Prošle je godine, u prijevodu Tvrtka
Klarića s talijanskog, u izdanju „Frakture“ iz Zaprešića, objavljen
najpoznatiji roman Prima Levija, talijanskog pisca i prevoditelja (Torino
1919–1987), – „Zar je to čovjek“, paralelno sa knjigom esejističkih promišljanja
„Utopljenici i spašeni“. Primo Levi, po temeljnoj izobrazbi kemičar, kao Židov
i pripadnik talijanskog antifašističkog pokreta deportiran je u Auschwitz
godine 1944. Igrom sretnih okolnosti (kemičar po struci, drugi je dio „boravka“
u Auschwitzu proveo u radu u logorskom laboratoriju), Levi je preživio strahotno
iskustvo, koje je oblikovalo i preusmjerilo njegov život u pravcu književnosti.
Danas su poznata njegova, autobiografijom obilježena djela: „Smiraj“, 1963.,
gdje tematizira povratak iz logora kroz netom oslobođenu Europu; kratke proze
„Periodni sustav“, 1975., „Prirodopisne priče“, 1965. i „Iščašenost oblika“, 1971.;
knjige znanstveno tehnoloških parabola, romani „Zvjezdasti ključ“, 1978., i
„Ako ne sada, kada“, 1982.; knjige eseja „Tuđe područje“, 1985., i „Utopljenici
i spašeni“; osobna antologija „Traganje za korijenima“. Primo Levi, nekadašnji
logoraš broj 174517, intelektualni znatiželjnik enciklopedijskih interesa,
djelovao je i kao prevoditelj – prevodio je mnoga znanstvena, književna i
filozofska djela.
Roman „Zar je to čovjek“ Primo Levi
napisao je neposredno po izlasku iz logora, dovršen je 1947. godine, kada je po
prvi puta i objavljen. U predgovoru, autor zapisuje kako knjiga želi ponuditi
„vjerodostojan podatak za spokojno proučavanje nekih oblika ljudskoga duha“. Od
prostodušne predrasude prema kojoj je „svaki stranac neprijatelj“, upozorava
Levi, sve počinje – lanac ksenofobnoga niza nastavlja se sve do svoga kraja na
kojemu stoji „lager“. Primo Levi u romanu „Zar je to čovjek“ opisuje iskustvo
lagera, iskustvo za koje kaže da se sudionicima činilo, proživljavajući ga, „kao da gledaju neku ludu dramu, u kojoj se
na pozornici pojavljuju vještice, Duh Sveti i vrag“. On potanko opisuje
događaje, tako da čitalac istovremeno s pripovjedačem proživljava cijelu priču.
Svjedočeći onome što se je zbilo, čitalac dobiva potreban kapacitet i oruđe
kojim bi prisustvovao autorovim analizama, uz pomoć kojih duh apstrahira
stvari, lica i događaje, podižući se iznad cijele nehumane situacije, pokušavajući
tako da je zdravim, još uvijek logičkim rasuđivanjem opremljenim umom, osobama ne
lišenima savjesti, protumači unutar razumu prihvatljivih domena, koje se tiču i
socioloških, i antropoloških, filozofskih, literarnih, povijesnih, opće
humanističkih znanja i vrijednosti, a čiji smisao i značaj opisane događajnosti
u korijenu mrve i poništavaju.
