Dino Dvornik je izdao svoj prvi album krajem januara 1989. godine. Iste te godine, par mjeseci kasnije, svoj debitantski album “Bleach” izdala je i grupa “Nirvana”. Za razliku od ove “grandž” senzacije koja je slavu doživjela tek sa svojim drugim albumom, Dino je sve to iskusio sa prvim, što će se možda pokazati i fatalnim za njegovu kasniju karijeru, a i vlastiti život.
Sve kompozicije na debitantskom albumu jednostavno nazvanim “Dino Dvornik” su bile mala remek djela. Cijeli album je snimljen za samo osamdesetak sati. Za toliko je vremena, naime, Dino imao para na raspolaganju. To ga medjutim nije spriječilo da u tako relativno kratkom roku napravi osam pjesama, osam velikih hitova.
Album (to se nekad zvalo A1) otvara njegov najveći hit, uspješnica po kojoj će Dvornik ostati zauvijek upamćen – “Zašto praviš slona od mene”. Kakav je to šok bio ljudi moji! Taj neki fank (tako smo načuli da se to čudo zove) grun’o je svom silinom i potpuno pomeo učmalu i uljuljkanu jugoslovensku scenu. A on na pozornici, kud pjeva – kud pleše! U ovoj pjesmi postoji interesantan stih “…bila je četa djaka za jedan dan”. To se za onog vakta skraćeno zvalo “redaljka”, a meni, kad god čujem taj stih, uvijek padne na pamet scena sa tavana iz filma “Sjećaš li se Dolly Bell”, gdje se glavni lik, gle čuda, zvao upravo – Dino.
Autor te pjesme je u to vrijeme bio pjevač benda “Osmi putnik” i pošto su se oni kao “metalci” furali na fazon žestokih i opakih momaka, njemu nije ni u snu padalo na pamet da koketira sa drugim žanrovima i da se ispod pjesme i potpiše kao autor. Mnogo godina kasnije će taj dugokosi mladić kao solo izvodjač postići regionalnu slavu pod svojim prepoznatiljvim nadimkom – Gibonni. I naknadno se pokajati oko nepotpisivanja.
Bila je zima. Kraj godine. Dino je dolazio i držao koncert tamo gdje ga pozovu i plate. Gaže i tezge uzduž i poprijeko. Nisu to bile velike dvorane, više diskoteke i manji prostori, domovi kulture i bircuzi, gdje je on uz matricu predstavljao svoj prvijenac.
Tako se obreo i kod nas, u jednom malom gradiću na sjeveru Bosne. Koncert se održao u kafiću “Ž”, kojeg su svi zvali gril, a poneko, ko je bježao sa časova “es-ha” i nije se pazio s gramatikom nazivao ga je i “Že”. Znate one slike prepunih indijskih vozova i krcatih tokijskih podzemnih željeznica gdje putnici sjede na krovovima i vise po vratima? E toliko se duša tog dana “sprčilo” u skučeni prostor kod gazde Židića.
To veče na koncertu, niko od nas “kazanova” nije ni pomislio da zavodi neku curu. Nismo imali ni promil šansi. Sve do jedne su čeznutljivo gledale u zgodnog Dalmoša. A on svježe ošišan, nabacio kul frizuru, na nogama one njegove čuvene “bakandže”, plesni pokreti k’o u Džejms Brauna, mrda guzicom bolje nego kakva treba, ma ni pola muškaraca u publici mu to veče, što se ono kaže, ne bi oprostilo.
Atmosfera uz pomoć dobre pjesme i alkohola brzo dostigne vrhunac. Tako je bilo i u ovom slučaju. U jednom momentu, u kratkoj pauzi izmedju dvije pjesme, Dino reče nešto u stilu:
– Nije fora, svi pijete, dajte i meni jedno pivo!
A moj drug istog momenta, poput Tom Brejdija u najboljim danima američkog fudbala, hitnu punu neotvorenu konzervu laškog piva u njegovom pravcu. U trenutku sam se otrijeznio gledajući kako limenka leti i za petnaestak centimetara promašuje Dininu glavu, na šta je on samo prokomentarisao:
– Vi Bosančerosi niste normalni!
