Internet u svojim nepreglednim bespućima nudi čoveku sve što može da poželi. Ako nekom trebaju nove slušalice, dva klika, i evo ganc nove stižu iz Kine. Ako je neko usamljen, malo više klikova doduše, i eto lepe porukice pred spavanje. A ako neko poželi da od Miroslava Krleže načini srbomrsca i uvoznika ustaštva u srpsku kulturu – nikakav problem. Mala doza guglanja sve rešava. Ako se u internet tražilicu upiše Krleža i Srbi sva je prilika da će na prvoj strani iskočiti bar nekoliko linkova koji vode na neki od tekstova o mrznome Krleži, sa obaveznom referencom na neobjavljeno pismo Miroslavu Krleži iz 1954. koje je napisao, i nije poslao, Pavle M. Babac.
Gospodine Krleža,
U četvrtom broju “Republike”, časopisa za književnost i umetnost, za mesec april 1954. godine, štampali ste Vaše zapise iz god. 1916, 1919, 1920, 1921. i 1933. godine. U zaglavlju “Godina 1919”, pod naslovom “Smjena na jasenovačkoj stanici”, na strani 277, kažete:
“Beč gladuje, Austrije nema, rulja zavladala svetom, rat su dobili ovi balkanski cigani, kakova li sramota!”
Na istoj strani na dnu kažete:
“Der švarc Georg (Karađorđe, moja prim.) igra danas na međunarodnoj ruleti i dobio je glavni zgoditak. Beogradskoj gospodi ide karta, tko bi to mogao da povjeruje? Grej, Lojd DŽordš, Poenkare, Klemanso, Vilson, sve su to beogradski asovi. A tko je nas pobjedio? Ovi ušljivi balkanski cigani, koji čitave dane žvaću luk i pljuckaju po apsanama, ova nepismena bagra za vješala, toj danas Evropa vjeruje i dala joj je u ruke nekakve barjake. No Alzo sjavus. Gut šaun mraus”.
Pošto se ove gadne rječi g. Krleža, odnose na srpski narod, jer je on jedini od Balkanskih naroda tada ratovao protiv Austrije, dužnost Vam je da odgovorite javnosti:
1. Da li su te reči izraz Vašeg duha i mišljenja o srpskoj vojsci, što će reći o srpskom narodu, ili Vaše sredine u kojoj ste bili i čuli ih?
2. Ako nisu izraz Vaših misli i osećanja, zašto ih ne stavite kao tuđe pod znake navoda, ili zašto se bar jednom rečenicom ne ogradite?
3. Kad pitate: “Tko nas je pobedio?”, čim upotrebljavate ličnu zamenicu u prvom licu množine, “nas”, vidi se da i sebe ubrajate u pobeđene, samo nije jasno koga smatrate sa Vama još pobjeđenim, da li sve austrijske podanike ili samo Hrvate, ili ste pak mislili na austrijsku vojsku u kojoj ste Vi bili feldvebel?
4. Zašto Vi ove zapise niste štampali pre ovoga rata, nego tek posle 35 godina, a to ste mogli bar u vremenu pre šestojanuarskog režima.
5. Šta bi bilo g. Krleža, kad bi jedan srpski književnik seo i napisao jedan roman o zločinima počinjenim od hrvatskih ustaša nad Srbima u ovom ratu i generalisao to kao delo celog hrvatskog naroda?
6. Vama je poznato g. Krleža, da je maršal Tito, na putu za Grčku položio venac žrtvama iz srpskog naroda u tom ratu, na ostrvu Visu. Pitam Vas da li su i te žrtve “ušljivi cigani”?
7. Smatrate li Vi g. Krleža da ovakvim književnim radom ubijate ratnički duh kod dece i unučadi onih heroja iz Prvog svetskog rata, kada ih nazivate “ušljivim ciganima” i “bagrom za vješala”?
