Iako u celom filmu ima mnogo smeha, postoji jedna scena „Artiljera“
tokom koje se može desiti da zaplaču svi oni koji su uz Milojka Pantića
urlali od sreće 24. marta i 29. maja 1991. godine, posle Zvezdinih
pobeda nad Bajernom u Beogradu i Olimpikom u Bariju.
Događa se dvadesetak godina kasnije, opet Marakana, samo što ovog
puta nema 80.000 ljudi, tek dvoje srednjoškolaca. Već je prošla ponoć i
čuvar praznog i pustog stadiona za flašu vinjaka pušta Malog da svoju
lepu novu i verovatno prvu devojku, odvede na najvažnije mesto svog
života, dole na travu. Ana je prelepa plavuša, očigledno da se
zaljubljuje u bubuljičavog Malog, o fudbalu ne zna ništa, dane provodi
snimajući svet oko sebe mobilnim telefonom. Mali, naravno, pokušava da
je impresionira. Priča joj o velikom i lepom što se tu nekada dešavalo
(na mestu gde je Zvezda koji dan ranije protiv Mladosti iz Lučana pred
pustim tribinama igrala 0:0). O vremenu kada je Marakana ugošćavala
Milano, Barselonu i Bajern.
„Moj burazer je bio tamo kada je Maradona vodio loptu i iz trka
lobovao Diku, nisam ni bio rođen… A ovde“, priča Ani dok ulazi u gol,
„je pala lopta kada je Maza Vasilijević izvukao… Čist go, svi su
videli, i Gulit i Van Basten i ostali Rosoneri, ali Mazu boli tuki, kao
nije ništa i sudija nije ukapiro… A jesi čula za ’91? Tad se moj
burazer popeo na prečku”, govori Mali dok u pozadini, u paralelnoj
sceni, njegov stariji burazer vrišti dok na YouTube snimku gleda kako
Bajernov Augentaler zabija autogol u onom čuvenom predinfarktnom
polufinalu: “Nebo se otvoriloooo, stadion je eksplodiroooo!” I
nastavlja: „Je l’ znaš ti koja je to utakmica bila?! Tada sam se zamalo
rodio… A Zvezda je bila ne samo prva, nego najbolja u Evropi.“ I
pokazuje joj rukom gde je bila Evropa, a gde Zvezda.
I na kraju, kao da sam sebe šamara: „I posle je bio rat i Zvezda je
bila sve gora i gora. E, onda sam se ja rodio.” Mali posle toga
nastavlja sa opisom vremena i mesta u kome živi: „A sada mom burazeru,
kao i svima, nije stalo ni do čega… Svi zajedno trule, ali onako
iskusno… I truli i Zvezda, muči se, loša je… I onda sam ja počeo da
dolazim na ovo mesto… I znao sam da će da se pojavi neki pravi… Jak
kao zid… Mislio sam – to je to, bilo je sranje, bila je beda, sada će
Zvezda opet da bude najbolja… Stigao je Nemanja, ovakav, ko kula…
Znaš kako sam trčao do stadiona?! Svaki dan! I na treninge… Al’
ništa… I uvek ništa… Sve pomisliš da može, malo fali uvek, al’ ne
vredi… I prodaju Nemanju, normalno, i on ode i eno ga sad – najbolji u
Engleskoj, a još se pali na Zvezdu! Zuji mu sever u ušima…“
Onda Mali odluči da nekako u Zvezdu vrati Nemanju Vidića.
Reditelj ovog filma, čije pojedinačne mane nisu ni do kolena njegovom 95-minutnom šarmu, je Srđa Anđelić,
prvi put u ulozi reditelja. Čuveni Mjehur Ubica, dobri duh nekadašnjeg
Radija B92, pre „Artiljera“ je napisao scenarije za neke epizode serije
„Mile protiv tranzicije“ (2007) i „Otvorena vrata“ (1995) , te za igrane
filmove „1 na 1“ (2002), „Munje“ (2001) i „Do koske“ (1997).