„Lager je
bio orijaško biološko i društveno iskustvo“, zaključuje na jednom mjestu autor,
da bi kasnije dodao: „Mi ne vjerujemo najobičnijoj i najlakšoj dedukciji: da je
čovjek, u srži, surov, sebičan i glup, kako se inače ponaša kada se ukloni
svaka društvena nadgradnja, te da zatvorenik koncentracionog logora nije drugo
do čovjek bez predrasuda… Esesovsko zapovjedništvo pokazalo je „sotonsko
poznavanje ljudi“ pri odabiru čuvara u logorima…“
Odabir
Prima Levija kao čovjeka i autora bio je pisati o okrutnosti i nehumanosti
fašističkih koncentracionih logora, i o patnjama kojima su ljudi u njima bili
podvrgnuti, ali tako da zaobilazi fokusirati se na vlastite patnje. Tekst
njegova romana, vrsnoća njegova izraza je ne toliko u umjetničkoj obradi
materijala, koliko u intelektualno–analitičkoj. Primo Levi je surov i nemilosrdan u tonu, preciznosti analiza i opisa,
u detaljima, upravo kako je surov bio sustav kojega opisuje. Pripovijeda
izravno, u prezentu iznoseći događaje, utiske, razmišljanja, tako da čitalac,
zajedno s pripovjedačem, sve iznova proživljava. Njegov je stil znanstveno
ohlađen, on upotrebljava posvojnu zamjenicu „mi“ kako bi se osobno distancirao,
što više doliči znanstvenim tekstovima, kojima je cilj izdizanje iznad zone
subjektivnosti, u nakani da se ogledani problem postavi što racionalnije
(„ovdje neće biti obrazlagano“, ili „htjeli bismo dodati još nešto“…). Takav
strog, hladan stil, u sebi imanentno sadrži konstantnu notu moralnoga prosuđivanja
i prozivanja, u kojemu zgroženost nad onime što se je doživjelo i o čemu se
svjedoči, izbija iz svakoga retka. Levijeva gorčina nema opozicije, protuteže
koja bi tu gorčinu ublažila, učinila je barem prividno lakšom (kako to imaju
neka druga, literarno visoko vrijedna djela, koja svjedoče o istome iskustvu,
poput onih nastalih iz pera Poljaka Tadeusa Borowskog, knjige priča „Kod nas u
Auschwitzu“, ili Mađara Imre Kertesza, romana „Čovjek bez sudbine“). Veliki
literarni uzor Prima Levija bio je Dante, kojega rado i često citira – „Tu moći
Svetog lica trnu“, zaključuje on, citatom stiha iz „Pakla“. U logoru Levi sreće
Jeana, studenta Alzašanina, koji govori francuski i njemački, a on mu
objašnjava Danteovu „Božansku komediju“, recitira stihove iz „Pakla“, pokušava
ih prevesti na francuski…
Pišući o
privikavanju na logorska pravila i uvjete života, o snalaženju unutar njih,
Levi istovremeno promišlja o složenosti fenomena lagera, o istini o lagerima
koja izlazi na svjetlo dana drugim putem i na uska vrata, dok istovremeno mnogi
vidovi lagera još nisu bili istraženi. Nakon opisa početnog „prilagođavanja“, u
romanu „Zar je to čovjek“ slijede opisi drugih „junaka“, koji su svi, kako kaže
pripovjedač, „ili neprijatelji, ili suparnici“. On opisuje logorsku bolnicu,
gdje, liječeći se, razgovara s drugim bolesnicima – ispituju jedni druge „je li
istina to što se čuje o selekcijama, o plinu, o krematoriju“? U to vrijeme Levi još uvijek ne želi
povjerovati, ne želi razumjeti činjenicu postojanja krematorija… Jedno
poglavlje romana opisuje rad na radilištu, istovarivanje željeznih cijevi, neki
su dijelovi posvećeni prijateljstvu, radosnim danima tijekom kojih ima sunca i
svjetlosti, i lonca punoga hrane.
Prema
iskustvu što ga u romanu opisuje Primo Levi, o čovjeku se u tako ekstremnim
uvjetima ne može zaključiti ništa drugo nego da su „pred iscrpljujućom potrebom
i tjelesnom mukom, mnoge navade i društveni nagoni svedeni na šutnju“. On
povlači paralelu sa tezama iz „Volje za moći“ Friedricha Nietzschea,
konstatirajući kako, „ako netko posrne i otpočne padati, neće naći nikoga tko
bi mu pružio ruku, ali će biti onih koji će ga gurnuti još dublje“.
Slijede
opisi dana provedenih u logorskom laboratoriju, gdje su radile djevojke koje
nisu bile zatvorenice, koje su za vrijeme rada pjevale, razgovarale o skorim
praznicima, odlasku kućama. Deset posljednjih dana uoči oslobađanja logora
Auschwitz, što ih je Levi, zajedno s drugim preživjelima proveo u logorskoj
bolnici, opisani su potanko, dnevničkim bilješkama.
