“Troja je pala, Rim je pao,
Lenjingrad nije pao” dobro opisuje nevjerojatnu rusku izdržljivost.
Današnji St. Petersburg Hitler je htio sravniti sa zemljom, ali nije uspio.
Iako je ova stara ruska prijestolnica bila dvije i pol godine pod nacističkom
opsadom, u kojoj je prema nekim podacima izgubljeno i milijun i pol života,
uglavnom od od gladi i nedostatka osnovnih potrepština, njemački Führer
Lenjingrad nije uspio osvojiti. Opsada je prekinuta tek u siječnju 1944. nakon
što je uzrokovala najviše civilnih žrtava u svjetskoj povijesti.
Zima s 1941. na 1942. godinu, bila je
posebno jaka i temperature u Lenjingradu su padale i do -40 stupnjeva Celzija.
Smrt od gladi ili smrzavanja nasred ulice tijekom opsade bila je svakodnevica.
Grad je zimi naprosto odumirao. Dnevno
su od gladi umirale tisuće. Ljudi bi padali i umirali, a na proljeće bi se
vidjelo kako tijela umrlih plutaju rijekom. To je bila stvarnost i nakon nekog
vremena nikoga to više nije plašilo ni užasavalo. Ljudi su se naviknuli.
U svom dnevniku Elena Skrjabina je
zapisala: “Ljudi su od gladi toliko oslabili da se ne protive smrti. Umiru kao
da su zaspali. A poluživi, koji ih okružuju, ne obraćaju na njih nikakvu
pažnju”.
Umiranje od gladi i kanibalizam
Sustav bonova za podjelu hrane nije
mogao savladati užasnu glad. Samo za Božić 1941. umrlo je 4000 ljudi. Stalno su
se smanjivali bonovi za dodjelu namirnica. Najniža točka je dostignuta 20.
studenog 1941, kada su vojnici u prvim borbenim redovima dobivali samo 500
grama kruha, radnici 250 grama, a činovnici, djeca i bolesni 125 grama.
Tijekom opsade počeli pojavljivati i
slučajevi kanibalizma, jer su nestajali dijelovi leševa ljudi koji su
jednostavno umrli nasred ceste. U
policijskim zapisima objavljenim godinama poslije stoji da je dvije tisuće ljudi
uhićeno zbog kanibalizma, a 586 ih je pogubljeno jer su ubili svoje žrtve.
U najsmrtonosnijoj blokadi grada u
povijesti samo u siječnju 1942. godine umrlo je oko 130.000 ljudi, u svibnju
50.000, u rujnu 7.000 ljudi.
Svu bezizlaznost položaja u kojem su se
našli građani njenog rodnog grada u svom dnevniku opisala je djevojčica Tanja
Savičeva, koja je zapisivala datume smrti čitave svoje obitelji: “Savičevi su
umrli. Svi su umrli. Ostala je samo Tanja”.
Doslovno umirući od gladi građani su
jeli baš sve. Piljevinu, zidne tapete, mačke.. No nisu imali srce pojesti
vlastitu mačku pa bi se onda mijenjali sa susjedima za mačke. Zidne tapete su
skidali sa zidova i kuhali, a vodu u kojoj su se kuhali su pili. Bila im je
dosta hranjiva jer su se nekad zidni tapeti premazivali smjesom jaja i šećera.
Pas se nije mogao vidjeti na ulicama grada. Sve su ih pojeli.
Junački otpor
Hitlerov ultimativni plan bio je
doslovno sravniti Lenjingrad sa zemljom. No, grad se junački branio unatoč
neprekidnom bombardiranju. Samo oko pola milijuna građana Lenjingrada bilo je
angažirano na izgradnji obrambenih pojaseva koji su grad pretvorili u utvrdu.
Stanovništvo je bilo u stalnom strahu
od smrti, a najduži zračni napad je trajao čak 13 sati. Tada je u gradu
eksplodiralo 2000 bombi.
Cesta života ili smrti
Nijemci su okružili grad, blokirajući
sve puteve snabdijevanja do Lenjingrada i njegovih predgrađa, osim jedinog
koridora preko jezera Ladoge. Kada se površina jezera Ladoge zamrznula,
otvorena je Cesta života, prometnica koja je vodila do južnih jezerskih obala,
koje je nadzirala sovjetska vlast. Tako je krenula duga kolona kamiona,
donoseći hranu i potrepštine u opsjednuti grad i evakuirajući građane na svom
povratku. I hrana i prijevoz civila je redovito bio napadan od njemačkog topništva
i ratnog zrakoplovstva.