Takozvana rediteljska eksplikacija staje u nekoliko reči Semjuela
Beketa koje je Srđa citirao na početku filma: „Jesi ikad promašio? Nije
važno. Probaj ponovo. Promaši lepše! Vrlo važno…“
Kako si se odlučio za Nemanju Vidića?
Nemanja se u filmu ne vidi, on je mekgafin, onaj što iz senke
pokreće stvari. Kada sam pre tri godine sa njim prvi put pričao o
„Artiljeru“, hteo sam i sebe da testiram. A on je na pomen svog imena u
filmu ostao zbunjen sa porumenelim obrazima. Odmah je bilo jasno kako
sam u pravu! Da sam nekom drugom fudbaleru prišao sa tom pričom, on bi
verovatno častio ceo kafić. Juče smo se videli i kaže mi: „Ponosan sam
što sam svojom karijerom uspeo da dođem do toga da nekom klincu budem
uzor.”
Zašto baš Nemanja Vidić? Zašto ne Novak Đoković, Milorad Čavić?
U filmu postoji jedna važna stvar – taj dečko malo priča. Ne ide
unaokolo da traži pomoć za svoje akcije. I onda je izbor bio lak –
Nemanja je takođe neko ko ne priča previše, neko ko odbija naslovne
strane. On nikada nije u prvom planu – osim kad igra! I tu se uvek daje
do maksimuma, od prvog do poslednjeg minuta, fer je igrač, pošteno sa
aplauzima, pošteno sa zvižducima. Tako da nismo slučajno na kraj filma
stavili Jarbole koji pevaju „sve kako treba…, da se odlepim od neba,
spustim među ljude…, ja sam isti kao drugi”. Dakle, sve na kraju filma
bude kako treba. Mali, kao glavni junak filma, ima svoj san, žudi za
nečim, razmišlja kako da velikog igrača vrati u svoj omiljeni klub. Pri
tome, taj igrač čak nije ni centarfor i ne daje golove, ali klinac
nekako oseća da mora imati neki temelj, neki stub odbrane. Razmišljao
sam ko bi to još mogao da bude, ali takav ne postoji. „Jedan je Nemanja
Vidić”, kako već navijači pevaju. Drugo, on mora biti vezan za Zvezdu,
zato što je samo Zvezda imala veliki uspeh i veliki pad.
Kad si napisao ovaj scenario?
Davno, više se i ne sećam. Recimo, godinu posle „Munja”.
Te 2002. Nemanja je tek debitovao u reprezentaciji, iz Spartaka se
vratio u Zvezdu. Koga si tada u scenariju zamišljao kao tog igrača?
Dejan Stanković je nešto pre toga sa 19-20 godina iz Zvezde prešao u
Lacio. Svi su se tada bavili pitanjem kako to da nam tako lako odlaze
mladi i talentovani fudbaleri. Taman se pojavi zvezda koja može da
napuni stadion, pokrene igru, uzbudi ljude – a sledeće godine već ode. I
onda sam se negde u to vreme oženio, počela deca da mi dolaze i
zaboravio sam na taj scenario. Kada sam mu se vratio, bila je već 2007.
godina.
I od tada pokušavaš da snimiš „Artiljero“?
Da, išao sam na razne konkurse, Grad, Republika. I očekivao sam da
će komisije teško shvatiti romantičnu priču o navijaču. Sve je u redu.
Onda sam rešio da sam nađem novac. Razgovarao sam sa nekoliko reditelja,
ali se nisam potpuno razumeo ni sa jednim. Neki nisu shvatili o čemu je
reč, neki su hteli da stvar odrade zanatski. I onda sam ja odlučio da
režiram, mada su me i drugi nagovarali na to. Upotrebio sam gledalačko
iskustvo i doveo film do kraja, sa nekim sitnim greškama, kompomisima.
Verovatno bih sada u montaži promenio jednu trećinu filma, ali ipak
stojim iza svega. Greške postoje, ali su minorne u odnosu na
zadovoljstvo koje mi pružaju mnoge scene u filmu. Inače, moram da kažem
kako sam pre snimanja mislio da je to ipak malo složeniji posao. Sada
mislim da je mnogo zahtevnije napisati dobar scenario. Scenarista
provede mnogo više vremena u razmišljanju o idejama filma.