8. Vi ste g. Krleža sigurno pročitali knjigu g. Vladimira Dedijera, “Josip Broz Tito” u kojoj na strani 81, pod primjedbom Dedijer iznosi statističke podatke o žrtvama Prvog svetskog rata, a to su podaci izvučeni iz arhive Konferencije mira u Versaju. Po tim podacima, Srbija je u Prvom svetskom ratu dala 1,247.000 žrtava, to jest, 28% od njenog celokupnog stanovništva. Sem toga, g. Dedijer citira i Mošu Pijade, da mu je pričao, da je iz njegova razreda, iz gimnazije, otišlo u rat 32 njegova klasna druga, a da je poginulo 24. Pitam Vas g. Krleža, jesu li onih 1,247.000 žrtava, u koju cifru ulaze i 24 druga Moše Pijade, a na čijim kostima je sazidana Jugoslavija – “ušljivi cigani”?
A sad, g. Krleža, ako niste znali, potrudiću se da Vam iznesem jedno, tom Vašem mišljenju potpuno suprotno mišljenje celog tadašnjeg kulturnog sveta i to ne samo saveznika Srbije, već i njenih protivnika.
Nemački car Viljem, koji je u svoje vreme bio personifikacija tadašnjeg imperijalizma i protivnika Srbije, rekao je o srpskom narodu: “Šteta što taj mali narod nije moj saveznik”…
Ima u tom pismu još, no da ne dužimo…
Pismo je napisano 1954. godine, iste godine kada su sporna piščeva pisanija objavljena u časopisu Republika. Kako je stvoren mit o Krleži kao srbomrscu, i kako je nadrastao mračne margine Interneta i spustio se na glavnu pozornicu srpske javne scene, već je pisao Marko Prelević u svojoj kolumni (Pročitajte OVDE). U datom zapisu sporne rečenice ne izgovara Krleža, nego njegov lik, jer eto, pisci ponekad i u dnevničkim zapisima uvode likove (da su njihovi životi interesantni, verovatno se i ne bi bavili pisanjem).
Pročitajte Krležin zapis onako kako je zaista objavljen.
Scena na Jasenovačkoj stanici
Cirkuska kolona od dvadesetak vagona M. A. V. S. H. S. 36 ember 6 lo vagona, teretnih, otvorenih, za svaku obitelj po vagon sa šparetima, sve se dimi cirkusantski, pokućstvo, stara krama, život kao takav, pomalo logor, rat, internacija, nose vodu, peru rublje, djeca se igraju, kompozicija ta čeka već čitav dan u Jasenovcu da krene, tu je prenoćila, krenut će večeras u Beč, sarajevsko administrativno osoblje, austrijski povratnici, tu u Jasenovcu svršava jedna ekspedicija 1878-1918/19 četrdeset godina u ništa, u trenutku popušila ih je historija kao smrdljivu cigaretu ugasivši taj crnožuti čik u blatu upravo u Jasenovcu, gdje je pregazio Savu đeneral Filipović pred četrdeset godina.
Filipović i naš car,
puše lulu i cigar.
Filipović lulu puši,
Sarajevo belo ruši…
Šalaj…
U jednom vagonu, na naslonjaču stila šezdesetih godina prošlog stoljeća “mauvais gout” tamnozelene presvlake, sjedi presvjetli gospodin B.H. Sektionschef i zuri u ništa. Zuri u ništavilo prolaznosti na sprovodu sebe samoga. Consumatum est. Soigniran gospodin, nema nikog svog, svi su mu pomrli. Bijela keavata, blistave manšete, besprijekorna ličnost od voska. A pod njegovim vagonom vika švapske djece, vesela, uzbuđena nad jednom cvilidretom. Iz jednog vagona glas rasklimanog pijanina: Wien. Wien, ach du alein…
Na povratku sa požeške posjete kod jednog isto takovog presvijetlog gospodina Sektionsšefa na dnu brodoloma, koji ne shvaća ništa i jedino što umije je da se moli i da mrmlja svoju litaniju, proklet bio dan i čas, nisam baš bio potpuno indiferentan spram ovog krepanog bosanskog lava u vagonu. Gospoda ne shvaćaju da su ratovi oluje i da te oluje nose čitave svjetove po zakonu dublje logike. Svi ovi naši švarcgelberi postaju stračevićanci a outrance, a ovaj gospodin sarajevski Sekcionsšef ostat će legitimista – junačkome nevremenu uprkos. Sein Kaiser. Sein Kaiser gefangen… Sve su to grenadiri Velike Armade, mizantropi na groblju Carstva. Oko njega viču djeca nad cvilidretom, vesele, nasmijane jasenovačke djevojke i mladi infanterijski oficiri koketiraju na korzu pred štacijom, a gospodin Sekcionsšef sjedi u svome nasljonjaču nepomičan kao mumija i zuri u vakuum. Osjeća se da je ovoj ispeglanoj i ištrikanoj lutki “u ovome glumišu hladno”.
