U ovom autorskom projektu Sead Đulić, sam na sceni sa svojih 50 kutija od cipela, uredno složenih i označenih brojevima, govori publici kako se nikada ne treba predati. Nјegovo je pripovijedanje poput ispovijesti života, ali i vremena koje je trebalo dostojno preživjeti, ne gubeći, uprkos svim nevolјama, moralnu vertikalu i lјudskost. Doživalјao je čak i optužnice da je kriv, jer je govorio protiv rata i ubijanja.
Sead Đulić: “Nakon majčine smrti pospremao sam stvari i u kutijama za cipele pronašao sam važne dokumente i neke fotografije koje nisu bile spremlјene u album. U tim kutijama kriju se emotivni trenuci, od prve lјubavi i krađe jedne ruže 1965. do danas, odnosno 50 mojih godina koje nudim publici”.
Publika koja je bila prisutna na predstava bilo je zaista razlonika i sastavlјena od đaka, studenata, profesora i penzionera, nije krila svoje oduševlјenje.
Bojana Škrbić, član Studentskog pozorišta: „Najupečatlјivije mi je da se jasno vidi da je Sead Đulić čovjek sa velikim iskustvom i da želi sve važne poruke da prenese mladima, a to je da se bore za svoje snove, da nikada ne odustaju i da zapravo i kada sanjaju budu svjesni da postoje granice.“
Dragan Ignjatović, član SUBNORA-a Republike Srpske i Udruženja Josip Broz Tito): „Prvi put sam na nekoj od predstava Seada Đulića koji je i predsjednik SUBNOR-a Federacije Bosne i Hercegovine i zaista sam dirnut. Nјegovo izlaganje je kao sjećanje i to mi je ostavilo najveći utisak.“
Marija Runić: „Meni je ovo vrlo zanimlјiv format i sve priče su više nego drage i upućuju nas da je vrijeme da prekinemo šutnju. Seadova poruka je apsolutno stigla do svih nas u publici.“
Profesorica Ljilјana Zrnić: „Sve priče su potresne i osjeća se jedna dobrota čovjeka kojeg sam imala sreće i lično da upoznam jer je radio odlične predstave u našem Studentskom pozorištu, tako da sam i očekivala odličnu predstavu. Nije slučajno da sam večeras došla sa mojim đacima i sigruna sam da su njegove emotivne priče i njima veoma dopale i da će ih pamtiti. A ja ću svakako najviše da pamtim priču suočavanja sa čovjekom koji je u ratu bio na ivici da ga ubije, a u miru je došao da traži oproštaj. Ova priča me potpuno rasplakala.
Sinoć, 11. aprila bilo je jubilarno 200. izvođenje predstave, koja je do sada igrana širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, a u Banjaluci prvi put je odigrana na festivala „Kestenburg“ u atomskom skloništu u Novoj Varoši.