Ona scena iz „Munja” („Dule Savić, poluvolej, traaaas! Pravo
u rašlje, jeeeebote! A u Londonu – muk!”) sada izgleda kao da je
ukradena iz ovog filma.
Opet sticaj okolnosti. To je trebalo da igra Aca Popović u potpuno
drugačijem kontekstu. Ali je on u međuvremenu umro. I izbor je pao na
Duleta. Dule Savić je bio prvi igrač kome su na nekom našem stadionu
skandirali i ime i prezime.
Kako si izabrao Anu Konjović i Jovana Kolarića za dve glavne uloge?
Prvo, na audicijama sam insistirao na filmskoj glumi. Pozorišna i
filmska gluma se kod nas često mešaju, kao i u većini evropskih
kinematografija. Što je pogrešno. Dakle, tragali smo za nekim ko će biti
uverljiv pred kamerom, za tim jakim pogledima u krupnjacima, za glumcem
koji će biti u stanju da ubedi gledaoca kako je drugačiji u odnosu na
ostale navijače. Uverljivost je tu ključna, a ne dikcija. Audicija je
dugo trajala, zvali smo razne glumce. Za Anu sam se rano odlučio, a
priznajem kako za Jovana, koga sada svi hvale, nisam bio sto posto
siguran.
Da li je odlučilo to što liči na Nemanju Vidića?
Ne, za to nisam imao pojma. Tek na snimanju mi je neko rekao da
liče. Onda mi jednog dana Nemanja napiše mejl: „Ovaj dečko je isti ja.”
To se potpuno slučajno desilo. Kad je prvi put došao na audiciju, bio je
dosta loš, pojela ga je trema, potpuno se pogubio. Ali mi je ipak bio
zanimljiv, jer u pogledu imao nešto čisto. Ovi iz ekipe su me ubeđivali
da moramo dalje da tražimo, ali sam insistirao da Jovana ponovo zovemo. I
onda smo zajedno dugo sedeli, razgovarali, „čitaj mi ovako, ne onako”,
pravi dril. I na kraju sam mu dao da preko noći uvežba onaj monolog sa
Marakane. To je možda najduža scena u filmu, to bi bilo teško i za
iskusnog glumca…
Ono kada priča „moj burazer se popeo na prečku“, „nebo se otvorilo”?
Da, sve to traje i traje, dve strane teksta. I onda sutra dođe
Jovan, stane ispred nas i izgovori taj tekst. I svi zaćute! „Ljudi,
imamo li glumca?” Svi uglas: „Imamo!”
Da li je istina da si ga poznavao pre filma, da ste komšije iz zgrade?
Nismo komšije, ali sam ga znao iz kraja. Viđao sam ga kako igra
fudbal, vozi skejt, uvek mi je zanimljivo da gledam te klince. Mislim,
nikada ne nosim slušalice kada idem ulicom, uvek gledam i osluškujem
ljude oko sebe. Valjda sam tako i njega primetio. Drugo, ima jedna
zanimljiva priča, koja pokazuje kako je Jovan takođe srčan dečko, loži
se, uporan je. Pretprošle zime izađem u dva ujutro na balkon, pre toga
sam se nešto muvao po kući, bilo jako grejanje, pa sam poželeo da se
rashladim. I ugledam dva klinca ispred zgrade, muvaju se tu. Pomislim da
hoće da obiju nečiji auto, a onda ukapiram da čiste sneg metlama. Ali,
nije mi jasno zašto u to doba. Vratim se u kuću, uzmem fotoaparat i
počnem krišom da ih snimam. Onda shvatim da na snegu prave srce, a po
tome ređaju hepo kockice. Odjednom, kresnu šibicu i upali se srce. Jovan
je, u stvari, to poklonio devojci koja živi sprat ispod mene. Nešto su
se pokačili i on joj se izvinjavao!
