Na filmskoj sceni bivše Jugoslavije Lordan Zafranović (70)
slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih
stvaralaca. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih
je reditelj i scenarist. Teme bira po strahu, šta bi se moglo desiti, a
što bi trebalo biti upozorenje za gledaoce. U vrijeme Jugoslavije
stvarao je filmove koji su progovarali o zlu zbog čega je često imao
problema. Zbog dokumentarnog filma “Krv i pepeo Jasenovca”, bivši
hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je neprijateljem
hrvatskog naroda. O dolasku nacionalizma upozoravao je kroz “Okupaciju u
26 slika”, a zbog serijala o Titu i prijetnji HDZ-ove uprave na HRT-u,
morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo s nekoliko godina
“izbjeglištva” u Pragu i Parizu. U Pragu se Zafranović bavio pedagoškim
radom na FAMU kao profesor režije. Trenutno u Češkoj u produkciji češke
televizije priprema “Moć ljubavi”, novi film s ratnim backgroundom, koji
će govoriti o dvojici braće Bosanaca.
– Film “Moć ljubavi” dug je prema vlastitoj sudbini, jer sam i ja
jedna vrsta emigranta. Braću po kojoj snimam film, upoznao sam, bili su
mesari. Film je iskušenje bratske ljubavi u odnosu na ljubav prema ženi.
Sada tražimo pjevačicu i plesačicu čudesnog glasa, koja čudesno pleše, a
u koju se zaljube ova dva brata – povjerio nam je reditelj.
U planu imate i film “Sarajevska princeza”, koji je
potresna priča iz okupirane bh. prijestonice, ali i sasvim drugačiji
film “Karuzo”?
– “Sarajevska princeza” je prioritet. Već sam napravio nacrt budućeg
scenarija po istoimenoj knjizi Ediba Ede Jaganjca. Bit će vrlo
emocionalan film o nesreći koja je zadesila Sarajevo, o dobroti ljudskog
bića, doktora koji pokušava da spasi mali život, a s druge strane,
istaknut ću tu bešćutnost međunarodnih činioca koji su u to vrijeme bili
u Sarajevu. “Karuzo” je dosta velik film i rekonstrukcija je vremena u
Splitu uoči Drugog svjetskog rata. Čekamo rezultate HAVC-a da bismo
počeli realizaciju sa tri produkcije, dakle, pored hrvatske, još s
češkom i francuskom.
Hoće li u “Karuzu”, kako ste najavljivali, igrati slavni Deni de Vito?
– Poznavao sam Karuza, bio sam dječak od 10-11 godina kada je on još
bio živ i frapantno liči na De Vita. Našao sam producenta u Francuskoj
koji je stupio u kontakt s njim. U principu, on je pristao. Čeka
rezultate finansiranja, jer bi se finansirao vlastitom produkcijom koju
ima u Njujorku. Dakle, dali bismo mu određene zemlje, Ameriku sigurno,
gdje će distribuirati film da bi igrao u njemu. Naravno da bi to bila
jedna od najboljih varijanti, jer bi distribucija filma bila u cijelom
svijetu, a De Vito je veliki glumac, doprinio bi cijeloj priči.
Ratom ćete se baviti u dva nova filma. Činjenica je da je
rat sve poremetio pa narodi bivše Jugoslavije nikako da se oporave i
krenu naprijed. Imaju li danas svoje identitete narodi nekada združene
zemlje?
