Najslavnija je njegova opera iz 1976., “Einstein on the Beach”, koju je proizveo sa slavnim skladateljem Philipom Glassom. Unatoč svjetskoj slavi koju mu je, među ostalim, i ona donijela, ta ga je opera financijski dosta unazadila jer je na njoj, kako mi je rekao, izgubio četvrt milijuna dolara.
Amerika i opera
U Zagreb je svratio na nekoliko sati, na proputovanju do Atene, gdje će s Grčkim nacionalnim teatrom raditi predstavu “Odisej”. Došao je zahvaljujući Emilu Matešiću i njegovu festivalu Zagrebi!, koji se ove godine održava peti put. Odsjeo je u hotelu Esplanade, odakle smo se autom zaputili u Klovićeve dvore, gdje je prisustvovao otvorenju izložbe svojih radova “HD video portreti”.
Robert Wilson danas je bogat čovjek i ne djeluje nimalo nekonvencionalno. U dobrom odijelu, s bijelom košuljom bez kravate, izgleda poput kakvog predsjednika uprave velikog poduzeća. Komunikativan je, ali teško je iz njega izvući neku spontanu rečenicu. Prate ga non-stop dva mlada “brend menadžera” i sve što kaže kao da je unaprijed formulirano.
Je li nacija koja je sposobna proizvesti grandioznu operu ili mjuzikl ujedno nacija koja je sposobna proizvesti veliki rat? Nije li opera svojevrsno metaforičko oružje Zapada?
– Možda je to doista tako i u Americi. Rat je oduvijek velika tema za teatar. U SAD-u rat je prihvatljiva, rekao bih gotovo lakonska tema. Možda zato što moja država nikad nije bila napadnuta na svojem tlu, nikad na nju nije pokrenuta invazija. Ali smo, primjerice, zato napali Granadu, otočić za koji nitko i ne zna gdje se nalazi. Mi, Amerikanci, živimo u velikoj, nepreglednoj zemlji, koja kao da nema granice. Amerikanci ne putuju baš mnogo izvan domovine. Mi smo mlada nacija, tek nešto više od dvjesto godina stara. A priča o Einsteinu jest i priča o atomskoj bombi, koju smo, dakako, mi prvi upotrijebili.
Sluge bogatih
Došli ste u Zagreb da otvorite izložbu i održite predavanje o svom umjetničkom centru Watermill. Taj je smješten na Long Islandu, otoku koji je nekovrsno ladanje američke aristokracije i bogataša, i koji je jedno od prvih mjesta što su ga Europljani kolonizirali. Od takvih bogataša, i iz neposrednog susjedstva, danas skupljate novac da biste finacirali umjetnike iz cijelog svijeta. Nije li to pomalo donkihotovski?
– Oduvijek je tako bilo u povijesti, da bogati podupiru umjetnost. Michelangelo je bio sluga bogatih. Oduvijek su umjetnici u Europi i drugdje bili ovisni o dvoru, o kralju, o crkvi. Za svoj umjetnički centar Watermill nisam dakako dobio ni dolar od američke vlade. Da sam to pokušao u Francuskoj, pomogla bi mi vlada. U Njemačkoj pogotovo. Ponudili su mi svojedobno veliku zgradu u Hamburgu da ondje napravim teatar. Pa potom u Berlinu. U Americi je drukčije, sve ovisi o donacijama privatnog sektora. Kad sam ima 27 godina utemeljio sam fondaciju za koju sam počeo odvajati postotak svoje zarade. U to doba radio sam u školi, podučavao, konobario u talijanskom restoranu .
I danas izdvajate novac za, kako se to obično kaže, potrebite. Zašto to radite?
– Moj je otac bio veoma religiozna osoba i odvajao je redovito dio svojih prihoda za crkvu. Budući da ja nisam religiozna osoba, blesavo bi bilo da i ja dajem novac za crkvu. No odgojen sam u tom duhu, da pomažem drugima i da je to moralna obaveza. Zato je valjda logično da novac dajem umjetnicima, a ne popovima.
Zgoda s odmora
Što je za vas, nakon svih ovih godina, veliki glumac?
– Dogodilo mi se jednom da sam otišao na odmor u Britansku Kolumbiju. Kuća je bila podignuta na stijeni i do nje se moglo doći jedino helikopterom. Bila je zima i danje je svjetlo trajalo možda tri sata. Spavao sam u svom krevetu kad me je prenula iz sna velika buka. Uspravio sam se na postelji i dohvatio ručnu svjetiljku. Kad sam je upalio, ugledao sam glavu grizlija koji je prodro u kuću. Gledao sam ja njega, a gledao je i on mene. Nisam se pomicao, a nije ni on. Čulo se samo teško disanje. Prošlo je tako deset do petnaest minuta, a mi smo se i dalje gledali. U nekom trenutku osjetio sam da sam se na stanovit način opustio. Nastavio sam gledati u medu i on u mene. Primijetio sam da se i njegovo “lice” na stanovit način opustilo. Prošlo je još deset do petnaest minuta. I dalje smo se gledali. Nakon nekih četrdeset minuta medvjed se okrenuo i otišao. Poslije sam se sjetio što je o glumcima rekao veliki njemački romantičarski pjesnik i dramatičar Heinrich von Kleist. Iznio je da je velik glumac onaj koji, poput medvjeda, nikad prvi ne napada. Veliki glumac čeka što će napraviti gledatelj. I čim se ovaj pokrene, zgrabi ga za gušu i više ne pušta. Eto, tako.
Odrastao sam u Teksasu, bez kazališta i galerija
Kako ste se uopće našli u umjetnosti?
– Odrastao sam i školovao se u Wacou, u Texasu, gradu u kojem nije bilo kazališta, ni opere niti umjetničke galerije. Tako da sam svoju prvu kazališnu predstavu vidio tek kad sam pristigao u New York, 1963., na studij arhitekture. Otišao sam na Broadway i nije mi se svidjelo. Otišao sam u Operu – nije mi se svidjelo. Kad je posrijedi teatar, potpuno mi se suvišnom učinila tzv. psihologija i tzv. naturalizam koji su dopirali s pozornice. Glumci pokretima rukama ispraćaju svoje riječi – to je nepodnošljivo. Jednako tako u operi, sve je usporeno i neprirodno. Da sam primjerice upisao studij drame i kazališta na Yaleu ili kojem drugom uglednom sveučilištu, zacijelo bih i sam počeo razmišljati o kazalištu na nekakav tradicionalan način i zacijelo ne bih uradio ono što sam uradio kao “stranac”.