Uz ovo
potresno i veliko djelo, koje, kako je izrazila američka spisateljica Toni
Morrison, predstavlja „trijumf ljudskih
vrednota nad patologijom ljudske destruktivnosti“, objavljena je i knjiga
izvanrednih eseja Prima Levija, „Utopljenici i spašeni“. Knjiga je u originalu
prvi puta objavljena godine 1986., predstavlja jedinstven, precizan osvrt i
analizu teme nacističkih logora za uništenje, s obzirom na njena razmatranja i
elaboracije u svjetskoj javnosti, četrdesetak godina nakon strašnih događaja.
Levi se ovdje posebno bavi istinom o koncentracionim logorima, mogućnostima i
načinima njenih iskrivljavanja, lažnih ili nedovoljno pouzdanih svjedočenja i
interpretacija, i, osobito, negiranja, poništavanja porazne istine koja bi
trebala biti nedvojbena.
On podsjeća
na to da su se prve vijesti o nacističkim logorima za uništenje počele širiti
još tijekom 1942. godine, međutim, obzirom da su one opisivale „pomor tako
širokih razmjera, tako naglašene okrutnosti, tako zakučastih razloga, javnost
je bila sklona odbaciti ih zbog njihove pretjeranosti“.
Po istinu o
koncentracionim logorima posebno je bolna činjenica perfidne nacističke manipulacije, svjesnosti o tome kako su stvari
koje čine u toj mjeri nezamislive da svijet neće, ukoliko po završetku rata i
bude preživjelih koji će svjedočiti, vjerovati njihovim monstruoznim pričama,
već esesovcima koji će sve poricati, i koji će tako, prema njihovom tadašnjem
viđenju, koje se srećom, ipak nije obistinilo, diktirati povijest lagera.
U
„Utopljenicima i spašenima“ Primo Levi ispisuje neke važne rečenice, koje često
nisu samo glas uspravne ljudske savjesti, već puno govore i o ljudskoj
psihologiji, osobito psihologiji masa, o zabrinjavajućem utjecaju kojega na pojedinca
vrši kolektivna svijest: „Izvjesno je da to što se istina o lagerima nije
širila dalje predstavlja jednu od najvećih kolektivnih krivnji njemačkoga
naroda, te najočitiji dokaz kukavičluka na koji ih je srozala hitlerovska
strahovlada“. Nakon što iznese nekoliko kurioziteta, poput činjenice da je
njemačka tvrtka koja je, prema narudžbi zapovjedništva SS-a, projektirala,
sagradila, postavila i izdala uporabnu dozvolu za peći za kremiranje, radila
sve do 1975. godine, čak niti ne mijenjajući svoj službeni naziv, Levi će
zaključiti kako je „sva podozrenja ugušio strah, želja za zaradom, dobrovoljna
zaslijepljenost i glupost, a u nekim slučajevima i fanatični nacistički posluh“.
Primo Levi brilijantnom snagom i jasnoćom
ulazi u prostore „iza zavjese“ nacističkih logora, u samo tadašnje njemačko
društvo, u svijest, razmišljanja,
motivacije građana na kukavičluk, šutnju, neprotivljenje. Esejima „Utopljenici
i spašeni“ pokazuje koliko je važna kulturološka pozadina preživjelih logoraša,
jer im tek ona omogućuje ozbiljnu interpretaciju događaja čiji su sudionici
bili – tek su politički zatvorenici, daleko ispred Židova i kriminalaca, što su
bile tri glavne kategorije zatvorenika, mogli imati pozadinu koja bi im
omogućila interpretaciju kakva je potrebna, obzirom na to da su koncentracioni logori
bili politički fenomen.
Na jednome mjestu Primo Levi zapisuje
rečenicu koja je važna i za ovdašnja postratna traumatska iskustva, za svaku
individualnu svijest koja je svjedok ratnog zločina: „Svjedočenje je ratni čin
protiv fašizma“.
