Beck je smatrao da se, ako se može eksperimentirati u teatru, može eksperimentirati i u životu. Tako su njegov rad i život bili trajan i uporan eksperiment, u želji da sudjeluje u promjeni društva i umjetnosti.
1
Postoji jad tijela i jad duše; pa i kad bi zvijezde, svaki put kad pogledamo u njih, lijevale nektar u naša usta, a trava postajala kruh, ljudi bi ipak bili tužni. Živimo u sustavu koji proizvodi tugu, prosipa je iz svojeg mlina, mora tuge, oceane, oluje, i mi tonemo, utapamo se, prebrzo.
Teatar je poput čamca, samo toliko je velik, ali pobuna je prevrat sustava, a revolucija je mijena plime i oseke.
Ouro Preto, Brazil, 6. svibnja 1971.
2
Ja sam rob došao iz Egipta. Imam ropsku narav. Izišao iz kuće ropstva, ušao u kuću službe. Kakva iluzija; prije tri tisuće petsto godina, kada smo se preselili iz jedne kulture u drugu, mislili smo da ćemo od tada nadalje biti vlastiti gospodari! Riješili smo se političkog gospodara, a bili smo previše neiskusni da bismo shvatili pravu svrhu Blagajnika, Ravnatelja policije, Stupova društva.
Proročanstvo (dok smo plesali oko Zlatnog teleta): drago kamenje, ratni brodovi, rasipnost, usud, itd. Još nismo prestali plesati oko tog lažnog boga, metala, koji ne osjeća, Mamona, idola bogatih, i zbog toga smo još uvijek u pustinji. Kada smo ušli u Obećanu zemlju, unijeli smo sa sobom Zlatno tele, ne na svojim plećima nego u svojim srcima i pretvorili Obećanu zemlju u pustinju koja je jedino mjesto na kojem Zlatno tele uvijek živi: jer blještavilo zlata (isijavanje) suši lišće, isušuje rijeke (krv) i krvne žile našeg srca. Zlatno tele je lažno obećanje.
Među mojom braćom mnogo je onih koji opijeni sanjaju osam stotina boli i poniženja, ali ja sam druge vrste: ja sam rob koji sanja o bijegu za bijegom, sanjam jedino o bježanju, penjanju, o tisuću mogućih načina da napravim rupu u zidu, o tome da stalim rešetke, bijeg bijeg, o tome da spalim, ako treba, cijeli zatvor.
Croissy-sur-Seine, Francuska, travanj 1970.
3
Frankenstein. III čin
Silovita revolucija izbija u svjetskom zatvoru. To je konačno rješenje Victora Frankensteina, njegov posljednji očajnički pokušaj da odgovori na pitanje: „Kako možemo zaustaviti ljudsku patnju?“ I cijeli svijet izgara; a iz pepela se ponovo samoostvaruje Stvorenje i prijeti svijetu reflektorom i mrežom. Iznenada: promjena: Stvorenje ispušta reflektor i mrežu, podiže obje ruke prema nebu, glava se nakrivi prema gore, Čovječanstvo Živi, to je nada. Zato što vjerujemo da će se ono čudesno nekako dogoditi. Jer, ako u revoluciji spalimo svijet, nasilno, onda će samo čudo, promjena, omogućiti život.
Stvorenje, na kraju prvog i trećeg čina, sastavljeno je od mrtvih tijela, žrtava društvenog poretka. Stvorenje, sastavljeno od pougljenjenih tijela na kraju trećeg čina zapravo smo mi, ali onakvi kakvi ćemo biti na kraju nasilne revolucije, pougljenjeni, unakaženi, izobličeni, spremni prijetiti i ugrožavati, da bismo na kraju bili spašeni samo promjenom.
Ova slika nade usred tolikog očaja obavezna je u katekizmu revolucije. Zato što očajanje poništava svaku akciju.
Brooklyn, New York, listopad 1968.
5
1: Mašta kao pribor mozga za preživljavanje.
2: Djelo umjetnika kao stvaranje rješenja vježbom mašte.
Čekamo na neke odgovore. Ali novi umjetnici kažu da ne može biti vođa. Kraj Mojsija. Iščeznuće Lao-cea među ljude.
Benzin moje mašte moj je ropski mentalitet.
Ovo je knjiga o ulozi umjetnika u revoluciji.
Croissy-sur-Seine, Francuska, travanj 1970.
6
Meditacija. 1961. New York.
Ja sam čovjek nezainteresiran za teatar. Za zabave koje unizuju naše biće. Rasadnik laži. Zabava je razorna, radost stvara. Eric Gutkind.
