U koji biste filmski žanr mogli da smestite ono što je naša svakidašnjica, i da li „film“ koji živimo ipak nadmašuje maštu i iluziju?
– Bojim se da vreme u kojem živimo lagano postavlja naznačenu vam rečenicu kao retorično pitanje, dakle, ono što ne zahteva odgovor. Svi odgovori su dati, i odveć je postavljeno pitanje da bih ja sad otkrio neki zaumni, inovativan odgovor koji će nekome, dakle, bilo kome – otvoriti oči – niti će moj odgovor biti tačan, niti će biti moj, niti će otvoriti oči. Znači li to da na početku ovo naše današnje priče već odustajem? Pa ne, ne znači, ne odustajem, ali ne vidim žanr života koji živimo van onoga što živimo. I ne volim da kažem da baš svi isto živimo.
Kako vi živite?
– Meni je bolje no onome koji je bez posla, onome bez posla bolje je nego onome što radi, onaj što radi voleo bi da ne radi, onaj što ne radi zavidi meni, ja zavidim nekome napolju, onaj napolju me moli da mu donosem kajmak kad idem napolje, kad sam napolju zavidim njima tamo, oni opet meni na kajmaku, sarmi, „tavčetu na gravčetu“. Jednom rečju, sve je glupost besmislene zavisti.
A šta je istina?
– Život nam je od onih što su nas rodili dat da ga iskoristimo, pitanje je da li smo tolike budale da ćemo ga protraćiti u zaludnim naklapanjima i neproduktivnosti, ili ćemo ga iskoristiti da ostavimo tragove onima koji dolaze nakon nas.
Šta je ono što bi realno moglo najviše da nas plaši – politička situacija, ekonomska, ili, možda, čitav ambijent?
– Mi smo neustrašivi, i nema šta da nas plaši. Mi istorijski ne prezamo ni od čega, i uvaljujemo se do guše tamo gde ne treba i kad ne treba, srljamo u ono što ćemo nakon kratkog vremena svi skupa proglasiti greškama, i što ćemo ne samo mi, nego i generacije iza nas, iskijavati kao svoj greh. Ali i pored tih istorijskih iskustava, mi ipak imamo dovoljno hrabrosti da činimo gluposti, i da na njima ništa ne naučimo. Najbolje godine života moje generacije prošle su u tome.
Kako izgleda to iskustvo vaše generacije?
– Ajd’ da bacimo pogled na procvat kreativnosti vremena u kome smo živeli, ajde da se setimo takozvanog „straha“ nakon Titivog odlaska, pa lude kreativne ideje novog talasa, koja nas je kao tajfun zahvatila i ponela u doba budućnosti sa hiljadu boja, tonova, valera – koje su nas tek čekale, pa doba nekog napretka, budućnosti i lepote života, ma kako to patetično zvučalo. I skršili smo se na prvom balvanu, zaratili sa celim svetom, osakatili decu koja se još ni danas nisu rodila. Pa opet smo „neustrašivi“, i opet srljamo gde ne treba, i opet ne pomaže usamljeni ljudski, ali ljudski glas bilo čijeg iskustva koji upozorava na prošlost da bi nam osvetlio budućnost. I opet ne mislimo na svoju decu. Mi smo „neustrašivi“, a ja, ja se plašim – za ono što mi oko vidi, i to pokušavam da sačuvam. Sebično!
Filmovi koje ste poslednjih godina radili kao producent i u kojima ste igrali, mislim pre svega na trilogiju reditelja Miloša Miše Radivojevića, pokušali su da na osnovu događaja iz prošlosti, epohe, otvore i pitanje zašto se neprestano, kao narod, kao građani saplićemo, zašto je naš hod „jedan korak napred, nazad tri“?
– Nema pitanja zašto – to je psihologija mase, navodne ugroženosti, to je zagledanost u mitsku prošlost o kojoj znamo iz epske narodne poezije, a koja leči naše trenutne frustracije. Takozvanim krvlju ispisanim stranicama naše herojske prošlosti ispisujemo našu traljavu sadašnjost, obesmišljavajući i nipodaštavajući svaku istinsku žrtvu koju je ovaj narod podneo u svojoj prošlosti, gubimo vreme sedeći u fijakeru koji nas vozi napred, a mi na onom sedištu što gleda unazad i danas. Danas, u doba tehnologije koja se tek sprema da nam otkriva kako se sve može komunicirati na osnovama onoga što je Tesla začeo kao ideju, a mi se ipak više hvalimo time da smo na dvoru Nemanjića jeli zlatnim viljuškama dok je Evropa – bla, bla…
Da li je to za pohvalu, kao što neki misle?
– Pa, da li je za pohvalu, jer gde je ta Evropa koja je za vreme naše vlastele čerečila poluživu divljač – danas, a gde smo mi, pa i što se viljušaka tiče. Rekao bih da smo odbacili i višuljške i pristojnu hranu. Čerečimo sami sebe, naživo, i nikako da nam pripadne muka. A dovoljno je da pročitate današnje novine – sve je na tanjiru.
Šta je ovde najteže promeniti?
– Sebe.
Bili ste jedan od mnogobrojnih umetnika koji su u svojim javnim nastupima davali podršku demokratskoj vlasti. Da li se i vi možda negde osećate prevarenim?