I Ana Konjović je prvi put na filmu…
Nisam krenuo od toga da hoću naturščike po svaku cenu. Mada kod nas
postoji neki zazor prema naturščicima. Ana je bila motor ovog filma. Ima
sve kvalitete filmske zvezde: lepa je, bistra i razmažena. Malo smo joj
dodali plave kose i eto – prava glumica! Najveće amreičke filmove su
proslavili ljudi koji se prvi put pojavljuju pred kamerom, nemaju školu,
bez časova glume, a onda postanu najveće zvezde. Kad je igrao prvu
ulogu, Elvis Prisli je bio naturščik. Ali, on dođe i to odigra. Kada
danas gledaš neki njegov film, možeš li da zamisliš nekog ko bi to igrao
bolje? Tu ne postoji nijedan pogrešan pogled. Šarliz Teron je bila
manekenka, a onda je postala odlična glumica! Kada je Hauard Hoks
spremao „Imati i nemati” sa Bogartom, video je neke ženske novine,
naleteo na sliku neke manekenke i rekao: „Dovedite mi ovu ženu, nju mi
dovedite.” I dođe devojka po imenu Lorin Bekol na audiciju. A on joj
kaže: „Dušo, imaš mnogo piskav glas.” Pazi, Lorin Bekol! Mesec dana kod
logopeda, vežbe glasa! Posle mesec dana se vrati i – dobije ulogu. A
onda još pedeset uloga i svetsku slavu. Hoks je odmah shvatio da ta žena
ima lice kome veruješ. Kada smo pre deset godina snimali „1 na 1”, ja
sam hteo da na špici napišemo „prvi put na filmu” pa onda trideset
imena, a ispod njih „Zoran Cvijanović, Ciga Jerinić…” Ali, nisu mi
dali. Jer ti uličari, reperi, ti studenti FDU, su izneli taj film. I on
je vremenom postao kultni film jedne generacije. Znaš ono kada su
Džejmsa Kegnija pitali za definiciju glume? On kaže: „Hoćete definiciju?
Napraviš korak i kažeš istinu.” Treba da pominjem Paju Vujisića?! Džaba
ti škola, čoveče, džaba ti pedeset predstava, međunarodne nagrade,
nacionalne penzije – ako ti ja ne poverujem nakon tri reči. Nemoj da mi
ulaziš u psihološka stanja, da izvrćeš utrobu, hoću da mi takav kakav si
kažeš repliku, da te vidim kako hodaš, kako ćutiš… Ne verujem previše
u školu u umetnosti, pa ni u školu u glumi. Ili si rođen za glumca ili
nisi, nema treće. Sa Glogovcem sam o „Artiljeru” pričao – znaš koliko?
Deset minuta. „Ima li nešto da nije jasno?” „Ne, sve je jasno.” Eto, to
je glumac.
Juče sam gledao dokumentarac o Valteru u kome Bata
Živojinović priča kako je u tom filmu njegov lik non-stop u istom
stanju, ista faca, isto držanje, isti pogled. Gotovo ceo film jedno te
isto: ćuti, trči i ubija Nemce. Kao i Mali u „Artiljeru“.
Hvala ti što si to pitao, to mi je mnogo važno. I ja sam hteo isto
sa Malim. Inače, čuo sam priču: kad je Šiba Krvavac Bati dao scenario,
ovaj pročita i malo se razočara: „Pa, čoveče, ovo je sve vreme isto. Taj
čovek kako uđe, tako izađe iz filma.” A znaš šta mu Šiba kaže na to?
„Samo to ti meni odigraj.” I možemo li danas bilo koga drugog zamisliti u
toj ulozi osim Bate? Filmska gluma – o tome ti pričam.
Očigledno voliš takve karaktere: što manje priče, što više
akcije. U „Do koske” glavni likovi su takođe škrti na jeziku, a u onaj
košarkaš u „1 na 1” gotovo ne progovara. Samo zakucava i ubada trojke.