Život se sanja. Stara fatamorgana dok živimo u pustinji. Cijeli moj život je san. Strindberg. Mi sanjamo jedni druge. Svakoga časa ulazimo u postojanje i izlazimo iz njega. Hoću i hoće me. Svakoga dana znam sve manje. To je moje blaženstvo.
Teatar našeg doba pravi se da zna previše. Većinom je ono što mislimo da razumijemo pogrešno. Nemamo dovoljno činjenica, vidik je previše ograničen, nismo slobodni vidjeti. Niti misliti. Kada je glumac slobodan, kao bilo koji drugi čovjek, on može stvarati; ipak idemo u teatar i podnosimo gledati glumce sputane ludilom buržoazije čije su ludilo njezini zakoni koji su njezin život, život novca koji je također zakon i izluđuje ljude. Sloboda je sada u svojoj dojenačkoj dobi i mogla bi umrijeti još kao dojenče, a civilizacija, poput svemira, brzo se širi, i civilizacija je ništa doli dijete i mogla bi umrijeti još kao dijete. Godina 1961. nije vrhunac. Nisu to ni datumi koje ne možemo zamisliti. Nastavljamo zauvijek unatoč postojanju smrti. I samoubojstvo postoji; izaberi život. Ako želim sačuvati svijet, obesmrćujem vlastiti život. Činimo to otkako je života.
Skučeno viđenje. Ljudi su različiti. Šeširi i turbani. Riža i telefoni. A nijedan čovjek ne razlikuje se od drugog koliko od sebe u neko drugo vrijeme. Pascal.
Teatar je san. Poput sna, on je slika svijeta. Svijet me zanima. „Gospodin Dali“, reče njegova pratnja, „zainteresiran je za sve.“ „Zašto je vaš rad tako zaokupljen siromaštvom?“, i, naginjući se preko stola Dali zapita Allena Ginsberga, „Nije li zlato mjera genija?“ O, da, Genij, usredotočeni stvaraoci među nama drže svijet u stalnom stvaranju, ali puk održava svijet sitim.
Moja svijest razvija se pod utjecajem židovskog neba i tog rabinova stijega na kojem je objavljeno da je svijet u procesu stvaranja i da je sveta dužnost čovjekova pomagati Bogu u tom procesu.
Buber govori o „bliskosti Bogu“ kao o „razlici između istinskoga postojanja i pukog svjesnog bića“.
Na sve strane neke stvari istodobno. Razine. Simultanost.
Veliko zaokupljajuće otkriće dvadesetog stoljeća. Bez njega je nemoguće ujedinjenje. Podijeljeni ljudi nikad ne nalaze zlatan odgovor. Moj jedinstveni život.
Jedan život. Nevolja, to sam ja. Izbor. Da odem na poluotok Gaspe. Da budem trgovac ili kupac. Da obrađujem zemlju, hranim siromašne, zbrajam račune za trgovce i prijatelje, da razdrem svijet i stvaram novac od perja, pretvorim brda i doline u trulu krv, čedomorstvo, klicomorstvo, da pasteriziram mlijeko ili oslikavam lutke, spavam s muškarcima, spavam sa ženama, smetam, umirujem, počinjam zvjerstva, ljubim, žrtvujem, pišem, mučim, povećavam, grlim, zalijevam ili uništavam. Da ostarim ili se opametim.
Nisam izabrao raditi u teatru, nego u svijetu. Living Theatre postao je moj život, živi teatar. Mi proždiremo jedno drugo. Ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Judith i ja se u njemu sjedinjujemo. Drugi s nama. Ima glumaca koji se međusobno grčevito drže kao Jeffersove uši na orlu. Ima glumaca koji su moje oči i tehničara koji su moja krila. Gnijezdom koje gradimo mogu gmizati crvi. Jaja goje mesoždere. Moj teatar. Držim zrcalo dok me ruke ne zabole. Ono pada na glave gledalaca, zakrvavljeni su i unakaženi. Ili ne čini ništa. Držim zrcalo koje je samo smrvljena ikona dreka, a ja sam pokopan pod njim. Hrpa balege na pozornici koju nitko nije morao gledati. Jedinstven život ničega.
Kako da znam. Sve što mogu jest brinuti se, nikada znati.
Ondje na pozornici je život. Glumac koji iz svojih pustolovina donosi trenutak zarazne penetracije jest junak, svjetlost naših života.
