Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Piše poeziju, esejistiku, prozu i književnu kritiku. Priredio je antologije Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.) i The Edge of a Page: Young Poetry in Croatia (HDP, 2019.). Nagrađivan je hrvatskim i međunarodnim nagradama i priznanjima za poeziju, prozu i esejistiku. Samostalne knjige prevedene su mu na desetak, a pojedinačni tekstovi na više od trideset jezika.
U Banjaluku će doći na 4. regionalni festival književnosti “Imperativ” koji će se održati od 30. 5. do 3.6. u “Banskom dvoru – Kulturnom centru” u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.
Sa Markom za portal BUKA razgovaramo o pjesničkoj sceni, životu pjesnika na našim prostorima, ljudima koji ostaju, ali i onima koji odlaze.
Marko, dolazite u Banjaluku da predstavite svoj putopisni roman Latinoamericana. Ovo je jedna od rijetkih događaja koji je preživio pandemiju i koji se održao i prošle godine. Koliko je književnicima važna riječ uživo?
Za samu književnost, barem ovu koja mene uglavnom zanima i kakvom se bavim, živa čitanja i nastupi nisu od presudne važnosti. Namijenjena je prije svega nekoj tihoj, intimnijoj recepciji. Ali za pisca kao društveno biće nastupi su često nezamjenjivi. Direktan kontakt s čitateljima je uzbudljiv, izazovan, reaktivan. Proces pisanje je neka vrsta komponiranja, komorne muzike, partiture, a izlazak na scenu bliži je rokenrol koncertu. Čudna je, i pomalo dosadna bila ova godina s minimumom nastupa. Internetska čitanja ne računam, ona su me samo dodatno zatukla, prikovala za ekran i stolicu.
Koliko je teško probiti se na pjesničkoj sceni, čini mi se da je sve više pjesnika, a sve manje vremena za čitanje poezije?
Teško mi je o tome govoriti, jer su se od vremena mog debitiranja na toj sceni, prije petnaestak godina, stvari temeljito redefinirale. Prije svega kroz eksploziju društvenih mreža i niza drugih digitalnih promidžbenih kanala. Ja sam imao sreće da se nisam morao tim tipom probijanja baviti, a prilično sam siguran da ne bi ni imao volje za tako nešto. Nemam web-stranicu ni profil na ijednoj društvenoj mreži, niti mi je na kraj pameti da ga otvorim. Ja sam imao tekst, a ostalo su odradili urednici, izdavači, prevoditelji itd. I to bi, vjerujem, tako i trebalo biti. Ali knjiška industrija je u dubokoj krizi, vremena su se promijenila, čini mi se da se sad svako snalazi kako zna. Moj put iz ove perspektive izgleda kao totalni luksuz. No vrijeme za čitanje poezije to nije, njega je, ako postoji želja i potreba, uvijek moguće naći.
Kako biste opisali život jednog pjesnika na našim prostorima?
Iz daljine. Posljednjih desetak godina uglavnom nisam živio na našim prostorima, iako nisam s njima gubio kontakt. Život pjesnika, a i svih drugih ljudi na našim, a i većini drugih prostora je ionako odavno najbolje opisao Bajaga: nekad siv, nekad žut.
Naši prostori se posljednjih godina sve više suočava sa sa velikim brojem ljudi koji odlaze, ne odlaze samo mladi ljudi, već i cijele porodice. Imaju li ljudi zbog čega ostati ovdje?
Taj odgovor svatko mora za sebe dati. Ali jasno je da ljudi koji odlaze često osjećaju da nemaju izbora, odlaze kao većina historijskih emigracija, doslovno trbuhom za kruhom. Samo uzrok nije, kao na primjer u Dalmaciji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, pomor vinove loze, ili neka prirodna katastrofa. Naša katastrofa – a o katastrofi impresivnih razmjera je svakako riječ – je društveno, ekonomsko-politički proizvedena. Mislim da je konačno vrijeme da prihvatimo i dio svoje, individualne ili kolektivne, odgovornosti za to stanje. Pa ne bira nam nacionalističko-kriminalne klike koje su nam na vlasti već desetljećima narod Mozambika niti Maroka. Mi smo – na izborima ili mimo njih – oni koji pristaju na to.
Zbog čega vi ostajete ili odlazite?
Prije svega jer želim – a već to je ogroman luksuz, ravnati se po svojim željama. Uspijevam živjeti od svog rada, a to je nažalost prestalo biti normalno i samorazumljivo i pretvorilo se u privilegiju. Trudim se, kao i ostali, iz realnih mogućnosti optirati za onu koja mi se trenutno čini najboljom. A često mi se čini da je za mene, kao čovjeka i kao pisca, mnogo bolje da budem negdje daleko.
Ljudi su godinama je u raljama politike koja ne brine o svojim građanima. Da li je moguća društvena promjena bez političke?
Nema društva bez politike, društvo jest manifestacija, pokazna vježba vlastitih politika. Ne treba zaboraviti da ti ljudi koje spominjemo – to jest mi – jesu to društvo i ta politika, nisu u pitanju neki apstraktni, razdvojeni entiteti, jednostavna subjekt-objekt relacija. Gramatika politike prije svega je participativna.
Koje je vaše mišljenje o angažovanosti u umjetnosti? Koliko je važna kritika društva na svakodnevnom nivou, ali i kroz umjetnost?
Svaka je istinska, dobra umjetnost (iako je i to pleonazam – umjetnost jest ili nije) sama po sebi angažirana. Ona pokreće, tjera ljude da misle, propituju, preispituju. To ne znači da je je taj impuls ideološki nužno progresivno kodiran. Kad je riječ o manifestno, tematski angažiranoj književnost, dobar njen dio danas je uostalom duboko konzervativan. Osobno mislim da je dobro da književnost aktivno i izravno kritički preispituje svijet oko sebe i vlastiti kontekst, ali samo ostajući prije svega književnošću – umjetnošću riječi. Smjela, živa književnost na temu ameba ili lala može u tom smislu biti angažiranija, progresivnija od nevješto sklepanog pamfleta eksplicitno političke sadržine maskiranog kao književnost. Da se razumijemo, jasno je već da nemam baš ništa protiv izravnog političkog rada i angažmana, upravo suprotno, ali postoje za to, pogotovo danas, mnogo prikladniji i učinkovitiji kanali od pseudoliterature.
Postoji li poezija sretnih pjesnika?
Mislim da postoji. Samo ne vjerujem da je itko sto posto i uvijek sretan. To bi uostalom dokinulo onu neprekidnu chiaroscuro igru, napetost tanathosa i erosa, zapravo sve ono što sreću čini poželjnom, vrijednom. Vratio bih se opet na Bajagu, velikog lirskog senseija ovih prostora: pjesnik je nekad siv, nekad žut…