Car je mrtav i njegov carski ađutanti s njim. I Carica je mrtva. I njen sin, carski prijestolonasljednik, isto tako. I njegova ljubavnica, baronesa. I Carev brat i sam Car Meksika, i on je mrtav. Caricu su zakleli. Careva brata Cara ustrijelili, sina mu dotukli šampanjskom flašom, jedan mu se brat odmetnuo u skitnice, sinovca drugoga prijestolonasljednika Carstva su ustrijelili i njegovu ženu groficu isto tako. Drugog sinovca carskog kao Cara su prognali, treći prijestonasljednik carski sa roditeljima u progonstvu, rat je izgubljen. Beč gladuje. Austrije nema, rulja je zavladala svijetom, rat su dobili ovi balkanski cigani, kakve li sramote! I ovaj povratak, u ovim marvinskim vagonima, punima brabonjaka i balege. Kamo? U Beču lutat će ulicama i sanjati o ružmarinu sarajevskih mesečina. “Na dan Svetog Vlaha daždjelo je…” Povratak. Žalostan, kako se vraćaju cirkusanti poslije popale turneje. Kamo? Trideset godina carske bosanske službe: ad acta. Tu smo u Jasenovcu, krug se zatvara, i nema drugog izlaza nego paklenim zavijutcima, po tim prokletim serpentinama smrti u grob. Dremucka stara lavina u vagonu iza menažerijske rešetke, savršeno uzvišena iznad radoznalih pogleda sajamske svjetine, koji ga dodiruju kao muve strvinu.
U tome trenutku kroz jasenovačku stanicu protutnjala je kompozicija Orijent-expresa Pariz-Beograd. Grmljavina čelika prohujala je korz ove M.A.V. i S.H.S daske marvinskih vagona prodornim zviždukom mitraljeskog ognja. Pet-šest naparfemisanih pullmana sa mahagonijem i mesingom, sa slatkim mirisom kolonjske vode i sapuna, sa baršunastim zavjesama svojih sleepinga, pregazila je ovu sajamsku bijedu carskog i kraljevskog bosansko-hercegovačkog Verwaltungsbeamten-Transporta i nestala u dimu kao karteča. Piska ekspresa odjeknula je jasenovačkom stanicom veselo kao fanfara i kao vjetar, uzvitlavši smeće i hartije oko ovih bijednih austrijskih vagona, i izdimila se na beogradskom blistavom drumu sa crnim barjakom čađavog fijuka blistavog kometa.
Der Schwarze Georg igra danas na međunarodnoj ruleti i dobio je glavni zgoditak. Beogradskoj gospodi ide karta. Tko bi to bio mogao da povjeruje? Grey Lloyd George, Pointcare, Clemenceau, Wilson, sve su to beogradski asovi! A tko je nas pobijedio? Ovi ušljivi balkanski cigani, koji čitave dane žvaču luk i pljuckaju po apsanama, ova nepismena bagra za vješala, toj danas Evropa vjeruje i dala joj je u ruke nekakve barjake. No, also sjavus! Gut schaun mr'aus.