Ja idem u teatar umjesto da idem u sinagogu. Ne da bogoštujem, nego da otkrijem put spasenja. Možda pronađem iskustvo svojeg života. Lebdjet ću, zapravo levitirati, kao Horatio u The Dead of Spring Paula Goodmana. On me podučio.
Bogoštovlje ne izgleda kao spasenje.
Promatrajući ono što je lijepo možemo shvatiti kako bi trebalo biti. Judith.
Poteklo od čarolije Boga, začarano Bogom, usmjereno prema Bogu, ispunjeno ljudima koji su krenuli po slavu. Drevni ljudi plesali su na sunčevu svjetlu, mi pod električnom rasvjetom, svjetlo je odjeća slave, premda i mrak ima svoj dan.
Strast. Agonija. Očaj. Rad. Rad, čekići, upornost, metle, čavli me združuju s ljudima, inače ne bih bio drugo doli poezija i let. Sam ne bih funkcionirao. Teatar je vježba čistog zajedništva. Jedan čovjek to sam ne može, to mogu mnogi, za mnoge. No, život u kibucu je težak. Svi se žale. Ja najviše. Nema pomoći, ali on je savršen kao vrijeme, uvijek lijep, kao kalendar, uvijek strašan, dan uvijek umire, sunce nestaje, vjetar je oštar i zapadnjak.
Osmišljavam svoj život u teatru. S Judith, anđelom mojeg života, bez koje ne bi nikad bilo Living Theatrea.
7
Meditacija. 1962. NewYork.
Jednoga dana morat ćemo položiti račun za našu preranu smrt. Artaud. Morate ući u teatar kroza svijet. Sveto poslanje iskupljuje kazalište.
Sve postoji, ništa nema vrijednost. Bez vrijednosti tu su pogreške, grijesi, gubici.
U skrivenim četvrtima, u podzemlju, u Greenwich Villageu, Saint Germainu, među studentima u kampusima koji planiraju okupaciju sveučilišta i marševe za slobodu, u skrivenim zakutcima Afrike, gdje god je začeta promjena, u glazbi promjena, u maršu na more, među demonstrantima ispred ambasada, proklamira se vrijednost svijeta. Na nevidljivim mansardama gdje anarhisti i pacifisti prkose novcu i strukturama društva, gdje se laži ispituju i obrću, laži koje su saveznici smrti, na tim mjestima živi poezija koja je jezik Boga.
U ludilu koje je sila što nas nosi na sam rub sfere u kojoj smo zarobljeni, sfere u kojoj umiremo, sfere koja pluta neoprocijenjenim univerzumom što nam je uskraćen sve dok ne dopustimo viziji sile ludila, Ginsbergovoj, da nam pomogne da prođemo kroza zid sfere, prodremo, u kreaciju o kojoj smo čuli samo arhetipske glasine. Kad sila ludila obavila je svoj posao, a mi smo naučili disati.
Naš način života ne treba braniti, način prerane smrti, smrti od vlasti, smrti od oružja, smrti od tlačenja, smrti od klase, smrti od novačenja, smrti od siromaštva, smrti od rasističkog gaženja, smrti od zakona, smrti od policije, smrti od otpada, otrova u zraku, smrti od obrazovanja, strašne smrti u hladnjači, smrti od obilja, smrti od posjeda, smrti od lažnosti, boli u mojem želucu, raka u mojim leđima, kuge koja uništava tijelo sve neprikladnije za življenje, od gubitka bitka.
Lažnost ideala. Smrt od Broadwaya. Idealne odjeće, idealnoga govora. Smrt od kompromisa, sigurna smrt od luksuza i njegova manjka. Aspekata pozornice koji nisu svijet nego taština. To je pozornica taštine kojoj smo suprotstavili svoje biće, još ne znajući kojim se oruđem poslužiti, niti kako ga upotrijebiti, nesigurni, bez pameti, mi bosonoga vojska zagubljenih.
Ne volim broadwayski teatar jer ne zna pozdraviti. Ton glasa je lažan, manirizam je lažan, seks je lažan, idealan, hollywoodski svijet savršenstva, dotjerana slika, dobro izglačana odjeća, dobro obrisan anus, bez mirisa, neljudski, hollywoodskoga glumca, broadwayske zvijezde. I užasno lažna prljavština Broadwaya, dno dna gdje se prljavština oponaša, netočno.
Gluma u Living Theatreu dugo je bilo prezirana, posebice su je prezirali drugi glumci. Judith i ja smo radili da bismo stvorili trupu bez manirizama, glasova, ispravnog govora, zaštitnog maskiranja glumaca koji oponašaju svijet Bijele kuće i odglumljuju trice i patnje srednje klase. Svijet svjesnog iskustva nije dovoljan.
