Grafitni trag na papiru u svojoj se biti ne razlikuje od kljuckanja po tipkovnici. Snijeg koji se zadržava na podstanarskom prozoru u Oslu jednako se bijeli kao i onaj što zatrpava trijem kolibe u bosanskoj periferiji. Norvešku od Bosne i Hercegovine dijeli više od hiljadu kilometara zračne linije, no u proznom stvaralaštvu Bekima Sejranovića ta je razdaljina samo geografska činjenica zasjenjena životnim pričama njegovih likova. Temelj je to na kojem izrasta i njegov najnoviji roman Ljepši kraj.
Naslov romana pretpostavlja jedan komparativni odnos i jednu semantičku dvojbu. Čitatelju isprva može biti nejasno na što se odnosi naslovna sintagma. Ljepši kraj – ljepši od čega? Radi li se tu o nekom očaravajućem mjestu, gradu ili pak o sretnom završetku? Odgovor na potonje pitanje otkriva nam se na početku romana, a ono prvo priziva u misli Sejranovićev prvi roman Nigdje, niotkuda (Profil, Zagreb, 2008). Ljepši kraj strukturno je blizak svom prethodniku, no od njega se razlikuje prije svega na tematskom planu. Naslovom ovog romana autor je čitateljima svog prvijenca zapravo obećao hepiend.
Rascjep subjekta
Priča započinje u Bosni, u izoliranoj kolibi između dva sela u kojoj se pripovjedač prisjeća svoje prošlosti. Paralelno se odvijaju dvije radnje. Prva, koja kazuje o njegovoj svakodnevici u bosanskoj brvnari, i druga, koja je pomaknuta dvije godine unazad i prati njegov život u Oslu da bi se na kraju stopila s početkom prve. Ovaj fabularni pleter mnogo je čvršća romaneskna struktura od one u prethodnom romanu. Granice između dviju fabularnih linija jasne su unatoč pripovjedačevim skokovima koji otprilike odgovaraju njegovoj emocionalnoj nestabilnosti pa pripovijedanje zahvaljujući tome čak i dobiva na uvjerljivosti.
Psihička rastrojenost pripovjedača, ujedno i glavnog lika, vrlo je naglašena i služi kao pokretač događanja u romanu. Glasove koji mu se javljaju pokušava utomiti u zavidnim količinama narkotika i spontanim odlascima i dolascima koji pak za sobom povlače nove probleme. Pripovjedačevi psihološki autoportreti najmračniji su dijelovi romana, no u njima je prisutna velika doza cinizma i autoironije što spašava čitatelja od aktiviranja njegovih vlastitih latentnih neuroza.
Sejranović je izgradio lik kojeg proždire vlastita prošlost, ali koji je istovremeno svjestan svih svojih opsesija. Važan moment u njegovu profiliranju je i istodobno pripadanje i nepripadanje različitim mjestima što dodatno cijepa labavi identitet lika. U Norveškoj on je stranac izvana, razlikuje se od skandinavskog fenotipa, dok je u Bosni stranac iznutra, onaj koji ravnodušno gleda promjene u bosanskom društvu. Unutarnji nemir onemogućava mu sjedilački život, no gdje god otišao uvijek čezne za onim gdje nije. Njegov bijeg u drugu zemlju zapravo je bijeg od sama sebe. Tjeskoba u Bosni i u Norveškoj možda ima drugačije lice, ali naličje je isto.
Začarani krug samožaljenja i droge nakratko razbija ljubavna epizoda. Nakon incidenta u osloškoj zračnoj luci pripovjedačeve misli zaokuplja Cathrine, žena u zrelim godinama s kojom ubrzo nakon toga i započinje ljubavnu avanturu. Do ljubavi zapravo nikad nije ni došlo. Kako je kopnila zaljubljenost, tako su se vratile i stare navike i neke nove fiksacije. Predmet njegove žudnje prebacuje se na lik mlade psihijatrice, njegova legalnog dilera, i Irenu, Cathrininu devetnaestogodišnju kćer. Očit je nesklad između njegovih očekivanja i razočaranja u romantičnim avanturama. S jedne strane želi sigurnost, želi se sakriti od svijeta zagnjuren u ženske grudi, a s druge ne želi (ili ne može) uzvratiti tu sigurnost. On je emocionalno hendikepiran, odlazak njegove žene ostavio je dubok trag i čini se da je u njemu srž svih njegovih problema, i psihičkih i ljubavnih.
Golobradi islam
Pasivno prepuštanje tokovima sudbine neće ga napustiti ni po povratku u Bosnu gdje će njegova otuđenost dobiti i svoju fizičku dimenziju. U osami kolibe vodi neuspješnu bitku protiv vlastite malodušnosti i bezvoljnosti. Pomutnju u samotničko preživljavanje unosi
Salih, njegov jednooki rođak, idejni tvorac masterplana kojim želi spasiti svoju sestru Almu od života pod dominantnim utjecajem vehabija. Zato nagovara svog rođaka da je odvede sa sobom u Norvešku i oženi je. Kroz ovu fabularnu liniju Sejranović portretira bosansko selo M. i njegov odnos prema vjeri, ali i njegovu povodljivost. S dolaskom vehabija sve se počinje mijenjati. Seljani koji dotad nisu previše marili za svoje vjerske običaje sve se više priklanjaju njihovim fundamentalnim učenjima, i ta promjena nije zaobišla ni Salihovu obitelj. Otac i braća su mu se premetnuli u vehabije i počeli puštati brade, a Almi su već odredili dostojnog ženika. Salih je prikazan kao jednostavan, ali razborit i odlučan čovjek koji je od početka prozreo naglo i umjetno produhovljenje svojih suseljana. Saliha sve to pretvaranje smeta i ne želi da Alma završi kao žrtva vehabizma. On spas vidi drugdje, za njega je Njemačka obećana zemlja.
Sejranović je u roman ugradio i povijesni sloj te postavio svog pripovjedača u poziciju kroničara. Autor uvodi pitanje etnosa, i još važnije, progovara o etničkom čišćenju na jednom mikroprostoru. Ozbiljnost teme Sejranović uspijeva ublažiti pričom o karavlaškim običajima i načinu života, no unatoč tome svjedočenje genocida svejedno ostaje jedno od snažnijih dijelova romana. Spaljeno i napušteno selo nakon rata 90-ih naseljavaju izbjeglice, a potom i vehabije.
U epilogu priča poprima sasvim drugačiji ton. Posljednje poglavlje romana prožeto je optimizmom i duhovitim doskočicama. Napokon, dočekali smo i taj hepiend. Naš je pripovjedač ostvario Salihov plan i živi s Almom i svojim prijateljem u istom podstanarskom stanu u Oslu odakle i počinje s pisanjem romana.Na mnogo načina ovaj je roman poput ‘folcike’ koju vozi glavni junak naše priče. Kreće polako, prijeti da će se raspasti, urušiti sam u sebe i krepati napola puta, a potom dobiva na dinamici i uzima zamah, dok mi ostajemo zavedeni njegovim šarmom. Mračan početak potreban je kako bismo dočekali ljepši kraj.
Tekst je preuzet sa Elektrobetona