S druge strane, on upozorava na mnoga
izobličavanja sjećanja na počinjeni zločin, na tihe prijelaze s laži na
samoobmanu, kada ljudi, obmanjujući sebe, bolje igraju svoje uloge, utječući na
to da im povjeruju svi – i sudac, i povjesničar, i čitatelj, i supruga i djeca.Kako od onoga koji se sjeća postati onaj
koji se ne sjeća? Jednostavno, kaže Primo Levi – upornim poricanjem činjenica
sjećanje se odbacuje od sebe. On podsjeća na to koliko je pomnoga rada uloženo
u to da bi se spriječilo da javno mnijenje dozna što se događa na teritorijima
okupiranima od strane Trećega Reicha, zaključujući kako se „cijela povijest
Reicha može čitati u ključu borbe protiv pamćenja, krivotvorenja, poricanja
stvarnosti, sve do konačnog bijega iz te stvarnosti“. Konačna je slika takve
iskrivljene, lažne a fanatične stvarnosti, života u svijetu kulisa koji
okončava bijegom i krahom, sam Hitlerov kraj.
Primo Levi u svojim esejima pokazuje
krajnje suvereno vladanje diskursom i pogledom koji se kreće od društveno
političkih aspekata problema lagera, čiji je mikrokozmos, kako zamjećuje na
jednome mjestu, „preslika makrokozmosa totalitarnoga društva“, preko socioloških
i antropoloških, do psihološko filozofskih komponenti. On je temu kojom se bavi
apsolvirao iz mnogih uglova, čitalac sa tom svijesti svjedoči interpretaciji
nekoga tko je autoritet za područje o kojemu govori, a taj autoritet ne odaje
samo preciznost i temeljitost, znanstvenost pristupa, već i etičnost –
savjesnost kojom se ogleda svaki od pojedinih problema. Iz njegovih rečenica i
promišljanja ne prosijava samo bogata kulturološka pozadina nekoga kome su
civilizacijske i ljudske vrednote, vrednote duha usmjerenog oblikovanju onog
najvišeg u čovjeku, na prvome mjestu, već
i svjesnost da od takvih premisa nije odustao, niti u njih izgubio vjeru, niti
tijekom najtežih tortura proživljenih u koncentracionim logoru.
Izuzetno detaljno Primo Levi analizira
odnose, hijerarhije, utjecaje i efekte koje donose moć i povlastice, u sprezi
sa nasiljem i ugnjetavanjem. Podsjeća na to da su i zatočenici geta bili tako
zaslijepljeni moći i ugledom, da zaboravljaju svoju suštinsku krhkost, i da su
oni sa kojima se „sporazumijevaju“, a koji su sa druge strane žice, ustvari
„gospodari smrti“. Nerazlikovanje žrtvi od ubojica naziva „moralnom bolešću,
zlokobnim znakom saučeništva“.
Hitlerovu vladavinu sagledava kao karakterističnu po svome
„beskorisnom nasilju, koje je samo sebi bilo svrhom, usmjereno jedino stvaranju
boli“. Napominje kako se nikada toliki broj ljudskih žrtava nije ugasio u tako
kratkom vremenu, i u tako „lucidnom spoju tehnologije, fanatizma i okrutnosti“.
Posebnu
pozornost Primo Levi daje osjećanjima, stanjima ljudi koji su se nakon
zatočeništva u logorima našli na slobodi – gotovo svi oni osjećaju krivnju, jer
nisu pomogli onima koji nisu preživjeli. Ta je krivnja mučila i samoga autora
ovih izvanrednih knjiga, u čijem rukopisu pojam „intelektualno poštenje“
poprima punu podudarnost sa svojim unutarnjim značenjem. Uza to, analiza
koncentracionih logora kakvu daje Primo Levi ne dopušta stereotipima, crno-bijelim
projekcijama, iskrivljenim ili nedovoljno dosljednim ili nedovoljno potpunim
interpretacijama da dominiraju nad ovom složenom temom, koja nipošto ne može
biti apsolvirana jednostavnim analizama.
Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba