Književnica Vedrana Rudan je početkom maja objavila da joj je dijagnosticiran karcinom žučnih kanalića. Rudan je operirana, a u međuvremenu je nastavila s objavama na svom blogu “Avanture slijepe kurve”, iznoseći bez zadrške, bolno iskreno kroz što prolazi.
Njezinu ispovijest nazvanu “Policajci u mojoj glavi” prenosimo u cijelosti:
“Kad imate rak samo vam se on mota po glavi. Znam! Znam! ZNAM! Moram misliti pozitivno, ne misliti na rak nego na lijepe stvari. Što su lijepe stvari? Penzija od 460 eura, a lijekovi su ti 100 eura, a pregled 640 eura? Biti sretna jer imaš muža koji oko tebe skače i koji ne bi smio znati da ti se po glavi mota samo jedno? Danas sam preko interneta naručila jaknu za 32 eura, L, imam deset kila manje, to je lijepa stvar? A šta ako…
Nedavno sam pročitala kako naš poznati novinar razdragano izjavljuje, djeca su naša najveća sreća i smisao života. A da mislim na svoje dijete? Mislim, mislim. Je li mi ikad bilo smisao života? Nije. Jesam li čitav život činila sve da bih mu pomogla u svakom trenutku? Jesam.
Pa ipak, to moje dijete koje volim u četiri mjeseca moje bolesti ne može naći petnaest minuta vremena za mene i posjetiti me?! Ruku na srce, bit ću sasvim iskrena, da li me to žalosti? Iskreno, najiskrenije, ne. I telefon je susret.
Prijateljica mi je rekla, odi psihiću, probaj. Psihić? Nikad nisam bila kod psihijatra, možda sam bolesna, danas su svi depresivni, ako neću biti sad, kad ću? Gutat ću tablete i biti sretna.
Jebiga. Psihić mi je rekao, niste depresivni. “Recite, šta vas muči?” “Ništa mi se ne radi. Po čitav dan ležim, gledam serije, čitam knjige i s vremena na vrijeme s užasom razgledavam nered oko sebe.” “Zašto vas to brine? Kome polažete račune? Ako nećete sad raditi šta vas volja, kad ćete.”
“Strogo sam odgojena, da moj tata vidi razbacane knjige na mom stoliću u boravku, lijekove na radnom stolu, sudoper krcat suđa koje će moj muž strpati u mašinu ali bih mogla i ja…” “Vaš tata, vaša mama i ostala ekipa, garantiram vam, nikad neće doći na vaša vrata i ljutiti se na nered. Oni su samo policajci u vašoj glavi koje trebate izbaciti…”
“Policajci?” “Vedrana, imamo policajce u glavi koji nam diktiraju na koji način moramo biti ‘dobri‘. Treba ih odjebati”, naravno da nije rekao “odjebati”, gospodin je pristojan. “Šta vas još čini nesretnom?” “Dijete. Ali to je nerješivo…”
Ispričala sam mu detalje. “Kako ću iz te priče?” “Jednostavno. Vi svoje dijete ne možete promijeniti, nikako i nikad, ali možete sebe. Prihvatite ga onakvog kakvo ono jest, spustite ton i suočite se sa svojom narcisoidnošću. Prestanite u sebi ponavljati kako se ono moglo dogoditi meni, meni, baš MENI? Dogodilo vam se i živite s tim. Izaberite sami način. Razgovarati drugačije, ne razgovarati, svakako se ne vraćati u prošlost i nalaziti greške u koracima. Gotovo je. Ne gledajte stalno stare filmove.”
“I rak mi je stalno u glavi.” “Zašto?” Koje pitanje. “Zato jer je opak, zato jer je preživljavanje zanemarivo, zato jer mi se živi…” “Bili biste sretniji da imate neki ‘bolji‘ rak, neki gdje je postotak izlječenja 95 posto?” “Da, bila bih sretnija.” “A ne bi vam palo na pamet da biste se baš vi mogli naći u onih 5 posto?”
Jutros sam ležala na fotelji i gledala seriju o dvojici braće koji su ubili svoje grozne roditelje, još robijaju, htjela bih da ih puste, iz limene kutije izvlačila sam slatkiše u obliku badema, poklon od prijatelja iz Pariza, mačak me gledao i tražio keksiće. Oko mene haos, u duši mir.
Možda ću ipak ući u onih 0,00001 posto? Javila mi se moja zlobna mama. “Kćeri moja, uvijek si bila glupa.” “Odjebi, policajko”, rekla sam i sjetila se što mi je rekao prijatelj psiholog.
Ne daj nikome da ti živi u glavi ako ne plaća rentu.”