Želim da moje dijete od početka otkriva talente, da se na njima svakodnevno i disciplinirano radi.
Želim da se njime bave. Da očigledno napreduje. Da bude projekt pameti,
ubrzanog razvoja i zdravlja. Želim da bude hologram svih mojih životnih
načela i ambicija.
Puno nas je ovako slično “zabrijalo”, nas
roditelja prvorođene djece. Već s drugim djetetom takve ti ideje ne
padaju na pamet, dođeš sebi.
Htjela sam vam ispričati svoju priču.
U nekoliko sam mjeseci okrenula ploču za 180 stupnjeva i sasvim
promijenila prioritete i viziju odgoja. Na neki sam se način i sama
promijenila. Nadam se da će i vama biti korisno.
Roko je već imao skoro tri godine, ja sam bila pred kraj trudnoće s
Riom, došlo je vrijeme da Rokca “stavimo u kolektiv”, kako se to stručno
kaže. Socijalizacija, društvene vještine, pravo vrijeme prema
udžbenicima.
Imala sam prilično definiran stav kakav vrtić
hoću, ništa se ne prepušta slučaju. Pregršt aktivnosti, intelektualnih
poticaja, stranih jezika, boravka na svježem zraku, lekcija o drugim
kontinentima, multikulturalnosti.
Našli smo idealan. Prekrasna
kućica u prirodi, kao iz Harryja Pottera, raspjevana teta koja drži
afričku radionicu i hrpa malih prljavih mališana koji se upravo vraćaju
iz vrta gdje su učili saditi cvijeće.
Zaljubila sam se do ušiju
čim sam ušla na vrata. Dugo sam pregovarala s mužem o upisu tamo, ali
urazumio me, stvarno nam je predaleko. Pola sata autom usred gužve do
vrtića i još toliko nazad.. Bilo bi mučenje i za nas i za Rokca.
Kad
smo odustali od ovog, prijatelj nam je preporučio fantastičan novi
privatni vrtić, dvije ulice od naše kuće. Njegova mala išla je tamo, a
sad ima sve petice u školi! Vrhunski su je pripremili, ništa nije
problem, piše zadaće, ne diže glavu. Hajde da probamo.
Vrtić je idealno smješten preko puta velikog parka, znači igranje u prirodi – riješeno. Bila sam zadovoljna prvim uvjetom.
Na
pripremnom razgovoru stvarno su nas impresionirali sadržajima.
Glazbeno-scenska radionica, povijesno-geografska, znanstveni kutak,
engleski, francuski, karate.
Premijeri država nemaju takav raspored sati. Činilo mi se možda mrvicu
pretjerano za dvoipolgodišnjaka, ali valjda oni bolje znaju, nemam ja
još pojma o kapacitetima svog djeteta.
Samo vi nama njega
lijepo pustite i ne brinite se ni zbog čega. Mi ćemo ga naučiti sve što
treba znati, vi ste tu da ga preuzmete, pomazite i stavite u krevet, obećavala je direktorica kompetentno.
I pustismo mi ptića iz gnijezda. Pakao. Dijete se trese kad ga
ostavljamo, trese se kad dolazimo po njega. Mjesec i pol svaki dan
grozan stres. Prestao je jesti, povukao se u sebe, bilo mi je strašno
teško gledati ga.
Sve je to normalno, to je adaptacija, opustite se, govorili su mi u vrtiću. On je tako veseo i super se zabavlja dok vas nema.
IMAM RAZIGRANOG SLOBODNOG ČOVJEČULJKA KOJEG SAM STAVILA U DJEČJI HERBARIJ
Vrag
mi nije dao mira. U vrtiću su postavljene kamere za roditelje. Ne
vjerujem da je itko od roditelja to u kontinuitetu gledao, nemaju
vremena, ljudi rade. Dobiješ šifru, tu i tamo baciš pogled, vidiš da ti
je dijete na sigurnom, na toplom i miran si.
E, ja sam imala
vremena. Bila sam u osmom mjesecu trudnoće, ionako sam se slabo kretala
vani, a situacija s Rokom baš me mučila. Jesam li psiho? Plačljiva pod
utjecajem hormona? Sama sam sebi bila smiješna, ali morala sam se
uvjeriti da je tamo sve ok, da malac prolazi samo težu adaptaciju.
Dan-danas sam presretna zbog te upornosti.
Da skratim – tri sam
dana gledala u te kamere, a onda Roka ispisala iz fensi vrtića s
programom švicarskog internata. Upisala sam ga u drugi vrtić u koji se
uklopio bez problema.
Što sam vidjela na kamerama? Ništa senzacionalno, ništa zbog čega će netko pozvati inspekciju. Mnogi od vas reći će: Pa to je skroz u redu. Ne tuku ih, ne zlostavljaju, ne izgladnjuju. Ali ono što sam vidjela meni je bio horor.
