Preuzeto sa RavnoDoDna
Psihomodo pop je peti hrvatski rock bend koji je održao samostalni koncert u Areni Zagreb. Prije njega to je pošlo za rukom, kronološki gledano; Prljavom kazalištu, Parnom valjku, Hladnom pivu i Goranu Baretu & Majkama. Za nekakav budući povijesni udžbenik za neke buduće generacije o tome koliki je glazbeni značaj svih navedenih u ovoj zemlji bit će možda bitan samo taj podatak. A nitko od nas suvremenika neće moći zanijekati da nismo bili upoznati s njima i njihovim radom tijekom cijelog života, voljeli ih, mrzili ili bili potpuno indiferentni. Ako ih ne znate, niste živjeli u Hrvatskoj.
Ovakav uvod je tu zbog onog našeg osjećaja svakodnevnice koju često ni ne primjećujemo previše bitnom jer smo se na neke stvari naučili, te ih uzimamo zdravo za gotovo. Jedna od njih je Psihomodo pop koji je istovremeno i vremenski duga realnost na našim pozornicama s jedne strane, a s druge artefakt vremena i duha Zagreba koji više ne postoji, kao što više ne postoji ni New York ni bendovi iz CBGB-a u koje su bile uprte širom otvorene oči članova Psihomoda koji su to stanje uma odlučili oživjeti na periferiji jedne, tada, socijalističke zemlje.
Nije čak teško ni opisati Psihomodo pop kroz stihove drugih bitnih bendova koji su na ovim prostorima ostavili trag. Jesu li i dalje „Totalno drukčiji od drugih“ kako bi rekle Vještice? Jesu. Drže li se one poznate Canetove: „Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj“? Ni to se ne može zanijekati. Drže li se one Bregovićeve da je (njihov) rokenrol „ništa mudro“? Svakako ćemo se složiti. Na koncu i dalje se drže onog svog naslova „Volim crtane filmove“ zbog kojeg su se svojevremeno svjesno isključili iz priče da postanu „ozbiljan“ bend čiji će stihovi biti prožeti trenutnim aktualnostima, ali, kako se kasnije pokazalo, možda je objava album „Tko je ubio Mickey Mousea“ bio najmudriji potez u njihovoj dugogodišnjoj karijeri- postali su vječni jer su za vječnost zacementirali svoju nedoraslost u tom svom „balonu“ doživljaja rokenrola zauvijek zaleđenom u njihovim tinejdžerskim godinama, ali uvijek spremnog za ulogu prve rokenrol stanice ovdašnjih tinejdžera kojima se u glavi samo motaju pička-gaćice, pardon čipka-gaćice, i kako doći do nekih halucinogenih supstanci.
Sve to ne bi bilo moguće da tu ne postoji jedan od najunikatnijih karaktera u cijelom rock svemiru, a to je Davor Gobac. Koliko god izučavao rock i pratio ga, teško da mu mogu naći parnjaka. Ne postoji roker koji je toliko dugo opstao, a da stalno odaje dojam da je potpuno nedorasli autsajder i to autsajder i u samom rocku, poput nekog hrvatskog Jaggera koji je sa svojih 16 upao u „kazanče s tripovima“ i od tog trenutka postao potpuno disfunkcionalan da se razvije u nekog pravog ‘hrvatskog Jaggera’. A opet, to mu je nekako pošlo za rukom jer je od svih svojih hendikepa stvorio auru vrlina, iako nikad nije prestao biti čovjek iz naroda, za narod. Nikad on nije zajahao na ego tripu koji bi ga učinio manje simpatičnim ili odbojnim i uvijek je spreman izvaliti neku glupost i time ispasti infantilan. Ako se netko svjesno ili nesvjesno trudio uletjeti svim srcem u blamažu, to je bio Davor Gobac.
Druga stvar u kojoj je jednako uporan je biti frontmen Psihomodo popa. U to nas je svakako uvjerio, u biti, uvjerio nas je da bi njegov život bio potpuno disfunkcionalan bez te uloge. Nije li to odlika najvećih? Ne znam odgovor. Samo ‘razmišljam naglas’, jer rokenrol je takav – u stanju je pružiti utočište najdisfunkcionalnijima od nas i dati im prostora da pronađu svoj smisao.
Ono što nikad neću zaboraviti je to da sam imao sedamnaest kad sam prvi put čuo „Kad sam imao 16“ i kako sam je automatski prigrlio, jer sam, eto, i ja imao isto iskustvo svega godinu prije, a znamo koliko duuugo traju godine kad ste tinejdžer. To me sinoć na neki čudan način strefilo kad su je Psihomodo pop na pozornici Arene krenuli izvodili. Gobac ju je pjevao identičnim žarom kao i te 1988. – osjećaj zaleđen u prostoru i vremenu i ako se vratim na gore izrečeno, njegova najveća rokenrol vrlina je to što za veliki većinu nas on i dalje ima nekih 16 ili 17 godina. On je i dalje živopisna slika tog nekog, sad već mitskog, zagrebačkog žicara-šprehera s kojim nikad nisi ziher hoćeš li od njega popiti šamarčinu ako te bulira za sitniš koji su ti starci dali za gablec ili će te otfurati na cugu k’o najboljeg frenda, pa ćeš sa svojih 16 doći doma pijan iz škole k’o pravi klošar. On je i dalje taj lik – klaun s tamne strane gradskih ulica. I s obzirom da i dalje ‘ima nekih 16-17 godina’ i četrdesetogodišnje iskustvo iza sebe, koncert u Areni je furao tako da je to izgledalo, oprostite na uličnom žargonu, kao pičkin dim.
