Letošnja svetska premijera „Panka” na festivalu u Karlovim Varima, završila se nagradom za najbolji film programa „Istočno od Zapada”, usledili su pozivi na još 17 festivala (plus još devet do kraja februara), pristizale su i druge nagrade, a film je postao i zvanični makedonski kandidat za Oskara. Odmah po završetku Festivala autorskog filma na kojem je Vladimir Blaževski član zvaničnog žirija, film „Pank nije mrtav” naći će se i na redovnom repertoaru bioskopa u Beogradu i Srbiji.
Gde ste vi svih ovih godina?
Pritajio se nešto. Ima tu pomalo i moje lične krivice, da ne ispadne da su uzrok tome samo ružne okolnosti, ratovi i turbulencije u zemlji, jer svi prolaze kroz to. Ali verovatno je moja reakcija na sve te ružne stvari bila malo žešća nego kod većine ljudi. Ne znam zašto je to tako, na to pitanje bi možda mogao da odgovori neki psihijatar, ali ono što se dešavalo posle 1991. godine me je jako pogodilo i dok sam se sastavio prošlo je tih 17 godina. Prosto imam manjak agresivnosti u sebi i u ova vremena gde je sve postalo ulična borba, samopromovisanje i neka ljuta utakmica za šansu, meni je bilo srazmerno teže da se tu snalazim.
Ali u međuvremenu se moralo od nečeg i živeti?
U međuvremenu sam imao neku vrstu sinekure. S jedne strane ove učiteljske, u filmskim akademijama i filmskim školama kojih sam, što u Skoplju što u Beogradu, promenio puno. Sa druge strane pisao sam po porudžbini scenarija za druge ljude, što je dostojanstven posao. Naravno da mi je filmska režija uvek bila pod brojem jedan, pa sam tokom ovih 17 godina samostalno snimio pet dugometražnih dokumentaraca u kojima se nisam ništa obrukao.
Naprotiv, „Kineska pijaca” koji ste radili za Arte je film koji je doživeo veliki međunarodni uspeh.
Jeste, tu je i film o vinima kroz koji sam ponudio i sociološko-psihološku sliku stanja svesti ljudi na prostorima Makedonije krajem devedesetih i početkom dvehiljadite godine, a onda je usledio i film o makedonskim pekarima koji žive u Beogradu.
Jeste li vi srpsko-makedonski ili makedonsko-srpski reditelj?
Pa, ja stvarno ne znam. Malo sam se pogubio. Nisam ni u vreme SFRJ i SRJ imao neki snažan osećaj grupnog identiteta, pogotovo kada se sve to raspršilo, a ja, kao neki poreklom Makedonac, ostao da živim u Beogradu. Tada je problem identiteta meni postao još više difiuzan, raspršen. Praktično nemaš za šta da se uhvatiš. Samo znam da pravo glasanja imam ovde u Beogradu, a ne u Skoplju. Najviše volim da se orijentišem i da se deklarišem kao Beograđanin. To mi najviše prija.
I onda se poput vulkanske erupcije rodio tako energičan film kao što je „Pank nije mrtav”? Šta je bio prelomni trenutak za rediteljski povratak?
U romansiranoj verziji odgovor bi glasio da sam se ja smišljajući tu priču jako dobro „uheftao” na njene osnovne postulate, jer je glavni junak priče luzer, autsajder koji 17 godina nije u svom svetu već živi na totalnoj margini, sa čime mogu potpuno da se poistovetim. U prizemnoj verziji odgovora morao bih da priznam da se desilo da se u tom trenutku u Makedoniji našao jedan moj bivši student na čelu Filmskog fonda, koji je želeo da se izbori da ja dobijem priliku da snimam film. Da nije bilo njega na tom mestu ja nikada ne bih dobio šansu. To su ta dva pola jedne iste priče.
Šta god da je iniciralo ovaj film vi ste se sa njim na scenu vratili na najbolji mogući način, uz sve muke i prepreke?
Možda delujem introvertno i po karakteru ne previše plameno, ali mislim da imam energije u sebi koja u ovom slučaju najviše odgovara onom što se u nas tako olako krsti kao inat. Mi smo ovaj film stvarno snimili potpuno uprkos okolnostima. Znajući scenario, kompleksnost snimanja, broj lokacija, a bilo ih je 103 (!) i to koliko para zapravo imamo, svi su mislili da je naša misija nemoguća. Nekako smo se onda svi uzjogunili, kao da smo se zarekli da ćemo to uraditi, uprkos svim okolnostima. Za inat! Tu se negde rodila i neka vrsta agresivnosti u filmskom jeziku, u brzini naracije, u odabiru lokacija, u stilu da film deluje kao neka vrsta „uličarsko-dokumentarno – skrivena kamera produkta”, koji nije u rukavicama, koji je naturalistički.
Ovim filmom ste dokazali da pank nije mrtav, ali da li je to pravi jezik za odašiljanje važne poruke da smo mi svi na ovim prostorima zapravo marginalizovani?
Kada je moj film u pitanju, mene je sramota da to prevodim na nivo značenja. Vi ste o tome već pisali i zaista ste dobro apsolvirali film. Možda bih još samo mogao da dodam da u filmu ima i priče o slobodi, o ceni koju plaćaš za to da budeš slobodan, odnosu prema nacionalizmu i netrpeljivosti. U svom rediteljskom postupku ponašao sam se asketski, jer nisam želeo da gnjavim gledaoce nekim očiglednim stvarima. Što se muzike tiče nikada nisam bio neki pank-fan. Meni je to samo u jednom trenutku izgledalo kao buntovnička ideologija, nihilistička, cinična slika sveta koja prezire ovaj naš današnji globalistički univerzum. Njihov bunt je jedna vrsta nesvesnog odbijanja, vrsta intuitivnog krika koji kazuje: ne, ja neću da se igram na ovaj način! Ta vrsta nepristajanja na sve ružno što se dešavalo i dešava na Balkanu, ali i svuda u Evropi i svetu, ta želja da se razlikuju pa makar bili i klošari, ta cena koju plaćaju da bi bili slobodni, to me je privuklo.
Film je već sjajno prošao proveru međunarodne publike, a kakvu reakciju očekujete od beogradske publike?
Poznajući ukus i mentalitet beogradske publike, mogu da očekujem i da se nadam da će film kod nje dobro proći, jer u svom jezgru nosi znak urbaniteta. „Pank nije mrtav” nije „čobanski”, etnofilm, već pulsira urbano, a ta dimenzija će se prepoznati u Beogradu.
Tekst je preuzet iz Politike