Taj opskrbni koridor Rusi su nazvali
“Cesta života”, a ona je ubrzo zbog visokog broja umrlih nazvana
“Cestom smrti”. Ipak, kakva takva opskrba je stizala u Lenjingrad,
omogućujući obrambenim snagama Lenjingrada da pružaju otpor nacističkoj vojsci,
a civilima pružila nadu u spas. Najteže vrijeme opsade bio je period između
prekidanja plovidbe po jezeru Ladoga i njegovog ponovnog zamrzavanja. Tada
brodovi više nisu plovili, a kamioni još nisu mogli voziti preko leda.
Red i disciplina
Unatoč opsadi u gradu se morao
održavati red. Kada je u studenom 1941. umiranje od gladi postalo masovna
pojava, organizirani su posebni timovi koji su svakodnevno s ulica odnosili
stotine leševa.
U ožujku 1942. radno sposobno
stanovništvo izašlo je na ulice svog carskog grada poznatog po širokim
avenijama i baroknim palačama kako bi ga očistili od smeća, a već sljedeći
mjesec je počelo ponovno uspostavljanje komunalnih službi. Bez obzira na to što
vodovod i kanalizacija tijekom Opsade nisu funkcionirali u gradu nije izbila
nijedna epidemija. A to najviše treba zahvaliti herojskim zalaganjima predanih
lenjingradskih infektologa.
Kulturni život
I premda je grad bio pod neprekidnom
paljbom i opsadi se nije nazirao kraj u Lenjingradu se nije prestao odvijati i
kulturni život. Čak i tijekom prve zime pod opsadom radilo je nekoliko
kazališta i knjižnica. Već u ljeto 1942. počele su s radom neke škole i
kazališta.
Prvi koncert gradske filharmonije pod
opsadom održan je 9. kolovoza 1942. Na njemu je izvedena glasovita
Lenjingradska simfonija Dmitrija Šostakoviča, nastala kao simbol otpora fašizmu
a koja se često naziva i Herojska
simfonija. Ona je postala glazbeni simbol Opsade. Premijerno su ga izveli
gladni muzičari koji su umirali svirajući na sceni.
Američki pjevač Billy Joel je napisao
pjesmu Lenjingrad, koja govori o opsadi. Pjesma djelomično govori o mladom
ruskom dječaku Viktoru, koji je izgubio svog oca u opsadi.
Tanjin dnevnik
Djevojčica Tatjana Savičeva imala je
11 i pol godina kad je počela opsada Lenjingrada. Cijelo vrijeme je pisala
dnevnik koji je nakon njezine smrti 1944. postati svjetski poznat te će biti
korišten kao dokaz zločina Hitlerove Njemačke na suđenju u Nürnbergu 1946.
godine.
Cijela njena obitelj umrla je tijekom
opsade i djevojčica je ostala sama. Nakon nekog vremena evakuirana je sa
ostalom djecom koja su umirala od gladi. Iako su druga djeca uspjela preživjeti
ona nije pa je zadnje mjesece života provela u domu invalida, a potom na
klinici za infektivne bolesti.
Tanjina dijagnoza je, naime, bila
kompleksna i povezana s više različitih razloga. Još tijekom ranog djetinjstva
preživjela je jedan oblik tuberkuloze što je ostavio tragova na njenom
organizmu. Tijekom opsade oboljela je od prehrambene distrofije i skorbuta,
ujedno je dobila velike nervne traume, a prije smrti će još i oslijepiti.
Službeni razlog smrti će na kraju biti tuberkuloza probavnog trakta od kojeg će
Tatjana Savičeva umrijeti 1.7. 1944.. Imala je 14 i pol godina.
Original njenog dnevnika se nalazi u
povijesnom muzeja St. Petersburga. Asteroid otkriven 1971. godine je u njenu
čast nazvan 2127 Tanja. a Sovjetski Savez joj je 1972. godine izgradio
spomenik.
Izvor 24sata.hr