Jer njihova dela zamenjuju reči, jasno kao dan! Kada u „Do koske”
onaj klinac što ga igra Đuričko sazna da će biti ubijen, onda prkosno
kaže: „Je l’ tako? E, sad ćemo da vidimo.” Dakle, on pokušava nešto da
uradi sa svojim životom. Jako je važno da likovi ispred kamere nešto
rade, da se bore. Kod nas imaš ta pasivna stanja, što se valjda rađa iz
našeg opšteg beznađa. Osamdesetih nema ulja, nema šećera, te Milka
Planinc ne da benzin, sve beda i očaj. Iz toga je logično da se pojavi
Milošević. I onda – šta? Ti trpiš. U životu i na filmu. U „Munjama” smo
se još i zezali: oni nikako ne uspevaju da uđu u muzički studio i urade
najbanalniju stvar – da snime jednu jedinu pesmu. Ali, ipak celo veče
pokušavaju i pokušavaju! Dakle, hoću likove koji nešto rade. Uostalom,
to ti je grčka tragedija. Glumac mora nešto da ti priča, da radi ispred
tebe, a ne da sedi i o nečemu razmišlja.
Zašto si odbio predlog da intervju radimo na Marakani?
Evo, u međuvremenu si pogledao film i nadam se da ti je jasno zašto.
Jer su Zvezda i navijači samo scenografija „Artiljera“?
Tako je. To je pozadinska priča, glazura, ali to suštinski nije film o navijačima.
Dolazimo do teme „nekad i sad” i one snažne scene sa Malim i
Anom na praznoj Marakani kad joj on kaže: „A jesi čula za ’91?“, dok se
njegov burazer u pozadini vrišti: “Nebo se otvoriloooo, stadion je
eksplodiroooo!”
Bilo mi je zanimljivo da i dan-danas postoje ljudi koji su tog
aprila ’91. bili na Marakani, ali 20 godina kasnije, što je u suštini
autodestruktivno, i dalje gledaju taj gol i vrište sa Milojkom Pantićem.
I otud ona scena kasnije kada Malom njegov stariji brat Zlaja kaže: „To
će da ti zuji u grudima, ta struja. Do tridesetih, maks! Sedneš u sobu,
nabaviš kasetu i gledaš najbolje iz svog života. I gledaš sto godina,
po sto puta, jer ljudi nisu smislili ništa bolje.“ Dakle, ne zanima me
što ćete o meni misliti da sam luzer, da sam izgubio sve snove, ja ću po
stoti put da gledam najbolji trenutak mog života!U stvari, o čemu se
radi? Meni je trebao patos, te rečenice koje izazivaju jaka osećanja. Tu
nisam hteo da se krijem, nema štekovanja. Ako imaš film u kome ti se
nije steglo grlo ili nisi umro od smeha, čemu onda film? Kao, hajde da
pravimo neke teze, da otvaramo društvene probleme. Razumem sve to, ali u
feljtonima, novinama, ne u bioskopu. Još kad znamo da se sve to radi
kalkulantski, postaje veoma mučno. Zato je teško gledaoce vratiti
bioskopima. Sećaš se kad smo bili klinci – gledamo Brus Lija, pa onda
izađemo i polemamo se. Dakle, tebe film mora da odvali! Decenijama se
razvija terorija o distanci, ali publika i dalje želi da se poistoveti
sa glumcima. Zato ljudi idu u bioskop. Odnosno, zato sada ne idu.
Potresna je i ona scena kada oni trče po praznom stadionu.
Marakana velika kao Dolina spomenika, a oni tribinama plove kao Džon
Vejn kroz preriju Kolorada…
Pitali su me šta će mi ta scena na Marakani. A ja ne znam širi
prostor za gradski film od Marakane. Gde ćeš da trčiš po Dorćolu? Posle
dvadeset metara ćeš da udariš u zgradu.
Pored onih iz klasičnog Holivuda, antički motivi su takođe
temelj „Artiljera“. Otac, kućni genije, neprestano Malom govori kako bi
trebalo da se ugleda na Stare Grke: „Moraš da budeš dostojanstven i da
se žrtvuješ, nećeš ceo život da igraš 0:0!“
Meni je na početku filma trebao ep. Dakle, klincima je zabranjeno da uđu
na stadion. Oni ne mogu ni da gledaju utakmicu, pa se zato dovijaju i
penju na krov. Gledaju fudbalsku utakmicu na kojoj nema nijednog
gledaoca. Onaj jedan kaže: „Nema ni murije.” Dakle, nikome fudbal više
nije interesantan i zanimljiv, osim njima. A prazna Marakana odozgo
izgleda kao prazno antičko pozorište. Onda klinci siđu na teren i kažu:
„Aj da im otmemo loptu.“ Ovaj odgovori: „Ajde“ i tako kreće film.
