Reći da nisam fan Novaka Đokovića je potcjenjivanje. Ali to je definitivno bolji način da se uokviri sentiment nego da se kaže "Da moram životom odabrati jednog igrača koji će igrati tenis, ne bih odabrao Đokovića iako bih bio potpuno svjestan da mi je on najbolja šansa ostati živ."
Ali čak i ja sa nevoljkošću moram priznati da je Novak Đoković možda samo najveći teniser svih vremena, čak i ako misli da je stvar na raspravi. Ili možda pogotovo sada kada misli da je to za raspravu.
Otkako je Đokovićeva majka Dijana rekla: "Kralj je mrtav! Živeo kralj!" Kao odgovor na to što je njen sin pobijedio Rogera Federera u polufinalu Australian Opena 2008. godine, mrzio sam ga s istom gorućom strašću rezerviranom za fašiste i meke korice koji kao naslovnu fotografiju koriste sliku iz filma. A 13 i nešto godina kasnije, gledajući ih kako treći put na kasu zapisuju njegovo ime na zidu pobjednika Wimbledona, samo su ojačali ta osjećaja.
Ali on je ovdje. Našao se u obećanoj zemlji koja je 20 Grand Slamova i više se Rafani i Fedfani ne mogu pretvarati da su slijepi. Novak Đoković je, za sve namjere i svrhe, statistički jednako dobar kao i (ako ne i bolji od) Rafaela Nadala i Rogera Federera. I sigurno će biti sve bolji i bolji. I bolje.
Neka je Bog u pomoći sljedećoj osobi koja pokušava potkovati broj u VJEROVATI do trenutka kada se Đoković povuče.
Ali kako je Novak Đoković postao ovako dobar? Posljednja tačka konačne pobjede Srbina nad Matteom Berrettinijem daje nam dobru ilustraciju toga. Rally traje 11 hitaca, a Đoković, koji je na šampionskom bodu i u četvrtom setu vodi sa 5-3, igra seriju konzervativnih udaraca.
Čeka da njegov protivnik pogriješi. Servira nekoliko kriški i nekoliko regulatornih bekhenda znajući da Berrettini prvo mora trepnuti, što čini udarajući loptu u mrežu.
Kad zamka koju je hladnokrvno postavio, Đoković podiže ruke do neba. Hladno je, proračunato i pametno, ali to nije način na koji volim svoj tenis.
Novak Đoković je gotovo previše savršen, u poređenju s humanijim Rodžerom Federerom i Rafaelom Nadalom
Proveo sam dosta vremena pokušavajući da shvatim zašto mi se toliko ne sviđa da gledam Novaka Đokovića. Nije jednostavno da je bolji od igrača koje volim. To nije zato što je arogantan ili bilo što u vezi sa svojim dostignućima; Srbin je u stvari jedan od najhladnijih i najskromnijih igrača van terena.
Proveo sam dosta vremena pokušavajući da shvatim zašto mi se toliko ne sviđa da gledam Novaka Đokovića. Nije jednostavno da je bolji od igrača koje volim. To nije zato što je arogantan ili bilo što u vezi sa svojim dostignućima; Srbin je u stvari jedan od najhladnijih i najskromnijih igrača van terena.
Proveo sam dosta vremena pokušavajući da shvatim zašto mi se toliko ne sviđa da gledam Novaka Đokovića. Nije jednostavno da je bolji od igrača koje volim. To nije zato što je arogantan ili bilo što u vezi sa svojim dostignućima; Srbin je u stvari jedan od najhladnijih i najskromnijih igrača van terena.
Ostatak kolumne pročitajte ovdje