– Svakoj demokratskoj vlasti treba dati podršku, jer je demokratska, mada se demokratija kod nas teško prima i, neretko, pogrešno tumači, tako da je sasvim sigurno da ovo što živimo i što smo živeli, ovde nije jedna i jedina demokratska vlast. Zar nije postojalo vreme koje ćemo danas nazvati totalitarnim, u kome se tadašnja vlast takođe formirala demokratski? I zar ta vlast tada nije mahala tom perjanicom – da je na demokratski način došla na to mesto? I zar se neka buduća vlast ovde neće formirati demokratski?
Šta to, suštinski, znači?
– Čovek koji uživa slobodu umetničkog života i načina izražavanja logično će uvek podržati drugačije viđenje stvari, sveta i, naravno, politike. Zato će i podržati promenu za koju misli da će dovesti do životnog boljitka. Ali zato uvek mora imati distancu i kritično oko prema svemu što se kasnije sa tom vlašću dešava, i mora sačuvati za sebe tu slobodu. Sloboda je, naime, jedina neprocenjiva vrednost u životu umetnika!
Ne, ne osećam se prevarenim. Mnogo se toga promenilo, mnogo se toga moglo, ali nije. Imam svoju slobodu da to kažem.
U delu javnosti često se mogu čuti stavovi da bi u Srbiji „sve bilo drugačije“ da nas „Zapad ne mrzi“. Ko nam, u stvari, više radi o glavi – Zapad ili mi sami sebi?
– Ma to je bezveze, neću ni da komentarišem! Niko ne može toliko da nas mrzi koliko mi sami sebi možemo da naudimo. Ipak sam iskomentarisao, ne izdržah!
Postoje mišljenja da iz redova demokratski, građanski i civilno opredeljene elite, danas gotovo da više nema nikakve kritike. Da li je to poruka da je „najbolje gledati svoja posla“?
– Bogami, nikako se ne slažem! Ta mišljenja potpuno anuliraju jedan nivo oštre, građanske, i to političke kritike, koja počiva na jednom broju upravo tog dela ljudi koji naglašavate, a koji je, ovako ili onako, sveprisutan u raznim, dobro, alternativnim medijima. Da ne govorimo o sve uticajnijim socijalnim mrežama i alatkama prisutnim na lako dostupnom internetu.
Znači li to da ovde nema „ćutnje“?
– Ne sporim da se, opet, u jednom delu intelektualnog sloja građanstva pojavila rezignacija u odnosu na postojeće status kvo stanje, pre svega u našim odnosima sa Evropom i situaciju uslovljavanja, zatezanja, insistiranja koja rezultira našim stalnim odmakom od Evrope. Socijalni status, ne samo kod nas, već u dobrom delu Evrope, a pogotovo u tranzicionim zemljama, lično je narušen sa perspektivom teškog izlaza. Posledica toga je da se ljudi sve više okreću onome što može, bar na tom nivou, sačuvati njihove porodice i neku usku, srećniju budućnost koja zaobilazi opšte blagostanje. Zbog toga, kako rekoste, pribegavaju onome – najbolje je gledati svoja posla.
Šta je ono što bi ipak moglo da nam ulije nekakav optimizam?
Gori od pesimizma je lažni optimizam. Nije nužno biti optimista. Zasad je lekovito biti REALISTA.
Gde vidite jedino pravo sklonište za svakog čoveka ovde, kojim bi vrednostima trebalo da se okrene da bi nekako opstao?
– Biti zdrav. Fizički i mentalno, ako je moguće, i to zarazno zdravlje preneti na okolinu.
GURAV, A LEP NAROD
DA li to „takvi smo“ ima veze sa politikom?
– To ima veze samo sa nama, sa sredinom, sa buđenjem, odnosno, nažalost, sa sveopštim odumiranjem svesti, odgovornosti, koja nije od juče, već je, zapravo, istorijska, i kroz istoriju dokaziva. Pa opet, ne možemo se, i nećemo, odreći svog guravog, a lepog naroda, njegovih uspeha, ali i grešaka, njegovih uspešnih, ali i onih drugih pojedinaca, možemo slaviti one čijim se imenom dičimo, ali ne smemo zaboraviti da pripadamo i onima od kojih nas može biti sramota, zbog njihovih dela koja to nisu. Ne smemo izgubiti svest, ili, ako smo u krizi da smo je već pogubili, moramo sve učiniti da je dostojanstveno vratimo na mesto koje pripada toj svesti, ali isključivo u nama. Tada ćemo uspeti da i onima koji na pominjenje našeg imena zažmure, otvorimo oči. I tada će nas uvažavati. To je, naravno, utopija (što bi rekli u Ateljeu 212), ali dali ste mi priliku da kažem!
SVEST O PROBLEMU
Gde vidite problem zbog čega smo stalno kao „Skadar na Bojani“?
– Ne vidim problem, jer kod nas ne postoji svest o problemu. Kod nas su svi krivi, izuzev nas samih, a ako kažeš da smo krivi, onda neka se anatema sruči na tebe i tvoje izdajničko seme! Mi, zaista, „nismo“ krivi, jer smo takvi! Mi smo generalno takvi – i ovde uskačem sebi u usta, jer iako nikada ne želim da generalizujem stvari, ipak se usuđujem da ovo tvrdim. Mi smo kao narod, kao sredina – takvi. Spremni za uspehe u kojima ne učestvujemo, nespremni za poraze koje smo doživeli. Spremni da se prsimo svim uspesima pojedinaca kao našim, zaklanjamo se iza neuspeha naših, okrivljujući pojedinca.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti
Povratak u djetinjstvo objasnio mi je devedesete