To bih ja nazvala pojmom McVrtić, kao McDonald's. Fast food vrtić po
franšizi u kojem se djeca – ne pomiču. Dobro ste pročitali, oni ih
posjednu za stoliće i tako sjede po sat-dva.
Gledala sam svog
malog hiperaktivnog trogodišnjaka koji bi se na luster popeo i koji grli
svu nepoznatu djecu po parku kako sad odjednom snuždenog lica i pogleda
zabijenog u pod sjedi i nešto čeka. On i cijela njegova grupa od
petnaestak mališana.
Nisam mogla prepoznati vlastitog sina. I tako
svaki dan, još čuvam screenshotove s kamere. Kad ga dovedem u vrtić,
ujutro prvo ide na doručak, a onda ih odvedu u tu čekaonicu. Tu sjede
sami dok “tete” tu i tamo prođu kroz prostoriju.
Nakon sat i pol
donesu im jakne pa ih pola sata oblače. Onda odu van na pola sata (samo
šeću u parku u koloni, ne dozvoljavaju im da se igraju, loptaju, penju
na penjalice…), vrate se, opet sjede i čekaju, ručak, još malo
sjedenja, pa spavanje. I na kraju, naravno, čekanje da roditelji dođu po
dijete.
Igračke su po zidovima samo kulise, na svoje sam oči
vidjela Roka kako je nekoliko puta ustao da uzme nešto s police, pa ga
je teta vratila na mjesto, jer (pretpostavljam, ne čuje se zvuk) “tek
što nisu izišli”, “tek što nije ručak” ili tako neka glupost.
Bila
sam bijesna. Ne zbog toga što od svih tih programa gotovo da nije bilo
ni P, to je bio samo mamac za ambiciozne roditelje. U tri dana dvaput
sam vidjela neko “predavanje” – glazbena radionica u kojoj dvogodišnjaci
i trogodišnjaci opet – sjede i slušaju. Ko na fakultetu! Nisu niti
jednom ustali, pjevali, plesali, skakali, smijali se…
Roko i ida
(Foto: Ida Prester)
Općenito sam rijetko vidjela nasmijano dijete tamo. Bila sam
ljuta zato što sam htjela najbolje za svoje dijete, a izabrala sam
najgore. Imam razigranog slobodnog malog čovječuljka kojeg sam stavila u
dječji herbarij, instituciju kojoj je cilj samo vratiti roditeljima
dijete neoštećeno. Bez modrice, ranice, nekog ostatka stvarnog života.
Ne kažem da taj pristup univerzalno ne valja. On pomaže ako formiraš
disciplinirano, udresirano dijete koje se poslušno uklapa u svaki sistem
i sluša naređenja. Zato je naš prijatelj oduševljen školskim uspjehom
svoje kćeri. Tom metodom stvarno pripremaš klinca za školski sistem koji
ga nažalost i čeka. Tvrd, autoritaran pristup biflanja, beskonačnih
zadaća i “grijanja stolca”.
Sigurno postoje djeca kojoj ova metoda baš odgovara. Roko je venuo.
Upisali smo ga u vrtić “u kvartu”, bez glamuroznih kurikuluma i Mensinih
testova. Roko je procvjetao. Došao je istraumiran, ali za kratko
vrijeme opet je bio onaj mali veseli brbljivac.
U novom vrtiću
nema kemijskog laboratorija, ali se puno radi na odnosima i povjerenju.
Sjedi se i igra na gumenom podu, a u glavnoj je prostoriji i veliki
gusarski brod – raj za klince. Tu se pričaju čudesne priče, rade kolaži,
tu se smije, pleše, viče, sva djeca zajednički tješe dijete koje se
rastuži… Prava mala zajednica.
Roko je u početku imao najviše
problema sa spavanjem popodne. Odgajatelj Vivi smislio je odličan trik
za privikavanje. Nekoliko dana zaredom uzeo ga je u ruke i položio na
svoja prsa u krevetu. I tako bi spavao, na Vivijevim grudima, tu bi se
osjećao sigurno.
I tada sam shvatila – boli me briga za sve te
šminkerske programčiće i osmišljene aktivnosti. Ništa to njemu tako
malom i zaigranom ne znači. Njemu treba samo sigurnost, povjerenje i
nježnost. Od svega mi je najvažnije da moje dijete živi s osmijehom i
polako razvija samopouzdanje i svoje vlastite interese.
Roko je super, samo moramo malo poraditi… Stalno grli drugu djecu. Grle i oni njega, al’ koji put smeta programu.
To
su bili Vivijeve riječi nakon prvih nekoliko dana u vrtiću “bez mame”.
Odahnula sam. To je moj Roko, slobodan, sretan i još “neizbrušen”, a ovo
je pravo mjesto za njega.
Nemam neku novu poruku za kraj, osim lekcije koju sam ja naučila. Ljubite puno svoje patuljke, pričajte s njima i osluškujte ih.
Nema univerzalnog pristupa, ali oslonite se na instinkt. Sretno nam svima u ovom najtežem i najljepšem poslu na svijetu!