Pokušao sam da film od prvog minuta bude uzbudljiv. Znaš, ljudi su u
grčkom pozorištu dobacivali, živo reagovali, navijali, odlazili sa
predstava. Predstave su pravljene tako da se uzbudiš, da ti bude
strašno, da ti bude lepo. Pogrešno je mladićima zabranjivati ulaz na
stadion, jer to što im bruji u grudima negde mora da izađe.
Kada se pročulo da snimaš „Artiljero” nekako se očekivalo da
obavezno kažeš nešto o „društvenom problemu navijačkog nasilja”, da
snimaš filmski „Insajder”.
Da, ali ne znam šta bih rekao o tome. „Insajder” i B92 su uradili
fenomenalne stvari za ovu zemlju, ali ja nisam želeo film o nasilnim
navijačima, podmićenim policajcima i korumpiranim političarima. To je
sve za novine, za televiziju, zbog toga ne idem u bioskop. Stvarnost
uvek ostavim ispred sale. U nekoj ruci scenarija je čak postojala scena
koja je malo podsećala na stvarnost, na ove uobičajene događaje sa
stadiona, pa sam je još tada izbacio.
Sada nismo u bioskopu, već pričamo za novine. Pa moram da
pitam šta misliš o tom savezu nasilnih navijača, podmićenih policajaca i
korumpiranih političara?
Sada retko idem na utakmice, ali kada odem vidim da tribine i dalje
izgledaju fenomenalno. I dalje imaš veliku posetu stadionu i podršku
timu koji vrlo loše igra. Ti momci se skupljaju i pevaju celu utakmicu, a
gledaju očajan fudbal. Ipak, ne mogu ni da zamislim kako bi izgledao
Beograd da Zvezda opet ima dobar tim. E, sada tu dolazimo do ozbiljne
teme – nikako ne volim što je nacionalizam ušao na tribine. Kada sam
redovno išao na utakmice, Zvezda je bila veća od Srbije. Od Srbije, cara
Dušana i Kosova – zajedno. Pamtim to veoma dobro i znam o čemu pričam.
Mi smo se uvek smejali na tribini, te pesme su bile zanimljive i smešne.
Iako nisam išao na Marakanu zbog taktike i rezultata, jedna stvar je
činjenica: Zvezda je tada igrala dobar fudbal. Nikada mi neće biti jasno
kako navijači danas mogu da propuste derbi zbog Velike subote.
Kako to da su navijači postali tako važan društveni problem?
Meni to užasno nervira. Imaš političare koji su nam svašta
obećavali, još više slagali, ali sada po TV emisijama uzbuđeno mašu
rukama: „Fašizam, fašizam!”. Šta si ti uradio za ovu zemlju? Bilo šta
osim svojih kombinacija? Hoću da kažem – tim ljudima sa tribina se niko
ne bavi. Moramo shvatiti da to što klinci posle mitinga za Kosovo ukradu
patike u butiku i sve snime telefonom, nije najveći društveni problem.
Čak sam slušao komentare da je to „zaustavljanje našeg puta ka Evropskoj
uniji“. Najmanje polovina tih klinaca žive kao Arapi u Parizu koji po
predgrađima pale automobile samo da pokažu kako su živi. Kada su bili
oni nemiri u Parizu, zovem drugaricu koja tamo živi i pitam šta se
dešava, da li je dobro. Ona kaže: „Jesi ti lud, čoveče? Na Šanzelizeu
pune radnje, turisti slikaju Ajfelovu kulu, sve najnormalnije kafanice,
uživancija.“ Razumeš? Niko nema pojma šta se dešava na sedam kilometara
odatle. A kada bi ti mladi Arapi ušli na Šanzelize, verovatno bi radili
mitraljezi. Video si London prošlog leta – takođe periferija. Oni nisu
na radaru, njihovi životi su statistička greška, niko ne mari za njihov
očaj.