Glumci u Living Theatreu su nespretni, neškolovani, nesvjesno drski prema konvencijama što su slika ljudi koji žive u demokracijama, koji su razumni, dobri, uravnoteženi, i deklamiraju muzejski stih. Glumci u LivingTheatreu žele se baviti životom i smrću.
Gluma u Living Theatreu tek je neodlučna gesta, implikacija budućega razvoja, baš kao kad bi ruke mogle postati krila, noge peraje, tijela nešto o čemu nismo sanjali. Nešto drugo. Broadwayski teatar ide za onim što želi vidjeti. Onim što nadmašuje svaku iluziju. „Točnost.“ William Carlos Williams.
U teatar ulazite kroza svijet, sveti svijet, nesavršen svijet, ulazite u teatar kroza svijest o neuništivoj ružnoći. Ružnoći života. Obgrljujete ružnoću i zaboravljate što je lijepo. Način transcendencije. Akropola, sve što se trsi, sve što se trsi da ostvari mit o savršenstvu, rasplinut će se u bivanju koje je dobrota.
Nije mi stalo ni za što drugo.
Teatar poboljšanja. U kojemu je moguće zateći nekoga na zahodskoj školjki bez neprilike.
Odbijanje svih onih koji konvencionalnošću svojih drama proglašavaju civilizacijske konvencije, načine prerane smrti. Sve ili ništa.
Living Theatre u najboljem je slučaju imitacija, klonula, čeznutljiva, iskvarena, uvjetovana moći, diktatorska, arogantna, nekomunalna, čezne za danom kad će odumrijeti. U tome je njegova jedina opreka Broadwayu, demonu višega svijeta, demonu mjenjača novca, koji nastoje povisiti vrijednost dolara, koji prihvaćaju svijet prerane smrti. Oni su „čovjek u okovima“ Errica Malateste (ljudi su tako naviknuti hodati u okovima da više i ne vjeruju da bi bez njih bilo lakše).
Sva ugodnost mora eksplodirati.
La Rappel a l’ordre. Sve pseudoorganizacije moraju se raspršiti. I kad vjetar s Greenwich Villagea obavi svoj posao, nakon što razbije iluziju, raspukli djelići mogli bi prodrijeti, probiti izvanjski svijet u kojemu smrt nije više ni odgovor ni zaključak.
Svaki put kad se digne zastor za broadwaysku predstavu ja se lupim dlanom počelu, 100 tisuća dolara – za što? Harold Rosenberg.
Inscenacija koja je „uređena“, čiji „red“ niječe poredak stvari kakve jesu, čiji najnapredniji dizajn u najboljem slučaju odražava dražesnu ravnotežu, sentimentalnu boju. Sentiment, koji je nadomjestak za lažan osjećaj stvarnosti (kada se već ništa drugo ne može osjećati).
Odlična forma je laž.
Previše je savršenstva na Broadwayu. Tko god pravi kipove, ništavan je, i dragocjenosti njegove ne koriste ničemu. Svjedoci njihovi ništa ne vide i ništa ne znaju, da im budu na sramotu. Kovač ga izrađuje na živu ugljevlju, čekićem ga oblikuje, snažnom ga rukom obrađuje. Gladan je i iznemogao; ne pije vode, iscrpljuje se. Bijaše sebi nasjekao cedre… Ali od njih djelja i boga, pred kojim pada ničice, pravi kip i klanja mu se… Ne znaju oni i ne razumiju: zaslijepljene su im oči pa ne vide… On voli pepeo, zavodi ga prevareno srce. Neće spasiti svog života i nikad neće reći: „Nije li varka ovo u mojoj desnici?“ Izaija.[3]
„Teatar poboljšanja. Da bi se učinilo nešto korisno.“ Judith.
Da bi se učinilo nešto korisno. Ništa drugo nije zanimljivo. Ništa drugo nije zanimljivo publici, važnoj publici. Služiti publici, poučavati, uzbuditi osjet, potaknuti doživljaj, probuditi svijest, učiniti da srce lupa, krv teče, suze cure, glas viče, kružiti oko oltara, mišići se pomiču u smijehu, osjetiti tijelo, osloboditi se načina smrti, propadanja u udobnosti. Omogućiti koristan događaj koji nam može pomoći. Pomoć.
Upuštam se u ovu raspravu jer je to jedino što vrijedi reći. Put k ljubavi nije romantičan. Iz moje negacije proisteći će put u beskonačno pozitivno stvaranje. Pomoć.