Jeste, danas je teško biti roditelj, zaključak je savremenog roditelja.
Ne umem da napravim pravu analogiju zašto se današnja deca toliko
razlikuju od nas nekad. Verovatno zato što se zapravo ne razlikuju
uopšte, već rade iste stvari kao i mi u detinjstvu, u okvirima koje
poznaju i koje ovodanašnje odrastanje nosi. A mi roditelji
izbombardovani informacija sa svih strana, kako da kaznimo svako
iskakanje dece iz uvreženog koloseka društva i okvira ponašanja koje nam
se nameće, idemo iz greške u grešku.
Kad kažem „uvreženog koloseka društva i okvira ponašanja koje nam se
nameće“ samo imajmo na umu koje nas to društvo vaspitava već decenijama i
plasira nam standarde vrednosti. A mi, u većini slučajeva, mi opet
želimo da nam deca mirno stoje u toj vrsti poštujući ta ista pravila.
Nikada nije bilo više tribina, tekstova, rasprava, studija o odgajanju
dece, a neprestano napredujuća tehnologija dala je svima nama javni glas
i mišljenje, kao i mogućnost da isto delimo na sve strane. Toliko
rasprave, a deca „sve gora“.
Sećate se kad te bili deca i mogli se igrati napolju, čak do mraka?
Ehej, do mraka, jureći se ogrebanih kolena. Sada se plašimo da pustimo
decu iz vidokruga. Postajemo okarakterisani kao nepodobni roditelji ako
decu od 9 godina pustimo da se sami igraju napolju, u parku iza kuće bez
našeg prisustva.
Nema potrebe da se slažete ili ne sa ovim stavom, meni je nedavno
upravo tim i takvim rečima od školskog autoriteta predočeno: „Šta će on
sam napolju? Ipak je mali, ima samo 9 godina, morate ga paziti.
Napraviće nešto i posle će biti kasno“. Progutala sam glasno knedlu.
„Morate ga paziti“ mi odzvanja u ušima.
Možda nisam dobra majka jer ga ne pazim po standardima novotalasnog
roditeljstva. Roditeljstva koje brani detinjstvo na koje su ti isti
roditelji nekada imali pravo.
Možda sam loša majka jer ga ne držim za jednu ruku dok on drugom
pokušava da se popne na ljuljašku sa skoro 10 godina… Karikiram ali,
uistinu nije li to tako?!
A, ne, ja nisam loša majka jer ja baš pazim na svoje dete, na njegove
potrebe, na njegovu želju da ima detinjstvo, da se popne na drvo, da
šutne loptu što jače može pa kako mu Bog da, da trči i znojav pije vode.
Nijedno dete od toga još nije svislo pa neće ni moje. O detetu se brine
tako što se ne sputava sopstvenim strahovima. Nije briga tako što će da
me drži na putu do škole za ruku i klima poslušno glavom dok ja teglim
njegov ranac. Tako ne brinem za njega, tako od njega stvaram kretena.
Čega ga štitim, njegove obaveze da brine o osnovnim stvarima i sebi?
Hoće li me tada pogledati umilnim pogledom školski autoritet i dati meni
odličnu iz vladanja kao brižnoj majci.
Na stranu to što sam majka koju su kao dete držali u staklenom zvonu,
sve me štiteći „od života“. Ali ja sam majka koja je po začeću ovog
jastreba kog gajim donela odluku da će biti samostalan u stvarima
primerenim njegovim godinama. Zašto je to nebriga, zašto je to za osudu?
U redu, napraviće neku glupost sigurno. Možda će reći neku ružnu reč,
pokoškati se sa drugarima pa posle 5 minuta ponovo na terenu s njima
juriti za loptom. Znate li dete koje nije napravilo neko „šajze“ ma kako
vi nad njim bdili? Ja ne znam.
Ali poznajem roditelje koji će kategorično stati na stranu svog
deteta sa rečenicom: „Ja poznajem svoje dete, ono to nikada ne bi
uradilo. Moje dete meni sve priča i mi nemamo nikavih tajni i on/a bi
rekao da je tako nešto uradio, ali on to sigurno nije“. I posle nije ni
čudo, što prosvetni kadar ne zna šta će, ne sa decom nego s roditeljima.
Otkud vam ideja da verujete da je vaše dete nepogrešivo, da su samo
njega isprovocirali, da je ono savršeno jer je vaše. A ne, nego zato što
ste vi sve predostrožnosti primenili kako vaše dete nikada ne bi
napravilo nikakav nestašluk, a ono je, eto, ipak, ispostavilo se „samo
dete“. U psihologiji postoji termin kojim se upravo ovo navedeno
objašnjava: „Pritisnuto jače – gore više skače“.
Pa čekajte, zar pričamo o tome da smo svi mi odrasli tako što smo
bili mali anđeli svojih roditelja, pa sad pod stare dane napokon imamo
prava da grešimo koliko hoćemo jer smo sada sami odgovorni za sebe.
Nije li to krug, kojim se okrećemo, a iz koga naviru gomile pitanja.
Zašto smo postali „helikopter“ roditelji, ko nam je rekao da je to
dobro i da ćemo tako sačuvati decu od svakog problema i nezgode, zašto
su nam deca fizički toliko slabo sposobna ma koliko ih mi vodali po
kojekavim trenizima i radionicama? Zašto nemaju mašte i ne umeju da se
igraju više?
Pa zato što im je bolje tutnuti u ruke tablet ili telefon, da ćute
malo jer od dosade ne znaju šta će, bolje je da su kod kuće u sobi jer
su nam tu na oku, bolje nego rizikovati da su napolju jer
tamo…napolju…vladaju svakakvi izazovi.
Pa ljudi moji, bili smo deca, pa da ne beše izazova kakvo biste detinjstvo pamtili i šta bi od nas danas bilo?
Ne, ovo nije tekst koji propagira dečiju anarhiju i nevaspitanje, da odmah budemo načisto.
Ovo je tekst kojim samo htela da kažem da od vlastitih strahova ne možemo pobeći tako što ćemo decu sprečiti da budu deca.
Detinjstvo se ima samo jednom i celog se života za njim posle pati.
Mislite o tome….
Izvor: Lola magazin