo ili desno, polako nas pretvara u robote, gdje pomalo gubimo našu esencijalnu ljudsku osobinu sapatništva sa nekim ili se pretvaramo u ljude koji ne žele da razmišljaju o tome, jer zanju da ništa ne mogu promijeniti. Na kraju, opet na neki čudan način misliš da si učestvovao u tome, jer ti je to prošlo kroz prste, kad si vidio neko zlodjelo. To je postalo dio tvoje dnevne rutine. Nažalost, ništa lijepo ti ne mogu reći na ovu temu.
Imajući u vidu da smo u godini izbora, a mi živimo u konstantnoj predizbornoj kampanji, zanima me koliko političke partije kod nas pridaju pažnju marketingu, dizajnu? Ima li tu nekih inovacija?
Kad smo moji partneri i ja pravili Fabriku, dogovorili smo se da nećemo dvije stvari raditi, a to su političke kampanje i duhanska industrija. Nama je to normalno već 25 godina koliko radimo. Uvijek sam na neki način ignorisao, možda je bolje reći prezirao tu halabuku i cirkus lažnih obećanja i glava koje gledamo mjesecima. Ponovo ti nemam ništa lijepo reći, osim što mislim da su lideri ovih stranaka duboko svjesni da se sve vrti oko njih i sve zavisi koji stil odaberu. Ili si bahata konjina koja shvata da, što više viče i što je bezobrazniji, da ljudi sve više šute, gledaju u njega i smatraju ga ozbiljnim kandidatom, je misle ‘bolje da nas predstavlja neko ovakav što je jak i kabadahija’, nego čovjek koji je normalan, smiren i diplomata. Diplomata ipak igra neku svoju igru i na ulici ti vidiš ta dva lika. Mislim da će se u politici uskoro morati desiti promjena i stranke će morati komunicirati gotovo na dnevnoj bazi svojim PR-om, moraće pokazivati da li su neke stvari učinili, i na njih će uticati vrijeme i moraće se prilagoditi, kao što se marketinške agencije i velike firme prilagođavaju novom vremenu, a politika je do sada ostajala konstantna. Oni za sebe kažu da su elita. Volio bih da ta elita nestane što prije i da promijenimo kod oko toga koji nas ljudi predstavljaju i zašto. Mislim da je sad velika šansa da za nekoliko mjeseci srušimo elitu koja nam stoji nad glavama već trideset godina i stvarno poljubimo neku novu budućnost na jedan drugi način, ako ništa, da izaberemo nove, drugačije i mlade ljudi koji nemaju nikakve veze sa retorikom i planovima ovih dosadašnjih elita.
Šta je, prema Vašem mišljenju, dobra marketinška kampanja, koje ona elemente mora da ima?
To je kampanja koja izaziva osjećaj radosti, smijeha, ima faktor duhovitosti ili ima specifičnu dozu emocije koju je uspjela dotaći. Treće pravilo je da pokušaš biti drugačiji od ostalih. Možeš biti bezobrazan, pa biti drugačiji od ostalih, a druga opcija je da možeš biti jedinstven i da prvi put nešto pokažeš na način koji do sada nije viđen.
Mlade dizajnere koji budu čitali ovaj intervju sigurno bi zanimalo kako da budu prepoznatljivi u svijetu dizajna, kako opstati danas kad je konkurencija na tržištu tako velika?
Moraš biti strašno vrijedan. U današnje vrijeme možeš talentom pobijediti rad, u smislu da stvarno imaš talent prema nečemu što nije viđeno kod nas, ali i tu je šansa jedan prema hiljadu. Znači, bolje ti je da uporno radiš, istražuješ i slušaš svoj instinkt. Kad kreiraš neki plakat ili slogan, osloni se na svoju energiju i vjeruj u to što radiš. Kad radimo za velike korporacije, ima strašno puno nivoa ljudi koji pregledaju to što si uradio, a kad se tvoj rad počne sa svih strana gledati, zapravo dovodi sve do besmisla. Poslušajte me, slušajte svoj prvi instinkt i uradite stvari onako kako vi mislite, ali za dobrobit svoje familije uradi i drugi prijedlog, koji je neka vrsta odgovora na njihov brifing, koji ti misliš da bi oni trebali uraditi by the book, ali svakako pokušaj prvi prijedlog uraditi na svoj način.
Foto: Predavanje u Banjaluci
I za kraj, zanima me koji je, po Vašem mišljenju, plakat ili slogan u istoriji dizajna najbolji?
Na izlaganju sam spomenuo „War Is Over! If you want it“. On je tako divan, uzvišen, tužan i moćan slogan. On postavlja odnos pojedinca i globalne sile, tako da bih glasao za taj slogan da je zapravo majka svih slogana. Kad sam bio mali, najdraže mi je bilo ono ‘svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje’.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
Vezan tekst:
Saša Đorđević, grafički dizajner: U stanju smo da verujemo ponuđenim slikama, a ne svojim očima