– Pokušavam se vratiti u jednu od tih zemalja, u Hrvatsku, od 2000.
godine, kada su došli na vlast socijalisti, misleći da su meni nekako
bliski. No, nacionalizam i mržnja koja je pumpana devedesetih, i danas
su prisutni. U to vrijeme tajno sam dolazio da posjetim majku i svoje i
morao sam se skrivati, jer je bilo opasno, bio sam na određenim listama
za likvidaciju. Danas ima elemenata neke demokratske situacije, po kojoj
čovjek može po strani da živi, ali je nacionalizam izražen. Ukoliko
nisi u nekoj partiji, klapi, krugu koji se već godinama vrti, onda nemaš
šanse da uspiješ. Krug je tu zatvoren i, uvijek kada sam ja u pitanju,
pojavi se sumnja na čijoj sam strani. Zaboravljaju da ima ljudi koji
nemaju nikakvu stranu i da idu svojim nekim putem, da prave neke svoje
vlastite svjetove. Ulazak u tu nacionalističku vrstu ludnice ponovo s
ovim godinama i mojim iskustvom, skoro je nemoguć. Kada me pitate zašto
sam u Pragu, zato što ne mogu tamo.
Nastao je grabež
Jeste li zadovoljni izborom nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju?
– Ma, kakvi! Prijem Hrvatske u EU svi smo pozdravili, ali je ta
zemlja na periferiji Evrope i ostavljena je po strani. Sve skupa se
odvija na nekom nacionalnom planu, dovoljno je da kažeš da si Hrvat i to
je kraj svega i početak svega. Ne vjerujem da se bez nekih korjenitih
promjena u toj strukturi, koje bi trebale da vode tu državu, može desiti
nešto bolje u narednih dvadesetak godina.
Kako biste ocijenili političke garniture vlasti u
zemljama bivše Jugoslavije? Mislite li da narodi tih zemalja imaju šansi
za bolju budućnost?
– Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je
grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke,
bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i
opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je
organizirana po principu “ti meni, ja tebi”. Ako pogledate samo Tuđmana,
njegov mali unuk nije imao ni 20 godina kada je dobio banku da je vodi.
Drugi sin mu je postao veliki producent, a kćerka je vodila dvije-tri
velike firme. Kako preko noći stvoriti 100 bogatih familija ako one ne
pljačkaju? Nemoguće je, bogatstva se stvaraju stoljećima. Nažalost,
nemamo političke elite i dok se ne formiraju autoriteti koji svojim
djelom garantiraju da će biti bolje za narod, da će se boriti za
socijalno poboljšanje, do tada nema ništa. Do tada će sve plivati u
nacionalnosti.
Titova Jugoslavija vrhunac civilizacije naših naroda
Napravili ste veoma zanimljiv serijal o Titu. Rekli ste
da je historijska činjenica da je on napravio autentičnu zemlju i
narode. Jeste li jugonostalgični?
– Za čovjeka koji je prošao ta dva sistema, dakle sistem u kojem je
Tito svojim autoritetom držao državu na okupu i sistem kapitalističkog
raspada Jugoslavije, ne može se kazati da je jugonostalgičan. Sve
civilizacije, kada su na samom vrhuncu, padaju, pretvaraju se u prah i
više ih nema, nasljeđuje ih nešto drugo.
Titova Jugoslavija bila je vrhunac civilizacije tih nesretnih naroda i
smatram da nikada više u svojoj historiji neće biti na tom nivou, s tim
ugledom, s takvom snagom, s tim socijalnim situacijama, u kojima su
bili besplatni školovanje, bolnice, ljetovališta, kada je cvjetala
umjetnost…
Kritični ste prema stanju umjetnosti, stanju duha. Kako stvari mijenjati?
– Nemam formulu za to. Jedina je formula da se u svojim djelima sami
pokušate ustrajno boriti protiv zla i da ga na neki način prikazujete,
da upozoravate stalno na njega, da to treba, jednostavno, iskorijeniti.
Jučer smo slavili Aušvic.
To je poraz ljudskosti, tu se pokazuje da su ljudi, zapravo, najgore
zvijeri. To je ponižavajući odnos prema nama. Taj užas se desio faktički
jučer, a ponovio se faktički jutros u Srebrenici. Još vlada strah i
jedan mali poticaj negdje sa strane i može ponovo da pukne na isti
način.
(Avaz)