Malo kasnije, iz dosad nepoznatih razloga, neko iz mase je dobacio:
– Dino, ti si majmun!
Na šta je vispreni Splićo odmah spretno odgovorio:
– Pitaj mamu jesam majmun!
Srećom po Dinu i sve ljubitelje njegove muzike, u pitanju je bio neki balavac, jer da je to odgovorio nekom od lokalnih geliptera veliko bi pitanje bilo da li bi se koncert priveo kraju.
Nakon što je, zbog kratkog repertoara, svaku pjesmu otpjevao najmanje dva, a “slona” možda i 3-4 puta, Dino je sav umoran od djuskanja i pjevanja najavio fajront. A i bio je dobro ožednio, pa je za šankom uz priču sa fanovima u rekordnom roku stukao 4-5 piva izmedju nebrojenih tura “Vekije”. Sutradan se čaršijom pronijela vijest da je tu noć pjevač završio “preko” ( to je bio naš naziv za Slavonski Brod ) na ispumpavanju.
Još jedan veliki mega hit bio je – “Ti si mi u mislima”. Od prvih taktova melodije adrenalin bi svakom slušaocu, htio – ne htio, skakao na maksimum. Toliko je taj ritam hipnotizirajući. Nešto poput uvodne špica serije “Otpisani”. Do danas se raspredaju priče i teorije da ova kompozicija u stvari govori o heroinskoj ovisnosti. Kad se uzmu u obzir stihovi poput “još ploviš mi u žilama” i “tvoj sam rob” ko zna, možda to i nije daleko od istine.
U jednoj od emisija posvećenoj Dvorniku, muzičar koji je pratio Dinu od početka njegove karijere pričao je kako ga je danima nagovarao da ne stavlja sve pjesme na jedan album, nego da ih rasporedi na dva ili tri, a ostalo da “krpi” s nekim manje dobrim pjesmama. Po riječima ovog glazbenika Dino nije htio ni da čuje, što je imajući u vidu njegov “sve ili ništa” karakter bilo nimalo iznenadjujuće. A možda ga je trebao poslušati, jer nakon fenomenalnog prvog albuma Dino se nikad više nije mogao ni približiti takvom uspjehu i popularnosti, pa je, ako je vjerovati mnogima, to vjerovatno i bio jedan od glavnih razloga njegove depresije i posezanja za kojekakvim tabletama i ostalim substancama.
Trideset četiri godine po izdavanju albuma može se samo konstatovati da bi na kvaliteti i čistoći zvuka (to se, mislim, zajedničkim imenom zove produkcija) pokojnom Dini i dan danas mogle pozavidjeti mnoge velike “zvijezde” od Triglava do Djevdjelije.
U moru anegdota koje su Dinu pratile kroz život izdvaja se jedna s njegovim ocem. Došao Dino kod starog Borisa i pita ga bi li s njim popušio jedan džoint. Stari morski vuk, čovjek koji je s Titom ispijao hektolitre viskija i čivasa, pristane, pa tako oni zapale jedan i zajedno ga popuše. Smijulje se njih dvojica, lijepo im, trava ih fino voza, pa Dino upita ćaću da li da smota još jedan. A Boris se zacereka pa reče:
– Šta još jedan…po jedan !!!
Dino Dvornik je preminuo 2008. Kako to na Balkanu obično biva, tek nakon smrti počele su velike počasti i slave njegovom geniju, započela je “opšta rasprodaja bola”. Tako su mu posthumno, pored četiri za života, za svaki slučaj, dodijelili još osam Porina za njegovu glazbu i dostignuća u umjetnosti. A do tog tragičnog sedmog devetog, niko ga, kako se to kod nas zna reći, nije je8avao ni pet posto.
P.S. Album je, ako je vjerovati internetu, prodan u fantastičnih 750,000 primjeraka što se današnjim izvodjačima može samo desiti u njihovim (vlažnim) snovima.
Ako ga niste dugo čuli, evo ga, uživajte:
Izvor: prvolicejednine.com