Kako si se uzdržao od pedagoškog impulsa prema vršnjacim likova iz filma?
Oni su podjednako pametni, blesavi, namazani, konfuzni i snalažljivi kao i što sam ja bio. Nema tu mesta pedagogiji.
To je ona replika iz „Munja“: „Iste gužve, iste reči duha, ista bezočnost, ista samouobraženost, ista ludost…“
Sve isto. Zato me nervira kada vidim kako ih tretiraju mediji –
kao divljač za odstrel, bez finesa, svi su isti, svi su krivi. A finesa
ima bezbroj. U redu, meni je bilo lakše – ja sam mogao da gledam Gagu
Nikolića u „Otpisanima“ i tu da tražim svog heroja. Ali potraga za
uzorima je intimna stvar i to svako mora sam da uradi.
Iako si producent, scenarista i reditelj, o svom filmu zapravo mnogo više govoriš kao gledalac…
Tako sam se ponašao i na snimanju.
Ali pošto si i producent, kaži šta očekuješ – hoće li se ovo gledati?
Pa, svi moji filmovi su bili gledani. Zato što sam uvek imao svest o
publici, da film mora biti otvoren, ali bez potcenjivanja publike.
Dakle, mislim da će i „Artiljero“ nekako da dođe do ljudi i nisam time
opterećen. Dobra vest je da po Srbiji i okolini ima dosta novih
bioskopa. I čini mi se da bioskop opet postaje zabava. Gde ćeš lakše da
smuvaš devojku nego u mraku bioskopa. Nije slučajno izmišljeno: malo se
smejete, pa ona se zaplače, pa te gurne laktom, a onda je uhvatiš za
ruku… Filmovi moraju biti komunikativni – to se u svetu zove
šou-biznis. Mnogi reditelji zaboravljaju da je zabava u našem poslu jako
važna. Reditelji bi trebalo da se postave u ulogu nekog juniorskog
fudbalera iz Čačka koji pet godina iz dana u dan trenira, onda dođe na
Marakanu, a tamo – prazan stadion! Isto je sa bioskopom – mi predugo
imamo filmove koji ne misle o publici. Bjela razmišlja o publici i zato
je „Montevideo“ tako gledan. Isto i Srđan Dragojević.
Jesi li bio u Bariju ’91?
Nisam. Budala! Spremao sam neki scenario za Akademiju. Onda dođe dan
utakmice i ja razmišljam: „Koji si ti štreber, ne mogu da verujem…“
Pa, ja sam kasnio i na Deveti mart. Dok sam stigao do Trga, ljudi se već
razišli, ostao samo suzavac. Navijač u „Artiljeru“ pita Glogovca pred
polazak u pljačku: „Oće mala plava sa nama?“ Glogovac kaže: „Ne, mala
plava voli da gleda.“ Samoća je inspirativna.
Kako se sećaš Beograda posle utakmice sa Bajernom?
Ljudi su išli ulicama kao omamljeni, bestežinsko stanje. Za tim sam
tragao u ovom filmu – za bestežinskim stanjem, da se ponovi ona strast.
Na kom mestu po važnosti je u tvom životu to veče?
Na prvom. Meni je sve važno na prvom mestu. Kad sam prvi put čitao
pesmice Duška Radovića, to je prvo mesto. Kad sam kao klinac slušao Thin
Lizzy, to je prvo mesto. Isto kao što me sada rasturaju Black Keys.
Kada sam nedavno na Bitefu gledao predstavu Miloša Lolića, ima delova
koji su mi prvo mesto. I nije velika gužva na tom prvom mestu, ali uvek
ima uzbuđenja. Drugo mesto je prazno godinama. To je moja top lista.
Tekst objavljujemo uz saglasnost Magazina Status iz Beograda
Preuzimanje ovog intervjua nije moguće bez prethodne saglasnosti Magazina Status