Mnogi bi u njegovoj poziciji klečali, ljubili pozornicu i zahvaljivali se nebesima što im se to dogodilo. Gobac je to furao kao da svaku večer izlazi pred pune Arene. „Sad je kužim kak’ je bilo Freddieju Mercuryju“ izjavio je prije nego li je cijelu dvoranu navukao da pjevaju njegove ‘operne ekspade’, izvaljivao stvari poput: „Eto nas konačno i u ovoj birtiji. Konobar! Runda za sve!“, a vjerojatno je on, poput zaigranog klinca, šutnuo najviše onih velikih balona koji se u jednom trenutku koncerta nađu među publikom. Na pozornicu su stalno dolijetali grudnjaci, ženske, pa čak i jedne muške gaće – kao da su neke 1980-te, a ne ove krindžofobne 2020-te. Kuzma ga je kao dripca odgurnuo kad mu je s guzicom počeo jahati po klavijaturama u stilu Jerryja Lee Lewisa, a na početku koncerta je stalno tražio mobitel da lupi selfie s publikom u veličanstvenom trenutku jer je svoj mobilni telefon zaboravio, a kad ga je dobio, nije ga znao upaliti, da ne govorim da su plamenobacači bili na gusto složeni na isturenom dijelu pozornice, pa je i po tom pitanju bilo pravo čudo da se nije kojim slučajem zapalio tijekom koncerta koliko se glupirao. Dakle, sve je bilo onako kako treba biti na koncertu Psihomodo popa.
Set lista? Znate je sigurno napamet, ali na amplitudi solo koncerta u Areni svaka pjesma bila je dočekana i ispraćena burno, a neke su izazvale i delirij obzirom na glasnoću reakcije publike. Dakle, otvorili su s „Telegram Sam“, potom potegnuli sa svojim himnom infantilnosti „Volim crtane filmove“ i nastavili brzim tempom s „Ona vrišti da voli me“, „Kad sam imao 16“ i „Bomba“. Napalm Djevice u srebrnom outfitu i brass sekcija izašli su kako bi „Rano jutro“ dobilo soul i blues premaz. „(Nema nje) Zauvijek“ inače prva pjesmu koju je Psihomodo pop snimio u karijeri, bila je neizostavna, a „Frida“ je donijela prvu jaku euforiju u publici te večeri, pa je bilo logično nakon nje ne trošiti adute već odsvirati „Bejbi“ s kojom je na red došao recentniji opus kroz „Brz k’o munja“ i „Vampir“.
Nakon duže vremena na set listu se vratio i „Starfucker“ taman da „Bobby“, „Ona me ne voli“ i „Ja vjerujem u čuda“ dobiju vjetar u leđa do novog potpunog raspašoja u Areni koji je izazvala „Ja volim samo sebe“. No ovog puta je jaka municija općepoznatih Psihomodo mjesta bila sačuvana i za nastavak. Slijedile su „Bože čuvaj Psihomodo Pop“, „Osjećam se haj“ i „Ona odlazi“. Od pjesama novijeg datuma, sudeći po reakciji publike, „Donna“ je apsolutni hit s kojim je krenulo zalaufavanje za finalnu katarzu u Areni, a pratile su je „Ako želiš biti moja“ i „Iste stvari“. Ova posljednja nakrcana brasom i vokalnom pratnjom Napalm Djevica uistinu je razlijevala soul dvoranom što je bila dodatna odskočna daska za stavljanje noge na gas po pitanju tempa, a to je Psihomodo pop bez problema učinio s pjesmama „Pinokio“, „Natrag u garažu“, „Nebo“ i „Ramona“.
I onda dok je publika dolazila do daha nakon „Ramone“ koja je euforično dočekana kao „Frida“ i „Ja volim samo sebe“ prije nje, odjednom se dogodio Gobac kakvog dosad nisam vidio jer se osvrnuo na „one koji nam sjebavaju živote i klimu“, što je ipak bila dovoljna doza njegove neočekivane društvene angažiranosti, tog puta u funkciji najave pjesme „Sve će biti u redu“ s albuma „Digitalno nebo“ na kojem je svoj potpis ostavio i legendarni pokojni Steve Albini. Posljednja pjesma službenog dijela, dugog dva sata i petnaest minuta, bila „Sexy magazin“.
Bis koliko je bio iznenađenje, toliko je bio i cirkus svoje vrste. Na pozornicu se popeo veliki brass orkestar iz Vodica, a Gopcu su se pridružili njegovi pjevački puleni iz talent showa „The Voice“. U aranžmanima i izvedbama prikladnima za velike pokladne fešte ponovno su izvedene „Frida“, „Ja volim samo sebe“, „Pinokio“ i „Mila“, dok su se za pjevačkim mikrofonima izmjenjivali mladi pjevači, pa je taj dio donio dimenziju općenarodnog Psihomodo veselja koji je mirisao na ono što je običavao raditi Let 3 u sličnim kombinacijama. Za sam kraj tog, gotovo trosatnog koncerta, na pozornicu su opet izašli Šparka, Brada, Kuzma i Tin kako bi oproštaj uslijedio s pjesmom „Leteći odred“.
Tako je Psihomodo pop bio peti hrvatski rock bend koji je održao samostalni koncert u Areni Zagreb. Prije njega to je pošlo za rukom, kronološki gledano; Prljavom kazalištu, Parnom valjku, Hladnom pivu i Goranu Baretu & Majkama, a ako ovaj kroničar za kraj treba dati i kratki sud o tome, onda treba još dodati da je svakako bilo zasluženo i uistinu obilježeno takvom energijom kao da nije prošlo 40 godina od osnivanja benda.
Taj bend i dalje vjeruje u čuda, pa mu se shodno tome čuda i događaju.