“Trebalo bi da bude normalno da se djeca međusobno spontano pozivaju na igru, umjesto da im sve unaprijed organizujemo i dogovaramo” pričala je mama iz Bristola Alis Ferguson sa svojom komšnicom Ejmi Rouz 2009. godine. I odlučile su da nešto preduzmo povodom toga. Organizovale su zatvaranje saobraćaja na tri sata jedne večeri nakon škole, kako bi djeca mogla slobodno da jurcaju naokolo. “Roditelji su se sjetili svog djetinjstva i zaključili da bi ovo trebalo da bude normalan dio naših života”. I tako se jedan dan pretvorio u čitavu kampanju pod nazivom “Napolje na igru” (Playing Out).
Cilj kampanje je da se ulice u naseljima učine bezbjednijim za dječiju igru i da se porodice odvoje od kompjuterskih ekrana, izađu napolje i ponovo otkriju male stvari poput šolje čaja sa komšijama ili dječije vožnje trotineta po ulici bez potrebe da ih roditelji prate u stopu.
Mada u početku nije planirano da “Napolje na igru” postane stalna praksa, bristolska gradska uprava pokrenula je pilot projekat za koji su se mogle prijaviti ulice u gradskim naseljima kako bi dobile svoj raspored zatvaranja saobraćaja na tri sata jednom nedjeljno.
Danas, preko 60 bristolskih ulica uključeno je u projekat, a ideja se proširila i van ovog grada, jer je u još 30 mjesta, uključujući i neka londonska predgrađa, lokalna uprava usvojila praksu zatvaranja ulica radi dječije igre. Nove ulice neprestano se prijavljuju za učešće.
Helen Forman, koja je organizovala “Napolje na igru” u Lidsu, inspirisana primjerom Bristola, kaže da postoji mnogo dobrobiti od ove akcije “djeca razvijaju svjest o svom susjedstvu i pripremaju se za slobode koje će imati u starijem uzrastu, dok odrasli stvaraju snažniju zajednicu”.
Ketrin Kej je 2012. pokrenula ovu akciju u Vortingu: “Dok sam bila trudna maštala sam o tome kako djeca uče dok su napolju i igraju se, bez roditelja koji im dahću za vratom i govore “pazi se!” Imala sam ideju kako želim da izgleda moj život sa djecom, ali morala sam da se prilagodim urbanoj sredini. Kad sa ja bila mala igrali smo se napolju, a ako bi neko pao, zvali bismo pomoć. Plašim se da pustim svoju djecu da rade isto, a ne želim da me bude strah.” Za Kejovu, ovaj projekat mnogo je više od prilike za igranje: “Djeci više ne dajemo šansu da stvari nauče sama. Zabrinjava me nedostatak spontanog učenja. Ako radiš samo ono što te tjeraju, nećeš ništa zaista naučiti. Odakle ćemo naći sve te inžinjere, naučnike i umjetnike? Nisu problem samo kompjuterski ekrani, već to što se djeci neprestano govori “ovo ne smiješ” ili “ovo moraš””
Kada je organizovala prvo “Napolje na igru” bila je zaprepašćena rezultatom. “Niko čak nije ni znao da toliko djece živi u našoj ulici.”
Idejni tvorac projekta, Alis Ferguson, danas zna da njen stav o potrebi slobodne igre dijeli većina roditelja, jer im se smučilo stalno nadziranje i organizovanje dječijih života. Nije u pitanju utopijska želja da se vrati vrijeme, već pokušaj da se pronađe nova ravnoteža u odnosu između ljudi i saobraćaja na ulicama, koje treba da pripadaju i jednima i drugima.
“Ono što želim jeste da postane normalno da se djeca međusobno pozivaju bez najave, da jedni drugima kucaju na vrata i pitaju “Hoćeš napolje da se igraš?” Dozvolili smo da djeca izgube slobode, suviše smo zaštitnički nastrojeni i vidimo samo rizike koji ih vrebaju kad su napolju, ne i one koji postoje u kući.” zaključuje ona.